Kultura
309 prikaza

Napraviti karijeru znači pisati o stvarima o kojima nemaš pojma. To se zove stil

Andrej Nikolaidis
Jurica Galoić/PIXSELL
Knjiga Andreja Nikolaidisa 'Odlazak' ušla je u širi izbor kandidata za Nagradu Fric 2019/20., a mi razgovaramo s autorom. Nagradu u vrijednosti od 75.000 kuna sponzorira Barcaffe

Dobitnik nagrade „Meša Selimović“ za prethodni roman „Mađarska rečenica“, Sarajlija koji od 1992. živi u Crnoj Gori, u skoro tridesetogodišnjoj samoizolaciji kako kaže, donosi nam priču koja je savršen podsjetnik na to kakav smo svijet izgradili ili s kakvim smo se svijetom pomirili prije nego što smo se svi našli u samoizolaciji. 
O motivima iz „Odlaska“, ljudima koju će najljepši prostor u prirodi iskoristiti za odlaganje vlastitog klozeta, litijskoj ikonografiji s kojom je Crna Gora dočekala koronavirus, vitalnosti srpskog nacionalizma..., govorio je za Express. 

Uvijek se, i mimo ovih predapokaliptičnih uvjeta, sjetim dijela jednog vašeg teksta u kojem se ironično pitate pišući o smaku svijeta – kud sad kad nam je najbolje. Slično bismo pretpostavljam mogli reći i sada povodom koronavirusa u atmosferi u kojoj se krećemo od teorija zavjera do uvjerenja kako je ovo opravdana reakcija prirode na sve što smo učinili. 

Ni Apokalipsa, ni katarza – to mislim da će se, odnosno neće, desiti. Kad god smo pomislili: svijetu je kraj, sve bi se samo nastavilo. Mnoge stvari nam se čine kao nešto što pripada samo našem vremenu, nešto što je ekskluzivno, nikada se prije nije dogodilo... A možda samo ne poznajemo povijest? Nisu li Prvi, Drugi svjetski rat i Španjolica – da ne idemo dalje u prošlost – bili kudikamo strašnija iskustva od pandemije koronavirusa, pa niti su doveli do kraja kapitalizma (naprotiv), niti su promijenili ljude i svijet koji oblikujemo?  Niti ćemo postati bolji, niti smo bolji ikada postali zbog katastrofe koja nas je zadesila, niti se katastrofe dešavaju da bismo mi postali „svjesniji“, „bolji“ i „izvukli zaključak“.  Svemir nije holivudski film, pa da meteori padaju na zemlju, kontinenti gore i virusi mutiraju e da bi se konstituirao heteroseksualni par, ili glavni junak shvatio da je bio u zabludi i postao pristojnije ljudsko biće. Posebna frakcija teorije o tome kako „moramo postati bolji, kao pojedinci i kao društvo“ su oni koji u virusu vide „pravednu kaznu koju nam je srezala priroda“. Ona, priroda, potpuno je ravnodušna prema onome što mi nazivamo vrijednostima. Priroda ne poznaje vrijednosti.  Ne postoji ništa što možete da pomislite, kažete ili učinite, pa da od nje izmolite milost. Nešto smo skrivili prirodi, pa ona na nas šalje viruse i ostale katastrofe? Inače bolesti, smrti i uništenja ne bi bilo? Znam što smo skrivili danas: zagađenje, globalno otopljenje, kapitalistički način proizvodnje... A što smo Majci Prirodi skrivili kada smo živjeli ekološki održivo i svjesno, a ona na nas „poslala“ kugu, kaznu hiljadu puta goru od koronavirusa? Što su joj skrivili dinosauri, koje je istrijebila? Ekscesivno su prdjeli i tako zagađivali ekosistem?    

 | Author:

Meni je ipak čitanje romana „Odlazak“ bilo neka vrsta „predkoronskog“ podsjetnik na sve što smo se potrudili da uništimo.  „PVC kese lebde u zraku, kao bijele zastave koje je podigao Bog lično, rekavši: od ove gadosti i ja dižem ruke“, pišete u romanu. Zar je civilizacija koja je PVC kese pretvorila u vlastiti amblem išta bolje od ovoga što imamo danas i zaslužila? Što osim smaka svijeta možemo očekivati dok jedemo, kako pišete, komade mesa širine i debljine Technicsovog gramofona?

Meni je fascinantno koliko smeća proizvodi čovječanstvo. Mislim kako smeće nije nusprodukt, nego naš primarni produkt. Prije 20 godina, u romanu „Oni!“, pisao sam o tipu koji se nađe na pustom otoku. On ima potrebu da iznova stvori civilizaciju, pa odluči da podigne crkvu. Na kraju shvati da je može podići jedino od smeća koje more nemilice nanosi na njegov otok sred Pacifika. I u „Odlasku“ sam pisao o smeću. Trebalo bi da sam navikao, ali uvijek me iznova zgrozi količina smeća na koju nailazim čim izađem na ulicu. Ovdje gdje živim, ljudi uz put bacaju automobile, stare ormare, kauče, kade, WC šolje, lavaboe… Za osnivanje mini deponija biraju isključivo mjesta sa spektakularnim pogledom na prirodne ljepote. Recimo, jedno na kojem je općina podigla vidikovac opremljen, između ostalog, i solarnim panelom za punjenje mobilnih telefona. Odatle puca pogled na Otrant. E, tu dođu traktorom i izruče svoje smeće. Olako je to označiti kao besprizorni primitivizam – iako bi se, priznajem, baš tako moglo reći na prvi pogled i prvu misao. Ja sam, pak, sklon da to tumačim kao dokaz iznimno rafinirane kulture mojih sugrađana: u pitanju su, kako ja to vidim, ljudi koji dunjaluk gledaju očima njujorškog galeriste, pa je za njih sve na svijetu ili umjetnost ili izložbeni prostor za nju. To su ljudi koji sve estetiziraju, ljudi snažnih estetskih potreba, ljudi estetskog imperativa, koji čak i za svoje smeće biraju isključivo najljepše lokacije. Ljudi koji, kada ugledaju proplanak iza kojega se, u beskraj, pružaju brežuljci posuti makijom i more, tu plavu plahtu koja je skliznula sa kolijevke abrahamskih vjera pa pala na naše obale, pomisle: e, ovo je Bog stvorio da ja tu bacim svoj stari klozet.

Bez namjere da otkrijem kompletan sadržaj, reći ću samo da u romanu „Odlazak“ samohrani otac mora donijeti vrlo delikatnu odluku kako bi osigurao budućnost vlastitom djetetu. Možda ne pred tako radikalnim, ali roditelji kod nas se svakodnevno suočavaju s različitim izazovima tijekom odgoja vlastite djece u svijetu u kojem jedino ostaje nada da će dijete, kako pišete u romanu, izrasti u freaka, kako ga društvo ne bi prihvatilo i kao takvo uspjelo izrasti u pristojno ljudsko biće. Postoji li još neka mogućnost za dijete, u vremenu u kojem je briga za natalitet deklarativna kategorija?

Meni su neprekidno govorili da je iznimno važno da se moje dijete socijalizira. Što sam razumio i s tim se složio. No to je za mene bio ozbiljan problem. Jer ja se ne socijaliziram. Pravo govoreći, od 1992, kada sam iz ratnog Sarajeva pobjegao u Ulcinj, živim u izolaciji. Pokušao sam, ali zaista ne vidim prednosti, a kamoli nužnost socijalizacije. Tako da je za pitanja socijalizacije djeteta zadužena mama. Tata je zadužen za saniranje posljedica socijalizacije. Dozvolite da primijetim kako čak i ljudi koji su gorljive pristalice socijalizacije, takozvani društveni ljudi, pod socijalizacijom obično podrazumijevaju situacije u kojima si pijan i drogiran s drugim ljudima, u ambijentu koji je tako osvijetljen i ozvučen da je svaki razgovor nemoguć. Obično je to ambijent u kojem od buke ti ne čuješ što ti drugi ljudi govore, ali uljudno klimaš glavom dok cijediš svoje pivo. To se zove empatija. Oni vole ljude, ali ih mogu podnijeti samo komirani. Isto mislim i ja, koji nemam potrebu za zajedničkim veseljima, još manje tugovanjima: drugi ljudi su kao vađenje zuba – može, uz anesteziju. 

I kad ne bi postojala sprega između crkve i nacije, dovoljno je pogubno samo crkveno djelovanje. Kako je po vama uopće moguće bez posljedica u 21. stoljeću izgovoriti ono o čemu ste i sami pisali, a to je čin pričesti „istom svetom čašom“ i jednako svetom i nesteriliziranom istom kašičicom zahvaljujući čemu „nitko neće da se razboli“ ili vjerovati da su litija i tamjan utjecali na nepojavljivanje koronavirusa u Crnoj Gori (u trenutku kada još uvijek nije bilo zvanično zaraženih)?

To s pravoslavnom pričesti je postao istinski spektakl u vremenu korone. Crkva je najprije inzistirala na tome da se korištenjem iste čaše i escajga s oboljelim nitko ne može zaraziti. Nikada se nitko nije tako zarazio, rekli su. Dakako ni u vremenu kuge, je li. Rekli su još: tako mi liječimo bolesne – oni s bližnjim razmijene pljuvačku i virus i, eto čuda, ozdrave. U pitanju je, tvrde, sveta voda i tijelo Isusovo – ne simbolički, ne metaforički, nego bukvalno. To je kao da nagovarate nekoga da skoči sa zgrade tvrdeći kako mu se ništa loše ne može desiti, budući da je Isus već umro za sve nas, pa tako i njega. Molim vas... Ta sporna kašičica je tijelo Isusovo koliko je i plastični mač u ruci djeteta koje se igra u parku svjetlosno sječivo džedaja. Ali su popovi bili spremni riskirati živote drugih ljudi da bi dokazali da su tijelo Isusovo u stanju raskomadati na bezbroj komada i dvadeset ga vjekova distribuirati po crkvama širom svijeta, što je, očito, utrlo put za druge lance brze hrane.   A onda je episkop valjevski umro od korona virusa.

U knjizi „Umiruće tijelo politike“ koju je nedavno napisao bh. autor Senadin Musabegović, baveći se između ostalog mitologijom predratnih godina, autor piše o fenomenu nošenja i prenošenja moštiju u Srbiji pred devedesete. 
U Crnoj Gori je s tom disciplinom nastavljeno i u kasnijim godinama, kada je Amfilohije iz manastira Ostrog, a zbog Radovana Karadžića iznio mošti Svetog Vasilija Ostroškog, kasnije ponavljajući istu aktivnost u znak protesta protiv donošenja Zakona o slobodi vjeroispovijesti. Možda je lakše s naknadnom pameću i tek kasnije dostignutom zrelošću promatrati predratna iskustva, ali po vama kako je moguće da u tom činu već tada nije naslućena opasnost i kako, ako već tada nisu prepoznali opasnost, ne prepoznaju je danas u ovom  repliciranom izdanju?

Aktivno poricanje ne znači da nismo uočili opasnost – naprotiv, ono je reakcija na opasnost. Apokalipsa, kao i svaka druga genijalna ideja, prolazi kroz tri faze. U prvoj, nailazi na ignoriranje. U drugoj, na nasilni, uzaludni otpor. U trećoj, na prihvaćanje, kao nešto što je samo po sebi razumljivo, kao nova realnost.

Andrej Nikolaidis | Author: Jurica Galoić/PIXSELL Jurica Galoić/PIXSELL

Nadam se da će ekonomijama koje su se isključivo oslanjale na turizam i ugostiteljstvo nakon koronavirusa biti jasnije da to ne smije biti ključna grana, da suština nije u kavani i jeftinom prenoćištu nego proizvodnji. Ne sumnjam da će ih na to već naredna ljetna sezona podsjetiti kada će ljudi, ne samo zbog straha nego financijskog gubitka koji će pandemija podrazumijevati, biti manje u mogućnosti da ljetuju. Ako dođe do tog scenarija koji ne priželjkujem, kakve su šanse da se manje posjećena Crna Gora pozabavi bespravnom gradnjom i nepostojanjem adekvatne komunalne infrastrukture čijim opisima s razlogom roman „Odlazak“ obiluje?

Crna Gora je mali sistem, pa još vrlo nakrivo nasađen sistem. Imati tako malo stanovnika, tolika prirodna bogatstva pa ipak biti siromašan –  da bi se to postiglo potreban je i talent i naporan rad. Ako ideja o Crnoj Gori koja ništa ne proizvodi, nego „pruža usluge“ ne propadne zbog korone, propasti će za koju godinu, zato što propasti mora. Da su barem s turizmom uvezali proizvodnju hrane – ali ne, ni to. U „Mimesisu“ sam pisao o turizmu, koji je rijetko ogavna stvar. Turizam je jedna od onih ljudskih djelatnosti za koju nema opravdanja. To je masovna, od strane države poticana prostitucija. Nijedna lučka kurva ne ustupa za novac onu mjeru privatnosti koju ljeti gostima prodaju stanovnici turističkih gradova. Oni strancima dopuštaju potpunu uzurpaciju privatnosti. Kao što se prodire u prostitutkino tijelo, tako turisti prodiru u ove gradove, iznajmljujući za novac prostor i vrijeme mještana. Ljudi puštaju potpune strance u kuće. Izdaju im sobe kraj svojih, s njima dijele kupatila. Zvuci kuće izdate turistima zvuci su kupleraja. Oduvijek sam cijenio gradove čiji su stanovnici negostoljubivi. Cetinje, na primjer. Tamo doista mrze strance, i ne libe se da to jasno pokažu. Autobus sa školskom ekskurzijom iz Kragujevca staje pred jednu od cetinjskih kavana. Jun je, podne. Na terasi lokala sjedi samo jedan čovjek, pržeći se na suncu i ispijajući pivo. Djeca iz autobusa mu prilaze i kažu: „Gospodine, mi smo đaci iz Kragujevca, možete li nam reći kako da stignemo do Lovćena“. Ovaj pogleda u bocu, potom opet u njih i kaže im: „A je li, Boga vam, zar vas ima još živih?“
 
Iznenađena sam šutnjom vidovnjaka, ili ne provjeravam na pravim adresama, ali još uvijek nisam vidjela prognoze vezane za okončanje pandemije. Zato moram pitati racionalan i pametan svijet za prognoze. Što mislite kada ćemo ispratiti koronu i kako će svijet nakon nje izgledati?

Jedini točan odgovor na to pitanje je: nemam pojma. Inače mislim kako je „nemam pojma“ jedini točan odgovor na svako pitanje. Niko ni o čemu nema pojma. Što mene, naravno, nije spriječilo da vam dam intervju. Napraviti književnu karijeru znači napraviti karijeru pišući o stvarima o kojima nemaš pojma. To se zove stil. 

Komentiraj, znaš da želiš!

Za komentiranje je potrebno prijaviti se. Nemaš korisnički račun? Registracija je brza i jednostavna, registriraj se i uključi se u raspravu.