Oni koji ga poznaju, znaju da je riječ o duhovitom čovjeku kojem je samo nebo granica kad se zavrti zafrkancija. Ipak, Goran Gerovac, dugogodišnji Večernjakov novinar i kolumnist, koji je kao dio tjednika Forum 2013. nagrađen HND-ovom nagradom “Marija Jurić Zagorka” za pisano novinarstvo, kad ga se pita, poziva se na onu po kojoj nitko ne može pisati o onome što je on sam. Tako je i njegov novi roman “Sjever je mjesto tame” fascinantno mračno djelo, izniklo izravno iz najtjeskobnijih trenutaka modernog doba.
Napisali ste postapokaliptični roman u kojem bezimeni junak tumara ruševinama civilizacije, pokušava preživjeti i prisjeća se kako je do toga došlo. Što je bila inspiracija? Današnja Hrvatska, svijet općenito?
Koliko god možemo o ovoj knjizi govoriti kao o postapokaliptičnom djelu, tako možemo govoriti i o sadašnjoj Hrvatskoj. Spominju se ruševine kroz koje prolazi glavni junak, mrtva tijela, ljudi bez nade, život u sjeni križa, rat koji je naša svakodnevica... A mi smo prva velika civilizacija koja živi paralelno sa svojim ruševinama. Zato ima puno simbolike koju svaki čitatelj za sebe treba otkriti, a smatram može otkriti jako puno od Hrvatske. Na promociji sam rekao da se nadam da se nijedna rečenica iz knjige, ako je gledamo kao postapokaliptičnu, neće obistiniti. Ali se bojim da već možemo prepoznati dobre dijelove života koji nam se događa. Počev od urušavanja svih standarda, od kvalitete i civilizacije, činjenice da živimo u sjeni križa, u sjedni jedne agresivne klerikalizacije. Bez obzira na skoro 90 posto ljudi koji se izjašnjavaju kao vjernici, mislim da vjera ne daje odgovore na pitanja koja objektivno muče čovjeka, nego je ona postala gradivno tkivo establišmenta U knjizi zato i stoji misao da je Isus bio i prvi antikrist; potpuna suprotnost onomu u što su ga apologeti pretvorili. Dolazimo do paradoksa da je sada pitanje istinske vjere moralna obaveza ateista. Jer jedino oni su kadri u ovoj situaciji objektivno promatrati ono što se zove zadaća vjerovanja.
Zapadni svijet svakih nekoliko godina pada u euforiju, primjerice, zbog nogometnih uspjeha nacije. Istodobno je savršeno nesvjestan onoga što ovih dana govori Stephen Hawking, da u cijeloj svojoj povijesti od nekoliko milijuna godina čovječanstvo nikad nije bilo u većoj opasnosti.
Čini mi se da je 21. stoljeće obilježeno prije svega velikim pomanjkanjem koncentracije. Pažnja nam je skrenuta na milijun nevažnih stvari s onoga što je doista bitno. Imamo naciju, vjeru, domovinu, kategorije koje je sve združio kapital u amalgam koji nam kao pojedincima ne znači ništa osim zamagljivanja stvarnih egzistencijalnih problema. Ljudi prije svega trebaju jesti, trebaju vlastitoj djeci, obiteljima osigurati nekakvu budućnost. Zahvaljujući televiziji, zahvaljujući medijima u kojima radimo i vi i ja, pažnja nam je s bitnih stvari skrenuta na zabavu. Uvjerava nas se da suvremeni čitatelj ne podnosi pametne stvari, da traži samo zabavu, a to počinje već od škole. Konstanta koju u zadnjih 20 godina čujemo o reformama obrazovanja isključivo je “rasterećenje”. Koje rasterećenje? Ja doista ne razumijem što to znači danas rasteretiti učenike. Moja generacija je imala kakvih 20 predmeta, možda je to bilo previše, ali smo dobili opća znanja koja koristimo i danas, koja su nam širila vidike i omogućila nam da postavljamo neka pitanja. Naučili smo čitati i ispravno pisati, što je sve rjeđa vještina... Naučili smo doista čitati. Rasterećenje vidim kao zaglupljivanje. Dobit ćemo usko specijaliziranog pojedinca koji iz svoje kućice neće smjeti izaći niti lijevo niti desno, pojedinca bez znanja o pravu na izbor. Ako je to krajnja posljedica ovoga što se događa, onda moja knjiga nije postapokaliptična, nego stvarnosna proza. U 3000 godina stvari se suštinski nisu radikalno mijenjale.
Odnosi robova i gospodara, usto i novac koji to sve uobličuje u nekom interesnom smislu, prisutni su i danas.
U robovlasničkom sustavu gospodar je barem bio svjestan da mu nije u interesu da mu rob bude gladan ili bolestan.
Tako je, jer cijeli je sustav počivao na njihovoj produktivnosti. Ne možeš očekivati da će ti gladan čovjek biti u stanju raditi, da će biti produktivan. Danas se pokazuje da se i to može očekivati.
Ispada da se u 21. stoljeću kapitalizam pokazuje iracionalniji čak i od robovlasničkog sustava jer uništava vlastitu bazu.
Smatram ipak da je kapitalizam racionalniji u tom dijelu što je našao puno sofisticiranije mehanizme umrtvljivanja masa. Dovesti masu do radikalnog otupljivanja zapravo je kolosalan pothvat. Danas u Europi, pa ni u Hrvatskoj, ne postoji nikakav revolucionarni potencijal. Ne u smislu da će ubijati, paliti, rušiti, nego takav koji bi doveo stvari na mjesto, u prave odnose. Ideološki dio zadaće je, dakle, odradio savršeno. Nekad su se stvari dotjerivale u red silom. Danas se dotjeruju strahom i korištenjem slobode. Sve što nam se danas događa, događa nam se jer na to pristajemo, jer smo uvjereni da smo slobodni ljudi. A mi smo ovisniji nego u nekim umjerenijim izvedenicama totalitarnih sustava, pritom ne mislim na najradikalnije, na fašizam ili boljševizam. S kreditima na leđima, s prijetnjom gubitka posla, s nemogućnošću da dopre do gospodara svega toga, koliko smo uopće slobodni?
Nedavno ste pisali kolumnu o gospodinu koji vam je zamjerio jer ste se poigrali s dvosmislenim naslovom o poziciji Srba. Usput ste spomenuli grijeh spominjanja da se u Jugoslaviji živjelo bolje nego danas u Hrvatskoj.
Čovjek je pročitao samo naslov kolumne, što je pojava s kojom se susrećem iz tjedna u tjedan. Opet je riječ o gubitku koncentracije. Nije da ljudi danas nemaju vremena pročitati do kraja, nego nemaju volje pročitati dulje od opreme teksta. A na osnovu toga donose zaključke. Kad to rade ljudi koji imaju moć javno oblikovati sustav, koji imaju akademske titule, koriste društvene mreže za pozivanje na linč zbog vlastite površnosti, onda je to još opasnije. Ne po mene zbog straha ili sujete, nego koliko bi takvim ljudima bilo lako pozvati na stvarnu likvidaciju onih koji mogu biti nevini. Ako su ljudi to kadri napraviti danas, kad nam je sve dostupno, onda neki pogromi od prije 70 ili više godina izgledaju sasvim logični, jer je bilo još i lakše uprijeti prstom, reći: “On je taj!” i gotovo.
Kad ste spomenuli “nevinog pojedinca”, je li on doista kriv ako primijeti nešto matematički nesporno, recimo da je Hrvatska po BDP-u po stanovniku 1980. bila tamo gdje je sad, da je logično poslije morala biti i bolja?
Vaše pitanje je sasvim logično i sadrži samu suštinu ovog vremena.Ovdje je istina postala krivnja. Ako govoriš istinu, automatski nekome postaješ kriv. Meni je stvarno glupo kad nešto napišeš, a onda dobiješ mail ili te netko nazove telefonom i kaže ti: “To je stvarno hrabro što ste napravili.” Smatram da nije nikakva hrabrost, nego dužnost iznositi istinu. A ne razmišljati o tome što će se publici svidjeti. Neki koji javno istupaju, svjesno su trgovali istinom kako bi došli do popularnosti i sitne materijalne pogodnosti koje to donosi. Hrvatski intelektualci tako uglavnom žive u duhu vremena. Ne da ga obilikuju, a kamoli da idu bar pola koraka ispred nejga. Ne usude se. Meni su čak i nakon knjige dobronamjerni ljudi, mogu ih nazvati prijateljima, prilazili i rekli mi: “Pazi se, u ovoj državi je teško odvojiti fikciju od literature.” Ili da sam napisao katoličke “Sotonske stihove”, definirajući mi tako ovu knjigu. Znači li to da je je i ovdje strijelu netko već odapeo?!
Što bi se tek izrodilo u slučaju manje egzaktne tvrdnje, primjerice da ste u naslovu ustvrdili da je Milan Mladenović u odnosu na Thompsona u glazbenom smislu ono što je Mozart u odnosu na potkivača konja?
Pa to i jest egzaktno, u to nema nikakve sumnje. Ako je Thompson paradigma ovog vremena, onda o njemu treba raspravljati na nekoliko razina. Idiotski je braniti mu nastupati u nekim gradovima. Ako o njemu govorimo u umjetničkom smislu, onda ga možemo označiti kao solidnog plagijatora koji je većinu svojih hitova, eufemistički rečeno, zgodno preuzeo, od ABBA-e nadalje. Treće, kad bi Thompson u svojoj poetici zamijenio ono “hrvatsko” s “balkanskim” ili “jugoslavenskim”, bio bi daleko najpopularniji pjevač Balkana, skupa s ikonografijom koja sjajno korespondira s većim dijelom balkanske kulturno ratničke predaje. Sigurno bi bio veći od Lepe Brene u njenom zenitu. I njega bi spuštali iz helikoptera negdje u Bugarskoj. Ili u Srbiji.
U romanu spominješ zemlju koja je pregrmjela lokalni rat, potom je stradala u globalnom. U kojem smjeru ide svijet gdje je pola Mediterana razoreno ratovima, u kojem prijeti klimatska kataklizma i niz drugih jezivih procesa?
Prije nekih godinu dana razgovarao sam s mojim Karlovčaninom Josipom Vaništom. Kao nekoga tko je prošao globalnu ratnu kataklizmu, pitao sam ga da li on osjeća tjeskobu ovog vremena ili je to samo moj subjektivni doživljaj. Vaništa je zastao i potom rekao da on apsolutno osjeća tu tjeskobu. Spomenuo je Émila Ciorana kojega neizmjerno cijeni i voli, kao i sve ono što je pisao o viziji Europe još 30-ih i 40-ih godina, što ste vi spomenuli, i onda sam shvatio, ako čovjek danas doista želi razmišljati o ovom vremenu, on se mora bojati za sigurnost ljudi. Nije nam neophodno da nam dođe Varufakis i da nam kaže da se sve što se događa danas, da se događalo i uoči Drugog svjetskog rata. Ipak, dobro je da i netko izvana dođe reći nam, ako nešto tako epohalno sami nismo u stanju uočiti. Bitno je ne pristati da je ovo što nam se događa jedino moguće, da ne smijemo tražiti alternativu.
