Kultura
372 prikaza

Nego, mi naši pisci (književnim aspirantima, da im se ne piše loše)

mario periša
Ako ste literarni aspirant koji gleda odakle krenuti, važno je znati da su granice u kojima ćete se kretati nadzirane i dobro branjene te da ostavite optimizam svojstven početnicima

S piscima je stvar ovakva: oni su kao graničari, ingerencija im uglavnom, u boljem slučaju, prestaje na državnoj međi, a u lošijem, npr. kod većine dijalektalne književnosti, na onoj goričkoj, i prema tome se pisci odnose prema drugim piscima, na primarnoj i za ovaj kompleksni odnos najvažnijoj razini. Pritom njih više zanimaju unutarnji nego vanjski poslovi, gdje imaju refleks konfidenta koji odmah mora prijaviti sumnjivo kretanje svakome koga sretne, nadajući se da će biti razuvjeren u ono što mu se učinilo. A najgoru stvar koju jedan naš pisac može uočiti unutar vlastitih granica je dobra knjiga (kod dijalektalnih to je ponekad samo knjiga), pogotovo u godini u kojoj je objavljena i njegova knjiga. Još je gore, avaj, kad pisac vidi najavu knjige za koju mu se čini da bi mogla zazvoniti, a najgore je kad mu se učini da bi njome pisac, svejedno je li goričanec ili onaj državnoga ranga i predznaka, mogao prijeći granicu, izaći iz okvira i više ga se neće moći pratiti. Gotovo mazohistički gleda najave koje idu prije ljeta i pred Interliber pa se čupa za kosu kad vidi neka poznata imena jer zna da je stvar svršena, a njegova knjiga propala, sve zbog lobija, namještanja i prijateljstava. Nije naš pisac u krivu, zna on sve jer već se godinama mota oko tih lobija kako bi nešto smutio, no uvijek nešto kao da nedostaje (osim samoga teksta), ali ako nešto savršeno dobro zna, onda je to da ta knjiga koja će sigurno dobiti nagrade ne valja ništa! Vidi to s Parnasa, Čepelovečkog brega ili kojeg god već brda, ne mora se spuštati do knjižnice ili ne daj bože knjižare, jer on iz jasnih i već spomenutih razloga nerado kupuje knjige hrvatskih autora. To je inače instinkt koji bi trebalo istražiti, tu sposobnost pisaca da procijene još nenapisani tekst, makar možemo odmah otkriti tajnu: pisac zna da knjiga neće biti dobra iz najbanalnijih razloga koje vidi svatko tko želi gledati. Između ostalog jer autor: ne može obraditi tu temu, lijenčina je, o tome su već svi pisali, a on ne može bolje, tema je uopće glupa i podilazi čitateljstvu, glup je, ide mu na živce, precijenjen je... Da, precijenjenih pisaca Hrvatska ima puno. To su svi koji su dobili nagradu ili su prevedeni ili su dali neki životni intervju. Razgovarao sam malo po brdima i središnjem asfaltu, povjerljivo dakako, konfindentura samo takva, s više kolegica i kolega kako bismo razotkrili te precijenjene pisce i svaki put baš nam je dobro išlo (pogotovo u brdima). Nabacali bismo imena za čitavu brigadu, naslovi bi pljuštali deklasirani i oko ponoći ta bi naša književnost uglavnom bila manje-više dekonstruirana, a stvari posve jasne. Samo jednom našli smo se u problemu i sve je moglo završiti nekako neugodno, kad sam više u šali nego očekujući odgovor ponudio pitanje: a tko je najpodcjenjeniji hrvatski pisac? Ovo je već bila ozbiljna stvar, takoreći rekonstrukcija kanona, ali nakon nekog smo vremena privremeno, nasreću, odložili temu za neka mudrija vremena. Nitko se, naime nije mogao sjetiti nekog takvog kolege, a reći svoje ime svakome se od nas činilo glupim. Još jedna stvar, također neugodna, je navada kad dođeš negdje u inozemstvo pa svi navale da im kažeš nekog dobrog pisca iz svoje zemlje, kao da sad to moraju čuti ili će svisnuti od jada. Kao da ti nisi tamo i da to nije dovoljno. Pa počneš kako je to mala zemlja, mali jezik, znate ne treba sad očekivati, mislim četiri milijuna, evo ja sam tu, ko da Hamburg ima sto dobrih pisaca itd. Onda, ako baš navaljuju, znate kako recimo Nijemci ponekad znaju navaljivati, tražiš kako se izvući sa što manje posljedica pa ili preporučiš nekog mrtvog pisca, koji ti i nije pravi konkurent, recimo Krležu ili Marinkovića, ili nekoga za kog znaš da im se neće svidjeti, a pomoći će da tvoju knjigu komparativno stave na pravo mjesto.

Pritom, naš pisac distinktira: oni s hrvatskom putovnicom su prijetnja, oni bez nje nisu (od dolaska demokracije još nije bilo važnih pisaca kojima bi putovnica bila oduzeta pa bi s nekom drugom izginuli iz zemlje, kad već nisu za nju), s isključenjem Bosanaca i Srba za koje se točno i ne zna što su i tko su te imaju li uopće naše papire (a ti im zadaju najviše problema). Ispada ponekad da se šalim, a ponekad se šalim pa ne ispada nikako. Zato sam sad smrtno ozbiljan, ali bez želje da izginem (od ove zemlje i njenih pisaca).

 | Author: Sandra Šimunović/PIXSELL Marko Gregur Sandra Šimunović/PIXSELL

Važno je zato u obranu našega pisca istaknuti da je kao malo tko otvoren strancima, ako je jasno da su stranci i ne konkuriraju za domaće nagrade. Stranog pisca voli upoznati više nego ikog, samo to mu treba pa da preskoči ovu žabokrečinu i preko svijeta pokaže da je bio zanemarivan. Naš pisac s najnovijom svojom knjigom vreba nekog Francuza, Nijemca ili Amerikanca pa da mu preda taj sveti književni gral iz kojeg će se opiti, prevesti ga i time stvari postaviti na pravo mjesto. I sad, da stvar ipak ne bude baš tako jednostavna, imaju ti hrvatski pisci, ili barem naši, koji možda i nemaju papira, što ima veze neki papir, a koje naši pisci vole: emigrantski pisci. Tih nema puno, ali kad dođu, k'o da je strikan iz Njemačke svratio s tri fasla weissbiera pa navaljuju opijeni na njega, nek' samo pokaže tamo po tim Berlinima, Norveškama ili Amerikama, ništa više, i tako naš pisac emigrant ostavlja svoje stvari i puni kofer vrijednim izdanjima koja će kolportirati uokolo, kao onaj Novaković, jesam ga brate ljetos natrpao da mu je torba nabubrila među nimbostratusima nad Atlantikom.

U kontekstu ovih carinskih zavrzlama svaki pisac koji drži do sebe ima i nekog koji je genijalan, stranca dakako, al' ga nitko nije čitao osim njega i onda njime turpija gdje stigne po tankim žicama kolegica i kolega. Time pokazuje svoj istančani ukus kojim se razlikuje od ostalih, koji književnost zapravo i ne razumiju. Dakako da i ja imam takvog jer, kao što bi Ćiro rekao, pretendiram postati piscem. Onda još kažem, nek' si misle: taj bi trebao dobiti Nobela. Al' sad ga veći neki znaju i sve mi je nekako krivo pa razmišljam ili da ga neko vrijeme ne spominjem ili da nađem nekog drugog. I tako s njim imam problem jer nisam siguran kako mu se izgovara i deklinira ime, tom... tom... zapravo ajmo u nominativ: Lars Saabye Christensen. Napisao je Christensen (r. 1953.) više desetaka što proznih, što pjesničkih knjiga, uglavnom za odrasle, ali i za djecu, a piše i drame. Jedan je od najprevođenijih norveških pisaca, dobitnik mnogih nagrada, među kojima i nagrade Nordijskog savjeta za književnost, što je važna nagrada, sve ako i ne zvuči tako. Hrvatskom čitateljstvu poznat je zahvaljujući prevoditeljskom trudu Muniba Delalića i izdavačkim naporima Diane Burazer, odnosno njene male izdavačke kuće Fidipid, koja je posvećena skandinavskoj književnosti. Objavljen je u Fidipidu, recimo, njegov roman "Polubrat", koji smo kao seriju prije nekoliko godina mogli gledati i na HTV-u, roman "Model", kao i knjiga izabranih priča "Ničije". Pa eto, taj jedan moj pisac koji me može spasiti neka bude Christensen (štima čak i po prezimenu, nisam izmislio) i kad dođe u Zagreb (ili još bolje Koprivnicu, tamo u moje gorice) već ću naći načina da mu utovarim svoje knjige.

Tako, ako ste literarni aspirant koji gleda odakle krenuti, važno je znati da su granice u kojima ćete se kretati nadzirane i dobro branjene te da ostavite optimizam svojstven početnicima. I nađite stranca koji bi vas mogao spasiti. Ništa ne spaja kao književnost i ništa ne razdvaja kao (sp)literatura. Odvojite odmah autora od djela pa vidite dokle ćete doći. Nerijetko će to biti znatno dalje nego s autorima. To je zato što su to vrhunska djela koja svijet ni domaći literati ne znaju prepoznati pa sve dolazi do nekih zamjerki i tako.

Komentiraj, znaš da želiš!

Za komentiranje je potrebno prijaviti se. Nemaš korisnički račun? Registracija je brza i jednostavna, registriraj se i uključi se u raspravu.