Prošloga četvrtka kasno navečer sasvim slučajno pogledala sam dokumentarni program na HTV-u koji me je već u uvodnom dijelu zainteresirao. Bila je to jedna od epizoda australske dokumentarne serije “Najveća graditeljska čuda svijeta” (World’s Greatest: Man-Made Wonder), pod nazivom “Izgubljeni gradovi”. Nekoć moćna i napučena središta moći i utjecaja, ovi gradovi danas su proglašeni ruševinama jer su svi na neki način izgubljeni zbog razornog djelovanja vremena. Ponovnim otkrivanjem ovih veličanstvenih izgubljenih gradova pronalazimo naznake o tome kako su naši preci živjeli. One nas podsjećaju da drevne civilizacije i nisu tako daleke našoj današnjoj. Tim je riječima narator, glumac Peter McAllum, započeo program o čudesnim gradovima koji su nekad, prije ili kasnije, posve nestali.
Jedno od prvih takvih čuda predstavljeno u atraktivnom dokumentarcu bio je Machu Picchu. Najpoznatija citadela Inka, grad koji nikad nisu otkrili španjolski osvajači te je ostao izgubljen stoljećima, smješten je na najvišem dijelu istočnih Andi u Peruu, na gotovo neprohodnom terenu, 2438 metara iznad razine mora i iznad rijeke Urubamba. Podijeljen u dva dijela: onaj poljoprivredni i onaj urbani s trgovima, hramovima, palačama, skladištima, radionicama, stubištima, kablovima i vodoskocima, Machu Picchu, sveti grad Inka, izgrađen je u skladu sa svojim prirodnim okruženjem. Njegove konstrukcije slijede prirodne krivulje, padove i uspone na zemlji. Naučila sam te večeri da je grad okružen nizom terasa različitih vrsta i veličina imao dvije glavne funkcije: uzgojiti usjeve i zaustaviti erozije uzrokovane kišama. Najupečatljivije terase nalaze se na ulazu u citadelu, počinju od skupine prostorija smještenih na ulazu i penju se do vrha planine, dok se ne zaustave kod velike pravokutne prostorije. Kanala nema jer nisu bili potrebni, zato što su stalne kiše i stalno prisutna vlaga omogućili biljkama da rastu bez navodnjavanja. Održiv prije pojma održivosti, Machu Picchu savršeno je spajao arhitektonski stil s fascinantnim prirodnim okruženjem. No ono što je i najzanimljivije i na prvi pogled najuočljivije, upravo je svijest o korištenju prirodnih resursa i usluge ekosustava u samoj infrastrukturi grada, a potom se tek otkriva kako ljepota i tajanstvenost njegovih zidinama ograđenih ruševina koje su nekad bile palača Inka proizlazi iz čudesnih krajolika čija se zelena džungla stapa sa svojom strmom topografijom.
Machu Picchu je vjerojatno izgrađen oko 1300. godine, a svoj je procvat imao između 1438. i 1471. godine, u periodu koji i bilježi vrhunac carstva Inka. Nažalost, trajao je nešto manje od 100 godina. Carstvo je propalo pod španjolskom invazijom, a grad je ostao skriven sve do 1911., kad ga otkriva Amerikanac Hiram Bingham. No ono što je možda i najimpresivnije u kontekstu povijesti svijeta je činjenica da je 400 godina ostao zaboravljen u andskoj prašumi. Drugi se pak grad, predstavljen u istoj epizodi dokumentarne serije, nalazi na drugom kontinentu i zelenu boju raslinja zamjenjuje crvenom bojom zemlje. To je jordanska Petra, više od tisućljeća izgubljena za zapadni svijet, dok je manje od jedan posto toga grada istraženo u 200 godina od njezina ponovnog otkrića. Istaknuto je u prilogu kako u Petru - “izgubljeni grad od kamena”, znanstvenici putuju na lokaciju u današnjem Jordanu kako bi pomoću daljinskih senzora i hidrauličkih kanala otkrili grad živih, zajedno s vodovodnim sustavom koji ne samo da je opskrbljivao 30.000 ljudi s pitkom vodom, nego je punio i kupaonice, fontane te bazene s toliko velikom količinom vode da su neki znanstvenici ovu pustinjska metropolu nazvali Las Vegasom drevnog svijeta. Ono što se pak trenutačno nastoji otkriti je način na koji su nomadi stvorili oazu kulture u jednoj od najsurovijih klima na Zemlji i, konačno, zašto je Petra nestala. Sofisticirani sustav navodnjavanja koji su Nabatejci izumili danas je čudo koje pobija naše suvremene inovativne pristupe održivosti. Uči nas kako je bilo moguće još u trećem stoljeću prije Krista, zlatnom periodu Petre, osmisliti infrastrukturne sustave grada koje naše vrijeme ne može ni protumačiti. No ako zanemarim osjećaj razočaranja što čak i u našoj trenutačnoj zaluđenošću održivošću ne pokušavamo išta naučiti od onih koji su doista znali živjeti s prirodom, nekom čudnom asocijacijom upravo me Petra svojim izgledom i pustinjskom atmosferom podsjetila na jednu knjigu koju sam davno voljela čitati i ponovno joj je vraćati. To su Calvinovi “Nevidljivi gradovi”, za koje je autor bio nadahnut srednjovjekovnim putopisnim predloškom Marca Pola “Il Milione”. Zamišljeni razgovor tatarskog vladara Kublaj-kana i Marca Pola predstavlja okvir za Polove opise, koji ne slijedeći modele putopisne faktografije, nude prostore poetičnih pretpostavki, što negdje između fikcije i stvarnosti rekonstruiraju gradove iz nepouzdanog sjećanja onoga koji je jednom proputovao cijelo carstvo. Stoga i sam Calvino poručuje svojim čitateljima kako nigdje nije rečeno da Veliki kan vjeruje svemu što mu je Marco Polo ispričao.
”U životu vladara postoji trenutak koji slijedi nakon ponosa zbog beskrajnog prostranstva osvojenih predjela te sjete i olakšanja koji nas obuzimaju pri spoznaji da ćemo ih uskoro prestati poznavati i shvaćati, kao neki osjećaj praznine koji nas prožima u noći kad poslije kiše zamirišu slonovi i pepeo sandalovine koji trne po ognjištima, vrtoglavica zbog koje podrhtavaju šume i planine, uresi na riđem hrptu planisfera, i kotrljaju se jedan za drugim brzojavi koji nam dojavljuju propast posljednjih neprijateljskih vojski, iz poraza u poraz, i zbog koje se ljušti vosak s pečata posve nepoznatih kraljeva koji od naših nadirućih vojski ištu zaštitu, nudeći godišnje prinose u dragocjenim kovinama, štavljenim kožama i kornjačinom oklopu, to je trenutak, očaj u kojem doznajemo za carstvo za koje smo mislili da je zbroj svih mogućih čuda. Nije drugo do beskrajno i bezoblično rasulo, da se pokvarenost u njemu toliko proširila da je naše žezlo nemoćno, da smo s pobjedom nad suparničkim vladarima naslijedili i njihovu sporu propast”, piše Calvino na početku “Nevidljivih gradova” i zaključuje: “Samo je zahvaljujući izvještajima Marca Pola, preko zidina i tornjeva osuđenih na rušenje, Kublaj-kan mogao ugledati filigransku građu prizora tako tananog da može uteći najezdi termita”.
I možda je doista taj utopijski literarni projekt samo nemoguća Calvinova potraga za savršenim gradom u kojem autor sanja na stranicama svoga djela što se ne može opisati formalnim terminima, jer nije ni roman niti proširena pripovijetka, a ulazi i u žanrove znanstvene fantastike, kao i magičnog realizma. No ono što je zapanjujuće u tom fikcionalnom opisu gradova koje čitatelj s lakoćom može zamisliti kao stvarne je to što ispisuju okvir i naše stvarnosti. U svakom gradu prepoznaje se nešto što nas svakodnevno zatiče, što nas muči, čemu se ne možemo oduprijeti (u svakom neboderu netko je lud, razmjenjuju se dobra, laže se da bi se opstalo, bježi se iz gradova zbog posla, rodbine, dugova…, opterećujemo se mučnom prošlošću), pa su ti gradovi, koliko god nam se činili dalekima i nestvarnima, i naši gradovi. Zadnjih dana prestravljeni gledamo televizijske reportaže, videozapise i fotografije iz Gaziantepa, Sanliurfa, Alepa, Diyarbakira, Adana, Adiyamana, Malatya, Osmaniyea, Kilisa, Hekimhana, turskih i sirijskih gradova koje je 6. veljače pogodio potres magnitude 7,8 po Richteru i još ih trese. Pred očima čitavog svijeta stotine se građevina urušavalo poput onih dječjih, izgrađenih od šibica, a ispod njihovih ruševina umrlo je desetine tisuća stanovnika čiji se broj svakoga trena drastično povećava, jer većina tijela još nije pronađena. U minuti su tako nestajali gradovi, odnosno mijenjali su svoje izglede i postajali ruševinama izgubivši mnogo toga što ih je držalo na okupu, prvenstveno vjeru njihovih stanovnika u podnošljivi, ako ne već bolji život. Postajali su gotovo iznenada nevidljivima, kao oni o kojima je Marco Polo izvještavao jednog od najmoćnijih careva na svijetu. Tragedije kao što je ova nedavna izazvana potresom u Turskoj i Siriji toliko su strašne da su gotovo nestvarne i teško ih je posložiti u riječi, čak ih i literatura rijetko bilježi jer su stvarnije od bilo kojeg zapisa o njima. Možda su najtočnija kolektivna stradanja opisana u grčkim tragedijama još u 5. stoljeću prije nove ere, gdje je zlokoban usud pripisivan nesretnoj sudbini. Svijet u kojem živimo iz dana u dan bilježi neku novu tragediju izazvanu ratovima i potresom, na koju je nemoguće utjecati, te se sve više priklanjamo Euripidovim, Eshilovim ili Sofoklovim literarnim žrtvovanjima. No u konačnici ostaje i to da - ne treba gradove dijeliti na sretne ili nesretne, nego na one koji unatoč godinama i promjenama nastavljaju pridavati željama svoj oblik i one u kojima želje ili uspijeva izbrisati grad ili su same iz njega izbrisane - kako je pisao Italo Calvino, te se trebamo samo, i u vremenima najvećih tragedija, usuglasiti s vlastitim željama.
