Nema orkestra u Hrvatskoj u kojem glazbenici ne sviraju na mojim violinama ili violama. Tijekom karijere izradio sam više od 60 instrumenata i mogu reći da sam zadovoljan svojim poslovnim odlukama. Smatraju me cijenjenim majstorom i to je ono čemu sam se nadao kad sam ulazio u taj svijet, počinje priču Darko Stipešević (44), graditelj viola i violina.
Rodio se u Slavonskom Brodu, a od gimnazijskih dana živi i radi u Zagrebu. Rad s drvom pratio ga je od malih nogu jer se njegova obitelj bavila izradom ukrasnih instrumenata i drugih drvenih predmeta. Još u osnovnoj školi Darko je počeo svirati violinu, a upisao je muzički razred u gimnaziji te nastavio s glazbenim obrazovanjem. Zaljubio se u instrument, ali ne samo u njegov zvuk nego i u izgled.
Nakon završetka srednje škole shvatio je da ne želi glazbenu karijeru nastaviti na muzičkoj akademiji nego se više vidi u izradi savršenih instrumenata. Zato je nakon gimnazije upisao obrt za graditelja glazbala. Odjel u Glazbenoj školi Pavla Markovca u to vrijeme vodio je cijenjeni graditelj instrumenata svjetskoga glasa Slavko Domitrović, za kojega kažu da je ujedno najbolji hrvatski graditelj violina.
"On je bio dobra duša, ali vrlo zatvoren, introvertan tip. Bio je radoholičar, a prvih šest mjeseci jedva da mi se obratio dok sam dolazio na praksu u ovu radionicu. Znao sam ondje sjediti cijeli dan a da mi se doslovno nije ni obratio. Računao je valjda da ću, kao i mnogi prije mene, jednostavno odustati i otići. Tek nakon šest mjeseci shvatio je da sam još tu, pa mi je počeo pomalo davati sitne zadatke. Nama su na popravak dolazili instrumenti iz cijelog Zagreba, ne samo za orkestre nego i glazbene škole. Uvidio sam da se on time ne želi baviti i da mu je mrsko, pa sam se ponudio i počeo odrađivati taj dio posla. Usput sam učio od njega kako stvoriti savršeni instrument. Imao sam 19 godina", prisjeća se Darko.
Tijekom naukovanja sagradio je nekoliko instrumenata i uvidio da uz puno ljubavi prema tom poslu doista ima i talent. Uz majstora Domitrovića i njegove upute polako je stasao u vrhunskog stručnjaka.
"On mi je pokazao sve što je znao i zaista sam uživao učeći od njega. Iako je bio povučen i introvertan, moram istaknuti i da je bio vrlo pošten čovjek. Naime, uz njega sam uvidio da u našoj struci postoje kriminalci koji se nadaju lakoj zaradi, kao i u poslu s automobilima ili umjetninama. Primjerice, pojedini profesori su roditeljima prodavali loše instrumente", kao da kupujete krntiju od auta, ušminkate je i prodate za više novca naivcima.
Do prije 15 godina tu se vrtio strašan novac i to policiju nije osobito zanimalo. Da bi se nešto pokrenulo, roditelj bi trebao protiv profesora pokrenuti privatnu tužbu, a to se nikome nije dalo. Takvi lopovi znali su dolaziti k nama u radionicu i pokušavali majstora Domitrovića natjerati da surađuje s njima na način da druge uvjerava kako je riječ o kvalitetnim instrumentima ili da tvrdi kako ih je on restaurirao. Mi smo uvijek takve odbijali jer držimo do struke, a tijekom godina uz ostale kolege uspjeli smo nekako taj talog i kriminal minimalizirati", objašnjava on dodajući kako je i globalizacija pripomogla.
"Danas postoje društvene mreže. Prevariš klinca jedanput ili mu prodaš loše žice, on će to objaviti i više njemu ni njegovima nećeš prodati ništa. To je za nas dobro, za kriminalce je loše, ali konačno smo postigli da je sve javno i transparentno, kako bi i trebalo biti", objašnjava on.
Kaže kako, za razliku od ostalih obrta koji strahuju od kineskih proizvoda, u ovom poslu to nije slučaj.
"Ljudi naručuju instrumente i gudala iz cijelog svijeta, pa tako i iz Kine. Kineska glazbala imaju širok spektar kvalitete i uvjeravam vas da vrhunskim glazbenicima nije stalo samo do imena proizvođača, nego do kvalitete instrumenta i zvuka. Kinezi u izradi koriste isto drvo kao i drugi proizvođači, paze na kvalitetu i, zanimljivo, u ovom poslu nema kopiranja. Ne može se kopirati nekog majstora. Određeni instrument je ili nije njegov rad. Nikoga od ozbiljnih glazbenika ne možete nagovoriti da svira na smeću, pa onda zašto bi netko platio 80.000 funti za violinu koju može kupiti od Kineza za 5000 funti, a jednake je kvalitete? Taj instrument koji ima višu cijenu samo zbog imena graditelja za glazbenika ne znači gotovo ništa. Njima je važna samo besprijekorna izvedba. Uostalom, Česi i Poljaci imaju veliku graditeljsku tradiciju, pa se i kod njih mogu nabaviti kvalitetni instrumenti prihvatljivije cijene", kazao je Stipešević nastavljajući svoju životnu priču.
Nakon završetka naukovanja kod majstora Domitrovića dobio je priliku godinu dana učiti i usavršavati se u njemačkoj radionici Johannesa Galića u Reutlingenu.
Nastavak na sljedećoj stranici...
