Izložba fotografija Kurta Kaindla otvara se 10. 9 u 19 sati, a traje do 15. 9. 2019. u Kulturno informativnom centru. U nastavku najavu izložbe iz pera Karl-Markusa Gaussa, a u prijevodu Patricije Horvat.
Već više od dvadeset godina uživam u tome što smijem promatrati fotografa Kurta Kaindla dok radi. Mnogo godina putovali smo zajedno, obilazili rubne krajeve Europe, posjećivali male narode i jezične skupine, regije koje su još slabo pristupačne turistima.
Naš zajednički cilj bio je istražiti “nepoznate Europljane” te riječju i fotografijom posvjedočiti njihovu prkosnom nastojanju da održe svoj jezik, regionalni identitet i kulturu. To nam je bio zajednički cilj, no nikad nismo namjeravali ujediniti te dvije različite metode - fotografa i pisca - u zajedničko, cjelovito umjetničko djelo. Naprotiv, zajedno smo putovali, iste su nas stvari očaravale, ali svaki od nas pred sobom je imao vlastiti projekt - ja pripovjedne reportaže, a on dokumentarne fotografije.
Ipak smo neprestano odavali priznanje jedan drugome: u mojim knjigama uvijek se nađe nekoliko fotografija Kurta Kaindla, a u njegovim fotomonografijama često su moji predgovori. Pisac i fotograf mogu prijateljevati i zanimati se za iste stvari, no u radu različito pristupaju svojim djelima. Pritom mogu učiti jedan od drugoga. Promatrajući Kurta Kaindla kako fotografira isprva sam se često pitao: “Što mu je u ovom prizoru toliko zanimljivo da ga svakako želi ovjekovječiti na fotografiji?”.
Tako sam donekle naučio gledati njegovim očima i uočio sam njegov smisao za skrivene suprotnosti života zbijene u posve uskom prostoru - njegov osjećaj za kompoziciju stvarnosti, koja na fotografiji nije tek jednostavno prikazana, nego je pojačana, tako da postaje vidljivom i meni i drugim promatračima. Kurt Kaindl uvijek sa sobom nosi fotoaparat, ali nije fotografski lovac koji pokušava zaskočiti ljude i oboriti ih škljocanjem objektiva. Kad god bismo prolazili zabitim selima, pokraj stanovnika koji nepovjerljivo vire iz kuća, on im je uvijek davao do znanja da ima fotoaparat i nikad nije skrivao namjeru da ih fotografira. No najčešće bi to učinio tek nakon što bi dali pristanak nasmiješivši mu se. To poštovanje je odlika Kurta Kaindla kao fotografa i ono se zamjećuje na njegovim portretima.