A Mlinarec, aristokrat domaćeg rocka, kako ga je doživio?
“Drago je ostavio značajan utjecaj na mene. U pozitivnom i negativnom smislu. A bio mi je pojam! Kad bih ga u gradu vidio, kao da sam Jaggera sreo. Bio je filozof, k tome generacijski dalek. Ja sam imao 16, 17 godina, a on dvanaest više. U tim sam godinama s njim počeo svirati. Piko, Zubak i ja bili smo generacijski bliži. A on pametniji, zreliji, ali i mušičaviji. Bio mi je autoritet, ali kad smo se razilazili i kad je pitao: ‘Dobro, tko će vam pisati pjesme’, znajući da ja ‘nešto pišem’, reagirao je posprdno na činjenicu da ću baš ja pisati. Uopće ga se nije dojmilo, ovo moje su bile ‘dječačke gluposti’. Mene je to tad dosta povrijedilo, ali i probudilo inat. Podcjenjuje moje mogućnosti!“
Štulićev “Jablan”, znamo, objavljen je na Valjkovu albumu. Uostalom, Husa se na domaćoj (nekad jugoslavenskoj) sceni oduvijek zna kao solidarnog, vještog i dobrohotnog profesionalca. Ali Džoni...
“Prva njegova pjesma snimljena je na našem albumu, ‘Kad Miki kaže da se boji’. Basist Fumić i ja svirali smo mu prve singlove, zaista sam smatrao da su jako dobri. I jesu, i dalje. Njegov rječnik, njegovi motivi, jako su utjecali na mene. Džoni je promijenio pristup pisanju pjesama kod dobrog dijela scene. Eh, ja sam bio dečko s gimnazijskom literaturom, on je bio nešto više. A razišli smo se loše i ne volim o tome pričati. Jedan je od onih razočaranja koja doživiš na životnom i profesionalnom putu. Ma, nevažno...”, odmjereno će Hus, a mi forsiramo taj povijesni spleen, hoćemo o urbanim mitovima. Recimo, novovalna Zvečka. Je li to bila scena? Mlađe generacije znaju, elitizam grupe pred Zvečkom emanirao je čitavim kvartom.
“Previše urbane mitologije, apsolutno. Stanovao sam u blizini, u Gundulićevoj. A ondje je bila dobra kava, balerine iz HNK su dolazile tijekom pauze. Frendovi i ja smo ondje visjeli i prije nego što je to postalo ‘ono mjesto’. Najprije su se skupljali muzičari, a onda se radijus proširio i na ostalu umjetničku zajednicu u Zagrebu. Ali za muzičku scenu je od Zvečke i onodobnog ‘hypea’ mnogo značajniji bio trenutak kad su bendovi dobili Dom sportova za vježbanje i svirku. Uostalom, Jajo i Kazalište su došli iz Dubrave. Zvečka je bila predah za kavu, a ondje se baš radilo. Mitologija je učinila svoje, dobrim dijelom je to bio puki šminkeraj. Kao što ga je puno bilo i u domaćem punku, za mene. Novovalna scena je nastala na trendu kopiranja ili, hajde, osluškivanja onoga što se događa vani, posebno u Britaniji. Uvijek mi je bio komičan naš punk pokret jer sam se uvijek pitao: Kaj ste tak’ ljuti? Na koga? Što te u životu tako frustrira?”
Mislite, nema tu kraljice?
“Ma, ne samo to. Kod nas, jednostavno, tad nije bilo takve socijale kao u britanskom klasnom društvu. Da, svjesni smo mi bili čiji stari gdje radi te je li u partiji i slično, ali to zaista nije bilo presudno. Otkud je onda izašla rebelija domaćeg punka? Nikad mi nije bio autentičan. Kužio sam, u tadašnjem trendu simfo-rocka to je mogla biti žanrovska pobuna u smjeru daj nešto jednostavno da mogu i ja derati u svojem klubu. Ali mi nije bilo uvjerljivo. Za razliku, recimo, od današnjih domaćih repera kojima vjerujem. Govore o stvarima koje nas se tiču, autentični su”, razmišlja veteran Hus, koji je počeo raditi jako mlad.
“Roditelji su mi ostavili stan u Zagrebu, tata se vratio u Brčko da ondje otvori galeriju. Imao sam 17 godina i morao sam se snalaziti za život. Stari je rekao: ‘Želiš živjeti sam? Jesi li u stanju?’. Jesam. Bila je to velika odluka, pogotovo s roditeljske strane. Ali onda je došao Aki i odlučili smo, morali smo naprosto, osnovati bend. Nismo imali preciznu ideju, važno je bilo da sviramo”, objašnjava Hus i znamo, prvi menadžer benda bio je Vladimir Mihaljek Miha. Čovjek koji je “podigao”, producirao kompletnu YU-rock scenu. Ali i čovjek koji se, po vlastitim riječima, “uopće nije kužio u muziku”, zanimao ga je samo plasman benda.
“Da, Miha... Htjeli smo bend, a Miha je bio ‘osoba A’ za takav posao. Preuzeo nas, je ali i dobrim dijelom nametnuo teret. Godinama nam je trebalo da se riješimo predznaka ‘produkt-benda’, onoga koji je smišljen da mazne lovu pa ‘kud koji mili moji’. Mihine su ideje donijele prva tri singla, brzo smo postali poznati, prve godine smo odsvirali čak 154 koncerta! Miha nas je doveo na televiziju, što je tad bilo moćno, ali kontekst je bio pogrešan, za nas. Mihi je bio važan proizvod, a ne muzika. Mihina metoda je bila: kako smisliti neku podvalu, da se publika zavede. A meni je to uvijek bilo strano. Pa kad nas je Miha prepustio Milanu Škrnjugu, bilo je lakše jer je on ipak bio zainteresiran za muziku. I tek sad imamo menadžera koji je donekle i fan benda, ali stvarno voli glazbu”, kaže Hus kao pripadnik sretnije generacije odrasle na raskošnijoj rock i pop sceni, uz privilegiju susreta s velikim bendovima koji su svirali u Zagrebu.
Pa tko je ostao u najboljem sjećanju iz boljih vremena? Rolling Stonesi, tko?
“Stonesi su svirali dva koncerta. Na jednom nisu svirali, na drugom su svirali ‘Angie’. Bio sam na drugom, čuo sam ‘Angie’ uživo. A oni su bili toliko temeljito ušlagirani da sam siguran da nisu imali pojma gdje se nalaze. Takvo vrijeme. Ali posebno me ‘pukla’ kasnija faza Queena i njihov koncert u Domu sportova. Čuti Freddieja uživo... Hej, to je bilo... Iako nisam bio veliki fan, bilo je veličanstveno. I taj koncert mi je nametnuo kriterije. Pomislio sam tad: Kad bismo i mi, približno ovako, mogli zvučati na koncertu”, sjeća se Hus. A onaj kritičarski lajtmotiv o Valjku kao “pravovjernome mainstreamu” u prvom redu se, očito, tiče visokih "produkcijskih" kriterija na rock sceni?
“Da, o produkciji smo vrlo rano, za naše prilike, počeli voditi računa. Za razliku od, recimo, Bijelog dugmeta, koji bi se potrudio da u Zagrebu, Beogradu i Sarajevu odsvira odlično, a onda ekonomizira po ‘provinciji’ i ubire lovu s pol snage. Ne, mi smo produkciju iz Doma sportova vukli šleperima svugdje gdje je to bilo moguće. Štogod je moglo stati u, što ja znam, Viroviticu ili tadašnji Titograd, mi smo postavili. Tako smo oduvijek radili”, kaže naš sugovornik, poznata stvar. Onoliko poznata koliko su, recimo, i po njegovim kriterijima, predvidive suvremene kritike njihovih singlova i/ili albuma. “Da. Ali kad bih se uvukao u kožu domaćeg kritičara, nekako bih stvarno pokušao poslušati bilo čiju pjesmu. Da čujem što ta govori ili ne govori. I volio bih, baš bih volio znati, što bi o najnovijem albumu napisao moj pokojni prijatelj, kritičar Darko Glavan. Nemoguće...”, mirno zaključuje Hus.
