Kad bi žene prekrižile ruke / puno svijetu zadale bi muke

Nit bi više meke bile svile / nit bi fjorin gazdi pribavile

Glava 15.

U kojoj se proizvodi svila, a da bi se to postiglo, potrebno je gricnuti list murve, zasjesti u svilenu čahuru i naposljetku uroniti u kipuću vodu.

Gusjenica je grickala list. Griz po griz, redom slijeva nadesno, sustavno i ritmično. Kad je list dovršila, učinilo se kao da se malo rastegnula, osvrnula oko sebe, lijevo pa desno, do sebe pronašla idući list, pa mu se posvetila jednakom brižnošću.

„Vai, assaggia.“

Carević se nećkao.

„Vai, vai assaggia un po’. Assaggia. Non ti succederà niente. Vedi come essi stanno mangiando di gusto.“

„Ali to jedu bube“, pobuni se Carević na talijanskom.

„Bože moj, pa šta da jedu bube? Ako je dobro za bube, dobro je i za nas. Svi smo mi bube u Gospodinovim očima. Ajde, gricni, slobodno. Evo, vidi mene.“

Oracije Papafava iz pletene košare zagrabi prstohvat izrezanog lišća duda, ugura ga u usta, slasno sažvače i proguta. Nasmije se od uha do uha, zadovoljno se pljesne po trbuhu, uzvikne „Delizioso!“ pa razbaruši kosu na Carevićevoj glavi. Carević se izmigolji ispod muškarčeve ruke i privije uz Gilinu nogu. Gila malo iskorakne u zaštitu dječaka da ga gazda ne može ponovo dodirivati. Carević ne voli dodire nepoznatih ljudi, a nepoznati ljudi nisu ga prestajali dodirivati, posebno njegovu izraženo riđu kosu.

„Ako nešto želiš razumjeti, moraš se sam staviti u njegovu kožu, je li tako? Zato ja svakog jutra, kad pregledam čahure, gricnem i malo murve. Svakog jutra. A sad ste i vi u ovom poslu, pa morate i vi. Kako biste inače znali da valja?“

Oracije Papafava podigne pletenu košaru punu isjeckanog lišća i ponudi Careviću. Carević nepovjerljivo uzme komadić zelenog lista i odgrize dio.

„Bravo, mali. I kakav je?“

„Bez okusa.“

„Ali isto dobar?“

„Ne znam.“

„Dobar je, dobar, nego šta! Najbolji. Zato je i naša svila najbolja, zato što je naša murva najbolja. Nigdje nema ovakve murve. Možda u Kini, ali Kina je daleko.“

Oracije Papafava s pravom je ponosan na svoje murve. U dvadeset godina u zadarskom je kraju vlastitim rukama posadio tristo tisuća stabala bijelog duda. Ako ne vlastitim rukama, a ono je barem vlastitim očima pogledao svaku od tristo tisuća sadnica koje su s Lloydovih brodova istovarivane na Brodarici. Dolazila su mlada stabla iz Lombardije, a Oracije Papafava dočekivao ih je u službenom odijelu, uredno zalizane kose i uvrnuta brka, sa širokim osmijehom i pozdravom: „Dobro mi došle, sadnice. Došle ste na pravo mjesto, nema vam ovdje one kišne i hladne Lombardije, sad ste u Dalmaciji, najljepšemu mjestu na svijetu. Jednom kad vas oplemeni velebitska bura, zaboravit ćete na sve milanske magle. Nema Alpa do Velebita.“

Ponosni član agrarne komisije imao je obvezu, ili, on bi sam rekao – čast, a ne obvezu – nadgledati svaku od dostava kojima se pomurvljivala srednja Dalmacija. Dalmacija je od pamtivijeka bila zemlja svile i maslinova ulja, ali nakon što su prokleti ljubomorni Francuzi posjekli cijele šume duda, trebalo je tu tradiciju nanovo izgraditi.

Ipak, i više nego na dudove koji su zazelenile zadarsku regiju, Oracije Papafava mogao je biti ponosan na filandrij koji je izgradio na Smiljevcu. Kada se prije dvije godine odlučio na odvažan korak, ostavio je uhodanu liječničku praksu i od dalmatinske vlade prihvatio anticipaciju od 2000 fiorina za pokretanje pogona za preradu svile. Nije se olako dalo predvidjeti da će ledinu na rubu grada pretvoriti u centar svilarstva u srednjoj Dalmaciji, stvoriti centar za obuku mladih svilara i savršeno podmazan mehanizam koji svake godine obradi tisuću i dvjesto kilograma svilenih čahura. Sada je ushićeno dijelove tog mehanizma pokazivao svojoj najnovijoj radnici i njezinu sinu.

„Ovdje su peći i kotlovi. Kad se gusjenice najedu lišća, ostavi ih se. Onda one četiri dana pletu sebi čahuru od jedne jedine tanke niti svile, i kad završe, točno petog dana, onda se ubacuju u vrelu vode i pet minuta kuhaju. Kad ih se skuha, onda idu u predionicu, to je s druge strane dvorišta, dođite.“

„Bube se skuhaju?“ pita Carević.

„Mora ih se skuhati, da se otopi ljepilo, inače bi se buba izlegla pa progrizla čahuru i uništila nit. Vidiš, to su posebni bakreni kotlovi, gle kako su veliki, tu bi i prasac stao. To je zato što kuhanje mora biti brzo. Svilci moraju umrijeti naglo, inače nit propadne.“ Oracije Papafava naglo se smrkne i uozbilji, kao što je proces ubijanja svilaca ozbiljan. „I, pazite, Gila, to, ne samo što se mora u minutu paziti koliko je dugo čahura u vodi i na koliko je voda stupnjeva zakuhana nego se ubijanje buba mora obaviti u točno određenom trenutku. Rad sa svilcima opipljiv je i nježan koliko je nježna i sama svila. Svilac je zahtjevan. Svakog mu se dana mora istovariti četiri funte lišća po košari, inače bi buba umrla. A znate što su one ženturače, s onom Ladom na čelu, rekle? Rekle su: dosta da na jedan dan prekrižimo ruke i − adio.“

Oracije Papafava uznemiri se već i na spomen tih teških riječi, pa poželi zapaliti lulu, ali nikad je ne pali u pogonu da dim ne naškodi bubama ili, još gore, da svilene niti ne upiju duhansku čađu. Izvede goste na dvorište. „I adio“, ponavlja gunđajući dok utiskuje duhan palcem.

Dvorište je okruženo zgradama koje čine filandrij. S jedne strane je inkubator u kojem se svilci začahuruju, pokraj njega kotlovnica, u kojoj se kuhaju. S druge strane predionica, gdje se na vitlima izvlače svilene niti. Nekoliko koliba organiziranih u skladišta u koja se utovaruju vreće lišća, a istovaruju bale čiste svile, zatim staja u kojoj spavaju konji i berači, pa iza svega velika ciglena upravna zgrada u kojoj je Oracije Papafava sebi napravio ured iz kojeg može nadgledati skladnost rada u njegovoj idealnoj manufakturi. Samo što je ideal unesklađen i Oracije Papafava morao je uvlačiti dugačke dimove da se primiri.

„Te seljanke, one ne vide dalje od vlastitog nosa. One mrze sve što je iznad njih, a ne razumiju da je cijeli svijet iznad njih, da su one same ostale na tom dnu i da se same ne znaju s tog dna iskobeljati. Ne kaže se zavraga da je Dalmacija najzaostalija carska kraljevina. Uz more civilizacija još i oplahne te gradove, ali kad se udaljiš od mora, kad zađeš par milja u zaleđe, ta sela, Gila, vi to najbolje znate, to je vaše područje, ta sela još žive u prošlosti. Oni ne žele ni čuti za devetnaesto stoljeće. Oni su tjerali Francuze kad su im došli graditi cestu. Žene s nejači na sisama došle bi i bacale kamenje na radnike. Da – što će nama ceste. Da – tko zna tko će sve doći tim cestama. Zamislite vi to. Oni vjeruju da su sami sebi dovoljni. Oni nikako ne žele prihvatiti što su i gdje su, oni bi svi najradije da su sami sebi carevi. Caru carevo, nama naše, tako kaže dalmatinski seljak. Mrzi vlast, mrzi red, mrzi i samog cara, a ne razumije – da bi njemu bilo dobro, najprije carstvu mora biti dobro. Da bi carski podanici bili siti, prvo se car mora najesti.“

Gila je milovala Carevićeva ramena i pažljivo slušala jadikovku Oracija Papafave, koji je, govoreći o caru, i sam zauzeo carsku pozu: izbacio jednu nogu, drugu ruku naslonio na kuk, isprsio se, dimove uvlačio sa strane i otpuhivao u lice sugovornicima.

„A oni samo gledaju svoju guzicu, neka me dječak ispriča što moram tako reći. Sjajno govori talijanski, vi ste ga naučili?“

„Da“, odgovara Gila.

„I vi sjajno govorite, a to vas je bez sumnje posao natjerao. Da bi čovjek radio ono čime se vi bavite, mora znati sve jezike i razumjeti sve ljude, baš kao što ja moram razumjeti svilce. Mi radimo isti posao, samo ja s kukcima, a vi s ljudima. Navodimo ih da stvaraju svilu, pa bila to svila od koje će se onda raditi haljine, ili svila duha – dođe na isto.“

Dok Oracije Papafava čini dramatične pauze u govoru, iz smjera upravne zgrade čuje se zvuk klavira. Glazba se miješa s lupanjem košara koje istovaruju berači.

„Vidite, Gila, zato sam vas doveo ovamo“, nastavlja upravitelj imanja. „Vi razumijete taj mentalitet. Sve što mi želimo jest da im pomognemo, jer je ovaj posao i za njihovu korist. Prije ovog filatorija njihove su ruke krvarile kopajući bukovački kamen, a sad miluju najnježniju svilu. Ovaj je pogon njihov spas, one ne znaju što sve činim za njih, a onako prijete.“

Oracije Papafava vidljivo je uznemiren. I ostatak dvorišta to osjeća. Radnici koji istovaruju vreće ne gledaju u njihovu smjeru. Žene koje nose pletene košare s narezanim lišćem, zaobilaze ih u širokim krugovima. I pas koji laje na svaki nagli pokret u dvorištu, podvio je rep dok Oracije Papafava puši lulu. Na te znakove Gila još čvršće stegne Carevića uz sebe.

„Lada Čolak udana Vukić, znam joj i oca i muža, oboje dobri ljudi, dobri radnici, a ona, neumoljiva drznica, rekla mi je u lice: Dosta da na jedan dan prekrižimo ruke i adio. Prekriže li one ruke na jedan dan, svilci će pocrkati. I poslije meni ne vrijedi ni bič, ni korbač. Vidite što je problem ovog posla“, crvenio se Oracije Papafava, „problem ovog posla je što cijela godina stane u samo četrdeset dana. A omane li samo jedan od tih četrdeset dana, sve je propalo. Propadne li jedan dan, propali su svi. Ucrva li se jedna jabuka, propala je cijela košara. Ja ne smijem dopustiti da se ta jabuka ucrva.“