'Ne zaboravimo, i Hitler je bio slikar amater!'

Vaš je roman "Baba Jaga je snijela jaje" (Vuković&Runjić, 2008) ušao u uži izbor T-portalove nagrade, ali nije ju osvojio. Nedavno je Ministarstvo kulture dodijelilo novčane stimulacije autorima najboljih književnih ostvarenja za 2017. godinu, ali među čak 30 naslova nije se našlo mjesta za Dašu Drndić. Hrvatska javnost, čini se, ima ozbiljan problem s idejom starije žene koja spremno kritizira društvo. Vi ste, doduše, status "vještice" dobili još puno prije, ali zanima me kako se nosite s ulogom dežurne Babe Jage danas i kako se borite protiv rodne i starosne diskriminacije?

Elegantno ste zaobišli još jednu svježu činjenicu, a ta je da je moj roman 'Lisica' bio u nominaciji za nagradu Fric, iza koje stoje novine za koje vi radite ovaj intervju sa mnom, i za koje sam ja pristala dati intervju. Pritom moj roman nije uspio ući ni u najuži izbor za nagradu. Ne žalim se, to zaista nije moj problem, načelno smatram da je svaka književna nagrada i svaki žiri dobar, Fricov žiri je već u startu promašio da donese očekivanu promjenu najavivši da će se stvari i nadalje odvijati po istoj staroj špranci.

Sve ovo što ste nabrojili u svojem pitanju rezultat je društvene konstelacije, kulturnoga koda, običaja i navika društva u kojemu živite. Jeste li se upitali koja je ovo vrsta države, je li to uopće država, je li to društvo, ako je društvo, kakvo je to društvo, je li to zajednica, a ako jest, kakva je to zajednica?! Na čemu se ta zajednica temelji? Ja čujem uvijek samo žaljakanje, kao, zamisli, ovome ili ovoj nisu dali nagradu, ili stimulaciju, ili, zamisli, ovoga ili onoga su cenzurirali.

Žarko Bašić/ PIXSELL

Po mome mišljenju nije nepravda da netko nije dobio stimulaciju nego je nepravda da takvo što uopće postoji, da se traži i da se očekuje, čak i kad ju je umjetnik ili umjetnica 'prisiljen/a' (?!) tražiti. Od koga tražite stimulaciju? Tko vam daje taj novac? Za što vam je ta stimulacija dana? Na što vas ta stimulacija obavezuje? Treba rušiti sistem gdje je oblik plaćanja za izvršeni rad nadnica, a ne žaliti se na nepravdu da vam nadnica nije isplaćena!

Kako je ustrojena ta kultura o kojoj govorimo? Tko plaća i zašto plaća vladajuću kulturnu birokraciju, a birokracija, znamo, parazitira i živi samo zato da bi se reproducirala. Ne možete se žaliti da u javnom zahodu koji je poplavljen nema klozet-papira i tvrditi da će situacija biti riješena ako vam netko doda rolnu!

Prije nekoliko godina, kad ste gostovali u Centru za ženske studije u Zagrebu, pričali ste o tome kako Vam je Kunderin "Oproštajni valcer" njegov najbolji roman, da bi se ispostavilo da je i samom autoru to također njegova najdraža knjiga. Ako bih Vam sad rekla da su mi osobno Vaši najdraži naslovi "Muzej bezuvjetne predaje", "Ministarstvo boli" i "Kultura laži", bismo li se o tome složile ili imate druge favorite? Koju Vam je knjigu bilo najdraže napisati, odnosno za koju mislite da je Vaš "Oproštajni valcer" i zašto?

Pođimo od jednostavne činjenice. Mi sami sebe, bez obzira na sva dostupna tehnička sredstva, vidimo uglavnom sprijeda. To je slika koju imamo o sebi. Drugi ljudi nas mogu vidjeti straga, u pokretu, s profila i tako dalje. Spisateljsko zanimanje je duboko tragikomično jer autor nikad nije siguran, niti može biti siguran, u to što radi, jer nema načina da sebe vidi u punom svjetlu.

Autorica/autor ne samo da ne znaju koje im se vlastito djelo najviše sviđa nego ne znaju je li njihovo djelo dovoljno dobro da bi bilo izloženo javnosti. Upravo zbog te temeljne sumnje pisci i spisateljice nisu najugodniji ljudi, oni se rado šepure kao purani, precjenjuju sebe i svoju ulogu, ili se sramno podcjenjuju, oni mrze jedni druge, podmeću si klipove, lažu, i čine to stalno. Sam Đavao skuhao je od naših kreativnih poriva đavolju kašu koju svi mi stoljećima kusamo kao kaznu.

Ono što Vam je Hrvatska napravila devedesetih je, najblaže rečeno, degutantno. Generaciji koja vas je protjerala i uporno Vas prešućuje ne dugujete ništa, ali ovo Vas pitam prije svega zbog nas mlađih koji živimo u raljama hrvatskog samozaborava: kako se boriti protiv kolektivne amnezije, pogotovo u kulturi koja je aktivno potiče? S obzirom na to da ste preživjeli devedesete, što biste rekli milenijalcima koji su u 2018. do grla u njima? Kako da ostanu beletristički motivirani dok su okruženi ljudima koji radije čitaju krvna zrnca nego romane?

I vi, kao da vas je prevario sam jezik, kažete da ono što mi je 'Hrvatska napravila devedesetih'... Cio slučaj ste pripisali 'devedesetima, Hrvatskoj, i generaciji koja me je protjerala' i time ste na neki način zatvorili fajl. A onda, kao da ste se naglo osvijestili i shvatili da ste već četvrt stoljeća u istom vremenu i da se baš ništa nije promijenilo. Ipak, današnji trenutak vas nekako više pogađa jer se događa vama, a prošli vas ne pogađa jako jer se dogodio nekome drugome.

Našle smo se, dakle, zahvaljujući refleksu vaše podsvijesti, u samom srcu problema. Nema razrješenja, koprcamo se već četvrt stoljeća. Cijela konstelacija koju živimo, i u kojoj živimo, sklepana je na lažima i od laži. Ljudi već četvrt stoljeća pokušavaju stvoriti iz svega kakav-takav relativno održiv sistem. Cio posao može se usporediti s pokušajem da se izgradi kuća. Pritom svi znaju da su temelji truli, da se gradi s trulim gredama i popucalim ciglama, s neškolovanim i lijenim radnicima, s priučenim građevinarima, da se kuća gradi za taoce sistema, pa je ujedno posve nevažno kakva će biti…

Kao rusistica bavili ste se ruskom avangardom i surađivali na kultnom Pojmovniku. Iako Vas se obično povezuje s postmodernizmom, što mislite - koliko je avangarda aktualna danas, i u smislu književnog eksperimenta, ali i u političkom smislu?

Ruska avangarda je, to svi nekako zaboravljaju, došla u velikom paketu: promjene su bile radikalne, od općeg evropskog moderniteta s početka dvadesetog stoljeća, vremena oko, u vrijeme i nakon Prvog svjetskog rata, gdje je najradikalnija od svih promjena bila Oktobarska revolucija. Takav paket danas nije moguć.

Redovito napadate amaterstvo. Ne gledate blagonaklono na internetske samizdate i online-kulturu općenito. No ne mislite li da su profesionalci u književnosti ponekad puno veći mediokriteti nego anonimni autori koji pišu i objavljuju fan fiction na internetu?

Sanjin Strukić/PIXSELL

Agresivan, primitivan, nepismen i arogantan amaterizam je nepodnošljiv. Ne zaboravimo, i Hitler je bio slikar amater! I general Ante Gotovina svoje slobodno vrijeme provodi u amaterskom slikanju. Nepismeni amater, a pogotovo taj koji traži za sebe status Jamesa Joycea, ili Picassa, na primjer, ne može mi biti simpatičan. Pogledajmo tko je tu žrtva.

Za račun tobožnje demokratičnosti tržišta, za račun izostanka profesionalne arbitraže, ja sam osuđena na to da gledam loše filmove, da čitam loše knjige, koje, gle, mnogi proglašavaju brilijantnima, da se svakodnevno susrećem s lošim dizajnom, da moje bubnjiće vrijeđa dernjava loših pjevača i pjevačica, da me društveni kôd prisiljava da se poklonim amaterima svake vrste i javno izrazim svoju srdačnu podršku ljudima koji su zauzeli novine u kojima ja sama, dakako, nemam mjesta, i izdavačke kuće, u kojima također jedva da pronalazim mjesto.

Gledam reportažu s premijere najnovije Frljićeve predstave na televiziji. Vrijednosne ocjene te predstave daju amateri, odnosno hrvatska političko-poslovno-kriminalna elita, koja je na svim premijerama i otvaranjima, ili kakve tobože povrijeđene supruge tobože povrijeđenih branitelja. Kad smo kod amaterizma, kako to da se ljudi ne bore za prava kirurga amatera da operiraju bez dozvole?! Zašto u znak podrške ne legnu sami pod nož kirurga amatera?!

Ja sam žrtva amatera, političkih amatera, financijskih amatera, gastroamatera, kulturnih amatera, i svi oni debelo naplaćuju svoje amaterske usluge. Ja bih u ime načelne podrške onom cvjetanju tisuću cvjetova trebala šutjeti. Suvremena tehnologija i kultura narcizma koja uz to ide dala je svim ljudima ovog svijeta krila. Amaterski populizam ili populistički amaterizam penetrirao je u obrazovni sistem.

U rezultatu imate učitelje koji sve manje znaju i djecu koja sve manje znaju. Istina, dobra književna kritika, na primjer, danas dolazi od amatera s interneta, s blogova, s društvenih mreža. Ali i ona loša dolazi iz istog izvora. Rampe su spuštene, standardi su sniženi, svi mogu. A ako svi mogu, onda svi i hoće.