Nego, mi naši pisci (književnim aspirantima, da im se ne piše loše)

S piscima je stvar ovakva: oni su kao graničari, ingerencija im uglavnom, u boljem slučaju, prestaje na državnoj međi, a u lošijem, npr. kod većine dijalektalne književnosti, na onoj goričkoj, i prema tome se pisci odnose prema drugim piscima, na primarnoj i za ovaj kompleksni odnos najvažnijoj razini. Pritom njih više zanimaju unutarnji nego vanjski poslovi, gdje imaju refleks konfidenta koji odmah mora prijaviti sumnjivo kretanje svakome koga sretne, nadajući se da će biti razuvjeren u ono što mu se učinilo. A najgoru stvar koju jedan naš pisac može uočiti unutar vlastitih granica je dobra knjiga (kod dijalektalnih to je ponekad samo knjiga), pogotovo u godini u kojoj je objavljena i njegova knjiga. Još je gore, avaj, kad pisac vidi najavu knjige za koju mu se čini da bi mogla zazvoniti, a najgore je kad mu se učini da bi njome pisac, svejedno je li goričanec ili onaj državnoga ranga i predznaka, mogao prijeći granicu, izaći iz okvira i više ga se neće moći pratiti. Gotovo mazohistički gleda najave koje idu prije ljeta i pred Interliber pa se čupa za kosu kad vidi neka poznata imena jer zna da je stvar svršena, a njegova knjiga propala, sve zbog lobija, namještanja i prijateljstava. Nije naš pisac u krivu, zna on sve jer već se godinama mota oko tih lobija kako bi nešto smutio, no uvijek nešto kao da nedostaje (osim samoga teksta), ali ako nešto savršeno dobro zna, onda je to da ta knjiga koja će sigurno dobiti nagrade ne valja ništa! Vidi to s Parnasa, Čepelovečkog brega ili kojeg god već brda, ne mora se spuštati do knjižnice ili ne daj bože knjižare, jer on iz jasnih i već spomenutih razloga nerado kupuje knjige hrvatskih autora. To je inače instinkt koji bi trebalo istražiti, tu sposobnost pisaca da procijene još nenapisani tekst, makar možemo odmah otkriti tajnu: pisac zna da knjiga neće biti dobra iz najbanalnijih razloga koje vidi svatko tko želi gledati. Između ostalog jer autor: ne može obraditi tu temu, lijenčina je, o tome su već svi pisali, a on ne može bolje, tema je uopće glupa i podilazi čitateljstvu, glup je, ide mu na živce, precijenjen je... Da, precijenjenih pisaca Hrvatska ima puno. To su svi koji su dobili nagradu ili su prevedeni ili su dali neki životni intervju. Razgovarao sam malo po brdima i središnjem asfaltu, povjerljivo dakako, konfindentura samo takva, s više kolegica i kolega kako bismo razotkrili te precijenjene pisce i svaki put baš nam je dobro išlo (pogotovo u brdima). Nabacali bismo imena za čitavu brigadu, naslovi bi pljuštali deklasirani i oko ponoći ta bi naša književnost uglavnom bila manje-više dekonstruirana, a stvari posve jasne. Samo jednom našli smo se u problemu i sve je moglo završiti nekako neugodno, kad sam više u šali nego očekujući odgovor ponudio pitanje: a tko je najpodcjenjeniji hrvatski pisac? Ovo je već bila ozbiljna stvar, takoreći rekonstrukcija kanona, ali nakon nekog smo vremena privremeno, nasreću, odložili temu za neka mudrija vremena. Nitko se, naime nije mogao sjetiti nekog takvog kolege, a reći svoje ime svakome se od nas činilo glupim. Još jedna stvar, također neugodna, je navada kad dođeš negdje u inozemstvo pa svi navale da im kažeš nekog dobrog pisca iz svoje zemlje, kao da sad to moraju čuti ili će svisnuti od jada. Kao da ti nisi tamo i da to nije dovoljno. Pa počneš kako je to mala zemlja, mali jezik, znate ne treba sad očekivati, mislim četiri milijuna, evo ja sam tu, ko da Hamburg ima sto dobrih pisaca itd. Onda, ako baš navaljuju, znate kako recimo Nijemci ponekad znaju navaljivati, tražiš kako se izvući sa što manje posljedica pa ili preporučiš nekog mrtvog pisca, koji ti i nije pravi konkurent, recimo Krležu ili Marinkovića, ili nekoga za kog znaš da im se neće svidjeti, a pomoći će da tvoju knjigu komparativno stave na pravo mjesto.