Kultura
344 prikaza

Miljenko Jergović o Mirku Kovaču: Nijedan naš pisac nije tako volio život

1/13
Sandra Šimunović/Pixsell
Proći će osam godina prije nego što krajem ovog kolovoza Kovačeva knjiga ‘Vrijeme koje se udaljava’ konačno u miru ne poteče pred mojim očima. Pročitao sam je laganije nego prvi put

Tog kasnog ljeta po Kovačevoj smrti stvari su razvile, i nastavile se dalje događati kao po modelima njegove proze. A kako je pisac bio veliki mistifikator, tako će zadugo sve biti praćeno duhom tajanstva i misterije. Stvarnost se činila posvetom njegovoj smrti. Nedugo nakon pogreba, karmina i komemoracija, Seid Serdarević, urednik i izdavač Kovačevih izabranih djela, spomenuo je da je s udovicom dogovorio objavljivanje njegove posljednje, nedovršene knjige. Iskao sam da mi odmah pošalje rukopis - nikome to neću spominjati, samo ću ga pročitati, te ako je potrebno odmah ću uništiti elektronsku verziju - a nakon što mi je poslao tih šestotinjak kartica teksta, halapljivo sam pročitao “Vrijeme koje se udaljava”. Kada se čita s viškom interesa za sadržaj rukopisa, njegovu fakturu i fabulu, te s nekom vrstom privatnog zanimanja za autora i njegov upravo istekli život, tada se iščita svaka riječ i zapamti skoro svaka rečenica, ali zapravo se loše čita. Tako sam u dva dana i tri noći, čitajući veoma polako, pročitao rukopis, koji onda više nisam mogao u miru čitati kao knjigu. Biva ponekad tako da si čovjek iz viška znatiželje i iz gladi za nečijim tekstom upropasti knjigu. Meni se to dogodilo s Kovačem, i možda još s ponekim važnim, ali i vrlo bliskim, privatnim mojim piscem. Pokušao sam, naravno, odmah po izlasku knjige, izašla je u prosincu iste te 2013. godine, nanovo čitati “Vrijeme koje se udaljava”. Nisam mogao, bio sam ometen načinom na koji sam je prvi put čitao. Svaki put bih se zagrcnuo čitajući, svaki put bih se vraćao u isto ono raspoloženje iz kojeg sam čitao rukopis. I tako sam gubio kontakt s tekstom. Proći će osam godina prije nego što krajem ovog kolovoza Kovačeva knjiga konačno u miru ne poteče pred mojim očima. Pročitao sam je laganije nego prvi put. I bila je drukčija. Nevjerojatno je, recimo, koliko sam toga u njoj, upravo zbog načina i razloga za čitanje, bio previdio. U podnaslovu je “roman-memoari”. Obično se to tumači kao romanizirani, romaneskni memoari. Tako su “Vrijeme koje se udaljava” većinom tumačili oni koji su govorili i pisali o ovoj knjizi. Konačno, tako sam je i sam prvi put u rukopisu čitao. Međutim, ovako postavljena žanrovska odrednica znači i nešto sasvim drugo: roman u obliku memoara, roman koji je simulacija memoara. Jer zašto bi pisac koji je otpočetka, još od “Gubilišta”, prve svoje knjige, koristio memoarsku građu za ispisivanje fikcionalne, pripovjedne i romaneskne proze, sad najednom pisao nešto što je, ipak, iznevjeravanje fikcije, ili bijeg od fikcije? Pogotovu Kovač, kojemu su mistificiranje, presvlačenje, maskiranje, krivotvorenje memoarske građe bili temelj pripovjedne strategije, i koji bi triput već omađijao i začarao svog čitatelja, prije nego što ovom na um padne da se upita što je tu stvarno, a što izmišljeno, zašto bi on sad najednom odustao od svega toga i gotovo skrušeno i ponizno pisao memoare? Prije će biti da su “roman-memoari” pokušaj nove mistifikacije, da su mistifikacija mistifikacije, fikcija fikcije. 

 | Author: Fraktura Fraktura

U prvih tridesetak poglavlja čini se da tako i jest. Možda bi se čak moglo reći u koliko tačno poglavlja: u prva trideset i četiri, zaključno s onim u kojem Kovač intervjuira Miloša Crnjanskog, roman-memoari su, zapravo, roman u kojem pripovjedač simulira žanr memoara, te se pomalo i ruga memoaristici. Mnogo toga je, naime, u toj prozi stvarno i dokumentarno, pojavljuju se stvarni likovi, sa svojim stvarnim, građanskim imenima, koji ponekad izgovaraju rečenice koje su u zbilji izgovorili, dok oko njih teku zbivanja ranije zabilježena u velikoj i u malim povijestima. Ali ono što ovaj tekst čini fikcijom sam je lik pripovjedača, tobožnje Kovačevo autorsko ja, koje naprosto nije svedeno na njegovo građansko ili memoarističko ja, nego se jednako bogato razvija, razgranava i razlistava kao u drugim Kovačevim romanima. I što je važno: tako postavljen lik pripovjedača omogućava piscu da fikcionalizira ili da - jezikom policijskog istražitelja rečeno - laže i izmišlja. U memoarima se, kao što znamo, ne može izmišljati. Naravno, pisac će se, radi uvjerljivosti, ali ne samo radi uvjerljivosti, nego i poigravajući se svojim čitateljem, često u priči pozivati na svoje fascikle, teke, rokovnike i papiriće na kojima je bilježio događaje iz prošlosti, one kojih se evo sad sjeća. I pozivat će se na svoju fantastičnu memoriju.A zapravo će činiti ono što je oduvijek tako savršeno činio: pripovijedat će priče, izmišljat će ih iz tog čuda prošlosti i proživljenog života. Nijedan naš pisac nije tako volio život i toliko uživao u životu, nijedan naš pisac nije bio tako živ! I zato u samom događaju Kovačeve smrti postoji nešto skoro nevjerojatno. Zato se čitatelju koji ga je osobno poznavao, a možda i čitatelju koji ga uopće nije poznavao, učini da je živ i da je i smrt u njegovom slučaju samo još jedna mistifikacija. Takav život ne da se svesti na memoare. A onda se, u posljednjih sedam-osam poglavlja stvari mijenjaju, knjiga kao da se preobražava iz romana koji simulira memoare u nešto što već jesu memoari. Lik pripovjedača, ili autorski Kovačev lik svodi se i sužava na građansku osobu Mirka Kovača. Ili na figuru naratora iz knjige eseja “Pisanje ili nostalgija”. 

 | Author: Duško Marušić/Pixsell Duško Marušić/Pixsell

Doista, posljednjih sedam-osam poglavlja su eseji. Kako je riječ o piscu čija je pripovjedačka metoda u tehničkom smislu podsjećala na metodu pisanja scenarija, naime isti bi tekst pisao u više verzija, sve dok ne bi stigao do one završne, može se pretpostaviti da tih posljednjih sedam-osam poglavlja naprosto nisu doživjela milost svoga konačnog uobličenja. U ovom slučaju, to bi značilo da se nisu uzdigla u kovačevsku fikciju, niti se u njima pojavio pomalo karnevaleskni lik njihova fikcionalnog pripovjedača. Uz poglavlja koja su ostala nenapisana, a Seid Serdarević ih pomalo i “opisuje” na osnovu onog kako ih je sam Kovač u razgovorima najavljivao, završnih sedam-osam poglavlja čine posljednju trećinu i finale romana-memoara. Tu knjigu dobar čitatelj dijelom može naslutiti, a dijelom je i napisana. “Vrijeme koje se udaljava” na čovjeka ostavlja dojam kakav, iz potpuno obrnute perspektive, ostavljaju ruševine veličanstvenih građevina. Ovo nije ruševina, nego roman koji je dovršavala smrt. Inače, Kovač, veliki mistifikator, nije mistificirao svoj posao. I, što je bilo fascinantno, rado je i naširoko govorio i o onome što još nije napisao. Pa tako i o poglavljima romana koji tek piše. Meni, ako je čitatelju dopušteno, i ako je uopće pristojno sebe kao pisca spominjati, meni, dakle, nije dato da govorim o onom što još nisam napisao. Jer čini mi se da na taj način uludo trošim materijal za tekst, te da ću pustom pričom raščarati ono malo svoje čarolije. Spominjem to, jer je Kovač na suprotan način radio: on je pripovijedao ono što će tek napisati kao da na takav način provjerava priču. Djelovao je krajnje samopouzdano, kao gospodar pripovijedanja. Kao gospodar samoće, igrao se osjećajima. I svaku je priču dovršavao u više pričanja. Taj mukotrpni rad na romanu, višekratno prolaženje kroz isti tekst, značio je, u njegovu slučaju, dopričavanje iste priče njezinim ponovnim pričanjima.

 | Author: Marko Lukunić/PIXSELL Marko Lukunić/PIXSELL

“Vrijeme koje se udaljava” posveta jednom je životu. Ali u svojoj suštini, roman je to o progonstvu. Njegova priča teče i provjerava se u odnosu na ovo vrijeme sad, čiji se ambijent i okolnosti od onog vremena razlikuju. Svaki je odlazak protiv čovjekove volje, svako je progonstvo, svaka emigracija, prelazak iz jednog vremenskog toka u drugi. U knjizi postoje dvije vrste likova: jedne pisac oblikuje i stilizira onako kako se oblikuju likovi u svakoj fikciji. Katkad oni ne nose imena stvarnih ljudi. Ili su ta imena slabije poznata, nisu to čuveni ljudi, čiji su karakteri prethodno već oblikovani u javnosti i u povijesti. Drugoj vrsti pripadaju čuveni, Kovačevi književni prijatelji, znameniti pisci, figure vremena. Neki među njima stvarno se javljaju u romanu tek na kraju, u onih nekoliko nepotpuno stiliziranih poglavlja. Nedovršeni likovi Danila Kiša, Filipa Davida, Borislava Pekića… U knjizi ima priča, anegdota, epizoda iz života što ih je Kovač kao dobar usmeni pripovjedač, koji je u toj ulozi uživao i spremno je bio onaj koji svojim pripovijestima zabavlja društvo, često pričao i bile su se već tim pričanjima i tuđim prepričavanjima pomalo i izlizale. On ih je, međutim, ispisao kao da ih, svaku, prvi put ljudima donosi. Bio je od onih izuzetnih, vrlo rijetkih pripovjedača, koji jednako dobro i sigurno govore i pišu. Ali različite su mu bile strategije. Dok bi govorio, bio je blagonaklon i nasmiješen čovjek, koji je, zahvaljujući toj blagonaklonoj pozi, bio u stanju đavolske stvari o ljudima reći, a pritom ih zaštititi svojom dobrotom. Bila je to priča objektivnog i u mnogo čemu sveznajućeg pripovjedača. Kao pisac, pripovijedao je s maskom usmenog pripovjedača. Ali taj usmeni pripovjedač nije bio ni nalik onom blagonaklonom i nasmiješenom Kovaču iz govorenja. Ovaj je bio pažljivo oblikovan, ranjiv, osjetljiv i pomalo hirovit književni lik. U romanu-memoarima “Vrijeme koje se udaljava” to je naročito naglašeno i važno, premda se lik pripovjedača u njemu ne razlikuje bitno od lika pripovjedača u “Uvodu u drugi život”, “Vratima od utrobe”, “Kristalnim rešetkama” ili “Gradu u zrcalu”. Onaj tko bi insistirao da je knjiga “Vrijeme koje se udaljava” memoarska, da to nije fikcija, a možda nije ni roman, trebao bi znati objasniti kako ostale četiri jesu romani. Ili je Kovač bio memoarist, a ne romanopisac?

 | Author: Duško Marušić/Pixsell Duško Marušić/Pixsell

Rado je prijateljevao. Brojao sam, ali nisam do kraja istrajao: negdje do polovine romana već je devetoricu ljudi nazvao prijateljima. U skoro svakom poglavlju barem je po jednog. Koliko je u nekih drugih pisaca, čuvenih muškarčina, u romanima ljubavnica, toliko je u Kovača prijatelja. Najzanimljiviji u knjizi su, naravno, oni čija imena nisu kao iz lične karte, ili većini čitatelja nisu dobro poznata. Recimo, Romeo B. ili psihijatar Ilić. Ili glumac i redatelj, samoubojica Tori Janković. Općem raspadu koji se dogodio početkom devedesetih prethodili su, desetljećima ranije, sitni raspadi ili nagovještaji raspada. Odjeci nesreće koji su nesreći prethodili. Obrnuta projekcija vremena.
Ovo je roman o pisanju i o književnosti. A onda i o ukusu u književnosti. Jedna od najboljih takvih knjiga na našim jezicima. Kovač je izraziti zavičajni pisac, nešto je zavičajno i u njegovom ukusu. Tin Ujević njegov je pjesnik, i njemu je posvećena dionica djetinjstva i rane mladosti u knjizi. Kasnije će se insistirati na tome da putovanja u Zagreb i susreta s Tinom nije bilo, ali zašto je to toliko važno? Tko zna što je bilo, a što je Kovač u svom romanu fikcionalizirao. I zar je doista stvarnije ono što je bilo od onoga što je pisac ispričao? Crnjanskog, kojeg savršeno opisuje, Kovač - ili je to lik Kovačeva pripovjedača? - zapravo ne voli. Ne osjeća njegove romane, kičasta mu je njegova rečenica. Je li to istina? Možda biti da jest. Nikada nisam s Kovačem razgovarao o Crnjanskom, niti sam kad čuo da ga je spomenuo. Andrić je nešto drugo, Krleža pogotovo. A ne voli, recimo, ni Vladimira Nabokova, o kojem će ispričati sjajnu priču iz života Šejkinog oca…

 | Author: Duško Marušić/Pixsell Duško Marušić/Pixsell

Cinici i sirovi nacionalisti na svim će stranama rado i spremno vaziti i propovijedati da pisac kojeg su svojeručno protjerali, iz Beograda, iz Sarajeva, iz Zagreba, ili iz nekog četvrtog našeg grada, nije morao otići, nego je otišao svojom voljom i hirom - da se dopadne ustašama, pošto je i sam ustaša; da se dopadne četnicima, jer je zapravo četnik - a sad stvara famu o svom progonstvu. Oko Kovača takva se cinična i huljska fama plete već punih trideset godina. I ovaj je roman, pored svega drugog, piščev odgovor na pitanje je li morao otići iz Beograda, ili nije morao otići iz Beograda. Možda bi ga samo pljuvali, možda ga ne bi ubili. Možda bi mu samo psovali mater ustašku, kao što se to već čini u multikulturalnim balkanskim kasabama, pa onda i u Beogradu kao najvećoj kasabi te vrste, a ako bi ga i zatukli, možda bi to bilo više slučajno nego ciljano. Toliki ljudi stradaju, pa zar onda iko ima prava da se smatra prognanikom, jer je bježao od stradanja? I koja je razlika između prognanika i pobjegulja, kako u multikulti kasabama nazivaju prognanike pogrešne nacije? Kovač opisuje okolnosti odlaska iz Beograda - premda je ono glavno poglavlje o tome ostalo nenapisano - a posljednja rečenica u dvadeset i devetom poglavlju ostaje kao u kamen uklesana: “Ja se nisam uspio tako skrasiti (kao prijatelj koji je ostao u Beogradu, op. aut.), a hoću li se jednom pokajati još ne znam, još o tome ne mislim, ali je nedvojbeno da nisam mogao mirno pisati dok bagra lupa na moja vrata.” Nisam mogao mirno pisati dok bagra lupa na moja vrata. Eto, tako. I eto, zato. Kovač je zavodljiv pisac. Kao i Andrić. Zavodi on svog čitatelja pišući lijepo, pripovijedajući sasvim u slavu svojih jezika, kojima vlada sigurno kao nijedan drugi naš ovostoljetni pisac. Kovač je, kao i Andrić, prelazio unutrašnje granice naših jezika, koje su, poput kanjona rijeke Colorado, prosječeni refleksom jata, samo što je krenuo u suprotnom smjeru nego on. Činio je to na čast i slavu sviju nas, koji izgovarajući svakodnevno obične ove riječi te kanjone neprestano prekoračujemo. Čitanje Kovačevih knjiga, pa onda i ove posljednje, nedovršene, koja kao veličanstvena ruševina, kao Akropola, stoji nad njegovim opusom, neusporediv je užitak u tekstu i u pripovijedanju. Užitak u jeziku. Zao slučaj je htio da tako i nad Andrićevim opusom stoji romaneskna ruševina “Omera paše Latasa”.

 | Author: Duško Marušić/Pixsell Duško Marušić/Pixsell

Osim ljepote nedovršenih knjiga, u oba romana nalazimo još nešto važno: umjetnost velikih pisaca, koja nije do kraja bila podložna činu njihove volje.Nakon piščeve smrti, utemeljeni su u Rovinju Dani Mirka Kovača. Prvi su održani u listopadu 2014, o prvoj godišnjici. Tada se odvila i sanjarija o nagradi koja bi nosila Kovačevo ime. Trebalo je samo naći velike novce. Hrvatska država ni državne tvrtke, a bogme ni privatne hrvatske tvrtke, takve novce na njegovo ime neće dati. Međutim, nekoliko mjeseci zatim, uspio sam, zahvaljujući prijateljstvima o kojima ću jednom, možda, nešto i reći, pronašao novce za petogodišnje financiranje nagrade. Tačnije rečeno, naišao sam na nekog tko je bio spreman da na moju riječ uloži svoj novac u nešto što će imati veze s umjetnošću, a onda i s mladim umjetnicima, na prostoru cijele Jugoslavije. Predložio sam da to bude Kovačeva nagrada. Zbilo se to u prostoru velikoga beogradskog hotela, sagrađenog u jugoslavenska vremena, u duhu socijalističkog modernizma, u dubokim foteljama širokih hotelskih predvorja, u posve kovačevskom ambijentu, dijelom opisanom i u romanu-memoarima, u situaciji koja je prije djelovala kao romaneskna mistifikacija, nego kao zbilja. Kao da je netko prethodno napisao to što će se dogoditi. Nagrada je, kao što je i obećano, dodjeljivana punih pet godina. Hrvatska država lijepo je zaradila na porezu koji su organizatori manifestacije i nagrađeni pisci morali platiti. Vjerovao sam da je pet godina dovoljno dugo da se pronađe sljedeći financijer, koji će na ime Mirka Kovača dati velike novce. Napokon, rojilo se i jatilo svakog listopada u Rovinju i VIP publike, zaklinjali su se u piščevo djelo i ljudi s novcima, ili barem oni koji dobro poznaju ljude s novcima, ali kako je stvar išla svome kraju, tako sam shvaćao da nije baš tako. Istek nagradbene petoljetke nekako se sretno potrefio s krajem jednoga doba. Nakon što je posljednji put dodijeljena Nagrada Mirka Kovača, nekoliko mjeseci zatim izbila je epidemija koronavirusa. Bio sam daleko od žirija, nikakvog utjecaja nisam imao, osim što se podrazumijevalo da moje knjige ne ulaze u konkurenciju. Bio sam sretan što sam kao čitatelj bio u prilici da svjetlost reflektora zadržim na imenu svoga pisca. Svjetla su se zatim ugasila, ali ne baš sasvim. Još uvijek vidim čitati.