Kultura
5312 prikaza

"Nijedna faza u Hrvatskoj nije bila trulija od ove"

Nastavak sa stranice: 1

Roman je na njemački prevela moja draga prijateljica, zapravo i posestra, jer smo jednom davno popili naiskap pivski Bruderschaft, Alida Bremer. Jedino je ona imala hrabrosti upustiti se u taj Drang nach Drittchen. Nije imala nijedan slom živaca, barem koliko je meni poznato. Znam da su joj likovi dvoje Bosanaca, odnosno njihovi dijalozi, bili daleko teži prevoditeljski zadatak od Trećićana i njihova cvrkutanja. Ipak je Alida rođena Splićanka.

Zanimljivo je to - i Đurđa Strsoglavec i Chloé Billon, prevoditeljice na slovenski i francuski, prijavile su mi isti problem: lako za trećićanski, ali što da radim sa Selimom i Zehrom?! Rješavali smo to kroz gustu mrežu e-mailova, da bismo na kraju došli do identičnog rezultata: sve su tamošnje kritike, potkraj teksta, pohvalile i ingeniozne prijevode. Očito je civiliziranim kritičarima bilo jasno koliko je zahtjevan posao bio posrijedi.

A onaj detalj iz romana da čak niti Crkva sa svojim utjecajem nije prodrla na taj otok, pa imaju dvije crkve, ali obje prazne... Odakle vam ta ideja? I koliko je to uopće realno u Hrvatskoj danas?

Osmi povjerenik, ekipa sa snimanja | Author: Sanjin Strukić/PIXSELL Sanjin Strukić/PIXSELL

Stotinjak ljudi izoliranih na pučinskom otoku, ljudi koji pritom uopće ne žele sudjelovati na političkim izborima - pa po čemu bi to bilo interesantno Crkvi u današnjoj Hrvatskoj? Mislim da je to tamošnje bespoplje sasvim realno. Intrigirala me neko vrijeme ideja da na Trećić pošaljem i župnika koji bi bio saveznik vladinom povjereniku, pa da njih dvojica ujedinjeni krenu protiv pastve i biračkog tijela, ali zaključio sam da bi to bila prejednostavna finta koja bi se lako protumačila kao alegorija cijele Hrvatske, preočit motiv za olako tumačenje.

Ovako je taj neobični otok još neobičniji: nema svećenika, ali ljudi svejedno pjevaju božićne napjeve, svaki ispred svoje crkve. A postoji i još jedan praktični razlog zašto nema svećenika: kad bi on bio tu, njegove bi propovijedi sigurno imale utjecaja na dijalekt otočana. Tad povjereniku, prilično je izvjesno, ne bi trebao prevoditelj, a onda gubimo Tonina kao centralnu figuru i - ode mast u propast.

Na Trećiću ste opisali jedno protucivilizacijsko zajedništvo. Od mnoštva ljudi koji su čitali "Povjerenika" čuo sam da bi im nekakav takav anarhoidni način života bio vrlo privlačan barem na kraće vrijeme. A tu je i niz filmova sa sličnim motivom; "Maršal", pa "Što je muškarac bez brkova". Na neki način i "Svećenikova djeca", čak i "Kako je počeo rat na mom otoku". Kako tumačite taj fenomen?

Kako ga tumačim? Pa eto, isto kao i vaši spomenuti sugovornici: svima bi nama fino legla anarhija 'na neko kraće vrijeme'. Ali anarhija je utopija, ona ne može biti privremena ako ne uključuje svirepe brutalnosti. Ljudima se sviđa sanjariti o permanentnoj anarhiji, ali te maštarije prestanu čim zazvoni budilica u šest ili na vrata pokuca poštar s opomenom pred ovrhu. U tome i jest divota književnosti, filma i kazališta: imaju tu moć da nas, ako su dovoljno uvjerljivi, barem nakratko odvuku u svijet u kojem bismo mogli biti bolji i mi i sve oko nas. A onda se, nažalost, pojave baršunasti zastor, odjavna špica na ekranu ili zalist knjige. Ili zima na bilo kojem hrvatskom otoku.

Ili ste možda i vi sami na tom tragu? Potrudili ste se svoje Trećićane opskrbiti čak i solarnim fotonaponskim panelima, medicinskim i raznim drugim aparatima iz Italije, odakle im šalju i australske rudarske mirovine... Kao da ste baš s puno ljubavi gradili tu svojevrsnu terru nullius.

Otok Trećić je, moglo bi se tako reći, neuklopljivi sklop. Da bi mogao biti takav i funkcionirati kako želi, treba mu cijeli niz rješenja koja je valjalo domisliti. I da, ja sam ih domišljao s puno veselja i ljubavi. S tim veseljem i ljubavlju usporediv je jedino zanos kojim su Ivan Salaj i njegova ekipa stvarali film prema knjizi. Vjerovali ili ne, još ga nisam imao prilike vidjeti. Ali to i nije tako loše jer pretpremijera će biti 7. siječnja na Braču, a ja obožavam svratiti na bilo koji otok zimi. Uostalom, i radnja romana događa se od kraja listopada do sredine lipnja. To nije nimalo slučajno.

Zašto toliko ljudi želi pobjeći iz Hrvatske ili barem iz hrvatske realnosti? Je li to Crkva, fundamentalizam, siromaštvo, politika, korupcija, ustašovanje...? Znala je ova zemlja prolaziti i kroz teže trenutke, a ipak nije bilo takve epidemije "dezerterstva". U čemu je stvar?

Osim ratnih ubijanja i pratećih fizički opazivih vrsta nasilja, ja ne znam ni za jednu fazu u hrvatskoj povijesti koja bi bila mučnija, trulija i smradnija od aktualne. Ova ciljana proizvodnja kolektivne letargije i strepnje od ljudi koji su bez pameti i morala stekli moć, to je razornije od bilo koje granate. Oni pametniji od nas, maloprije spomenuti suvremeni gastarbajteri, na vrijeme su skužili da ovdje može biti samo još gore od ovog što trenutno imamo.

I skroz je krivo govoriti da oni bježe iz Hrvatske. Ne, oni ne bježe, oni se spašavaju od Hrvatske i njene kvazieuropske balkanštine. Barem polovica njih vratit će se čim im dokažemo da smo postali društvo koje svoje porezne obveznike, svoj jedini izvor prihoda, čuva i pazi kao malo vode na dlanu. A Hrvatska to, bojim se, do stoljeća dvadeset i sedmog neće htjeti, znati, ni moći napraviti.

Kako ste došli do toga da napišete "Muku malog vuka"? Jeste li to napisali kao odavno odrasli mladić iz 80-ih kojemu je konačno pun kufer ideoloških klanja iz prošlosti ili ipak u prvom redu kao slikovnicu?

'Muka malog vuka' je, u tekstualnoj dimenziji, nastala kao produkt intrigantne narudžbe: ponuđeno mi je da napišem tekst poučne slikovnice koja će biti zanimljiva djeci, a neće biti dosadna ni roditeljima koji će je pedeseti put tiho čitati uz krevetić. Trebalo je, dakle, napraviti djelce koje nije nevažno ni mališanima niti odraslima koji im čitaju. Budući da mi je bilo prvi put, a odlučio sam napisati lako pamtljivi manifest prava na samostalnost i samosvojnost, dogodio mi se zapanjujuće težak posao.

Da nije bilo te narudžbe, ne vjerujem da bih se ikad usudio pisati za djecu, ni 'Muku' niti išta drugo. Zato zahvaljujem naručitelju, iako je u međuvremenu poslovno propao i ostao dužan mnogim ljudima mnogo novca. Već skoro dvije godine planiram na istom fonu i u istom tonu napisati 'Šumu Izborovu', tekst za slikovnicu o dolasku zime, kad predsjednik Medo daje privremenu ostavku prije odlaska na dugi san, ostala se zvjerad pošajba oko toga tko će biti v.d. do proljeća, a o svemu nas izvještava svraka novinarka. S time, naravno, imam obrnut problem: ta bi priča morala biti zanimljiva i djeci, a ne samo odraslima koji je po pedeseti put naglas čitaju. Zato je još nema.

  • Stranica 2/2
Komentiraj, znaš da želiš!

Za komentiranje je potrebno prijaviti se. Nemaš korisnički račun? Registracija je brza i jednostavna, registriraj se i uključi se u raspravu.