Među poznavateljima hrvatskog filma u pravilu je poznato što sve voli Kristijan Milić. Voli Sama Peckinpaha i Waltera Hilla, Martina Scorsesea, zbog čijeg se filma "Taksist" uopće i zakačio za film kao mladić, Alana Forda i dobar strip voli toliko da čak u pravilu za svoje filmove crta storyboard... Jedna od stvari koje ne voli je snimati dokumentarce.
Međutim, upravo dokumentarcem "Bojnik", o prvim dragovoljcima Domovinskog rata izvan MUP-a, Milić će se predstaviti na ovogodišnjem ZagrebDoxu. "Ne volim raditi dokumentarne filmove i svojedobno sam obećao sebi da ih nikad neću snimati. No kad sam upoznao gospodina Sinišu Ratkovića, shvatio sam ne samo dragovoljce koji su ga vjerno slijedili na njegovu ratnom putu, nego i to da sam na neki način upravo postao jedan od njih", kazao nam je Milić, koji također ima staža kao pričuvni policajac i branitelj.
Ratković o kojem on govori danas je umirovljeni časnik, a sad već dalekog 9. rujna 1990. bio je zapovjednik 1. samostalne satnije Podsused. Milić ne želi komentirati izjave dragovoljaca iz filma, ali je činjenica da njegov "Bojnik" nosi nekoliko poruka, pa tako i onu kako dragovoljci trebaju biti svjesni da nemaju veća prava od regularno mobiliziranih vojnika nego, dapače, veće obaveze.
Njegov igrani film "Broj 55" iz 2014., koji je Pulu te godine poharao s osam trofeja, također je obrađivao ratnu dramu, o 20 branitelja koji su u rujnu 1991. u selu Kusonje upali u zasjedu i izginuli. Film je bio brutalan koliko je to već bilo primjereno, toliko vjeran da je nekim glumcima jako teško pao. Pa opet, na film je dio javnosti sasuo drvlje i kamenje jer nije vjerno prenio priču, jer napada branitelje i Tuđmana, jer su vojnicima nedostajale krunice...
"Te primjedbe nisu bile točne. Krunica je u filmu bilo. Čak su ih neki glumci zadržali za uspomenu. A scenarij nikad nije zamišljen kao rekonstrukcija realnog događaja nego je bio inspiriran potresnom istinitom pričom. To, uostalom, piše na početku filma. Članovi obitelji su film pogledali nekoliko mjeseci prije spomenutih napada, još na Pulskoj premijeri. Ja sam tad rekao da mi je pao kamen sa srca jer su oni bili zadovoljni.
Mislim da je posve razumljivo zašto mi je to bilo bitno", rekao nam je Milić, miran u odnosu i na svoj film i na ljude o čijoj je djeci i članovima obitelji snimao djelo s elementima jednog "Napada na policijsku stanicu" Johna Carpentera. "Broj 55" izrazito je zanimljiv i kao prvi film takvog žanra o Domovinskom ratu, Milić je jednom prilikom rekao", takav kakav je bilo za očekivati da se snimi nešto prije "Crnaca".
Na kraju priče, međutim, često si pravo izricanja konačnog suda uzima čak i egzotična, bizarna ekipa", selektori, financijaši, tko li sve ne. "To već znamo i iz reklama za pivo da su 'kod nas' svi u svemu bolji od onih koji se određenim poslom doista bave, bilo da je riječ o sportu, zabavi, ekonomiji ili politici. No nisam toliko siguran da je to svojstveno samo Hrvatima. Što se tiče financijaša i njihova uplitanja, čisto sumnjam da je u Americi situacija bolja za 'autore'", smatra Milić.
Kad je riječ o filmu, posebno danas u doba krize u HAVC-u, ali i inače o kojekakvim temama u društvu, ispada da je neophodna neka vrsta legitimacije od braniteljske, veteranske zajednice. U pravilu je riječ o drukčijim sentimentima od nedavne osobne, dirljive ispovijesti Leona Lučeva o njegovu ratnom putu, o tome kako se nije branio nego se borio za slobodu. O tome kako se ni tad nije mogao poistovjetiti s ustašama, kako je odbio stan ponuđen 1992. jer ga je djed učio "svoje ne damo, tuđe nećemo".
A opet, čovjek se pita, nije li konačno došlo vrijeme da već još malo pa četvrt stoljeća od kraja tog rata i drugi ljudi, ravnopravni pripadnici hrvatskog društva 21. stoljeća, počnu ravnopravno govoriti o ratu i posljedicama, o društvu, posebno mladi? "Naravno da imaju. U demokratskom sustavu svatko ima pravo govoriti što god hoće. Osim ako nije riječ o govoru mržnje. A i to prolazi ako je usmjeren protiv onih koje je u redu mrziti", Milić očito nije pristalica ekskluziviteta dijela društva.
Na pitanje o HAVC-u Kristijan Milić nije bio posebno razgovorljiv: "Preskočit ćemo tu temu." Poslušali smo ga pa smo taj dio politike izbacili iz butige i okrenuli se njegovu najnovijem filmu "Mrtve ribe", čije snimanje je dovršio u travnju prošle godine u Mostaru. Riječ je o filmu koji je nastao prema scenariju i knjizi "Mrtve ribe plivaju na leđima" Josipa Mlakića. Prema Mlakićevu tekstu radio je i film "Živi i mrtvi" iz 2007., također djelo zbog kojeg je ekipa prije nekoliko godina otišla nakrcana s osam prestižnih trofeja.
Ratna akcijska priča zapravo obrađuje dva rata; Drugi svjetski te rat u Bosni i Hercegovini 1990-ih. Ustaše i partizani, Hrvati i Bošnjaci, pola stoljeća vremenskog razmaka, a opet se događa da unuci stradavaju u šumi koja ne nosi bez veze ime Grobno polje i u kojoj su stradavali njihovi djedovi. Čak i da nije aforizma Ive Andrića na početku filma "Svi smo mi mrtvi, samo se redom sahranjujemo", bilo bi jasno da je riječ o izrazito antiratnom filmu koji je bez problema, unatoč, primjerice, ustašama, jako dobro, bez ikakvog problema primila i publika u Beogradu.
Film je naposljetku distribuiran čak i u Japanu. Bez sumnje, za hrvatske prilike bio je to sasvim dobar posao, a sad se Mlakić opet pojavljuje kao predložak. To već sigurno više nije slučajno. "Teško da bih radio po njegovim djelima da ih izuzetno ne cijenim. Ali Josipa sam prvo upoznao kao scenarista, a tek kasnije kao književnika. Zanimljivo je da su neki njegovi romani nastali od ili nakon, kako hoćete, scenarija, a ne obrnuto.
A kako je naša suradnja na 'Živima i mrtvima' protekla na veliko obostrano zadovoljstvo, bilo je samo pitanje vremena kad ćemo tu suradnju ponoviti", nije skrivao Milić poštovanje prema Mlakiću. Josip je, kaže redatelj, vlastitu knjigu sam adaptirao. Dobro, neke redateljske intervencije i izmjene scenarija pri snimanju naprosto su neizbježne, čak i nužne, i to iz nekoliko razloga.
Koliko god se činilo ovakvim ili onakvim razmišljati o novcu u umjetnosti, film je njime uvjetovan, tako da su neke stvari izvedive ili nisu izvedive, ovisno o tome može li to budžet filma izdržati ili ne. Pa se dogodi da redatelj mora izbaciti cijele scene ili se nekako dovijati, pa ih pojednostaviti do kraja. Pored toga, svatko stvari doživljava na svoj način. "Film je djelo mnogo različitih autora i svatko od njih osobno pridonosi krajnjem rezultatu.
Tu ne mislim samo na scenarista i redatelja, veći i na direktora fotografije, scenografa, glumce i sve ostale. Konkretnih primjera ima mnogo, ali teško je o njima raspravljati prije nego što je film javno prikazan", objasnio je. Osim filmova, Kristijan Milić je tijekom godina uredno snimao glazbene spotove, reklame, posebno popularne serije i sapunice.
Njegovih su ruku djelo "Počivali u miru" iz 2013., čuveni "Larin izbor", kojim je potukao konkurentsku "Ružu vjetrova", potom "Najbolje godine", "Hitna 94", "Ne daj se, Nina". Riječ je u svakom slučaju o autorskom opusu tako raznolika sadržaja da se, očito, u različitim situacijama mora raditi bitno drukčije. "Najveća je razlika u različitim rodovima, dakle pristup režiji igranog sadržaja sigurno nije isti kao pristup režiji dokumentarnog sadržaja.
Ali razlika u pristupu između raznih igranih formata je najčešće u brzini izvedbe. Filmska scena od nekoliko minuta se može snimati i po nekoliko dana, dok se scena u sapunici snima otprilike toliko koliko i traje", objasnio je. Zapravo, s obzirom na to da je takav ljubitelj stripova, nekome iz publike može pasti na um da je nekad možda imao kakvu ideju kako bi bilo zgodno okušati se i u tome. Možda čak i prihvatiti kakve adaptacije, koliko god to bilo preskupo za hrvatske prilike.
"Uvijek sam htio biti crtač stripova, ali nikad nisam bio zadovoljan svojim crtačkim umijećem. Ako bih i uspio napraviti nešto solidno, za to bi mi trebalo previše vremena. Danas ponekad skiciram dijelove knjige snimanja, pa to izgleda gotovo poput stripa. Nisam baš ljubitelj filmskih adaptacija stripa. U zadnje vrijeme je situacija malo bolja zbog sve naprednijih vizualnih efekata, ali uvjeren sam da je najbolje stripove, one čiji su autori sve prednosti i mane medija iskoristili do kraja, nemoguće kvalitetno ekranizirati", kazao je Milić.
O svojim budućim filmskim planovima kaže da mu je malo prerano govoriti kad još čeka na prikazivanje nekih već dovršenih, ali ipak... "Trenutačno radim s Antunom Vrdoljakom na njegovu novom filmu 'General', o životu i djelu Ante Gotovine", kazao nam je.
