U Zapadnoj Sahari i samo držanje kamere može imati ozbiljne posljedice. Kada saharski novinari i filmaši pokušaju zabilježiti svakodnevni život na teritoriju pod marokanskom kontrolom, riskiraju uhićenje i zatvor. Vlasti kameru u rukama pripadnika autohtonog stanovništva doživljavaju kao prijetnju službenoj tvrdnji da je Zapadna Sahara sastavni dio Maroka.
Istodobno, vrata istog teritorija širom se otvaraju velikim međunarodnim filmskim produkcijama. Stranim redateljima i glumcima dopušteno je snimati njegove pustinjske krajolike, a vlasti im osiguravaju pristup i pratnju. Upravo je taj kontrast izazvao bijes među Saharcima nakon što su dijelovi filma „Odiseja“ Christophera Nolana snimljeni u okolici Dakhle, grada u Zapadnoj Sahari koji se nalazi pod marokanskom kontrolom.
O tome je za Guardian pisao saharski umjetnik Mohamed Sleiman Labat, upozoravajući da je zemlja njegova naroda pretvorena u egzotičnu kulisu za jedan od najvećih filmskih projekata, dok ljudi koji ondje žive nemaju slobodu ispričati vlastitu priču.
Posebno bolnom smatra činjenicu da je riječ upravo o adaptaciji Homerove „Odiseje“, djelu koje govori o progonstvu, razdvajanju obitelji, izdaji i dugoj, mukotrpnoj borbi za povratak kući. Sve su to iskustva koja saharski narod, tvrdi Labat, živi već više od pola stoljeća. Njihov je teritorij poslužio za ekranizaciju priče stare gotovo tri tisuće godina, dok njihova suvremena priča o raseljenosti i nemogućnosti povratka uglavnom ostaje izvan velikih filmskih platna.
Korijeni sukoba sežu u 1975. godinu, kada su španjolske kolonijalne vlasti napustile Zapadnu Saharu i predale upravljanje teritorijem Maroku i Mauritaniji. Uslijedila je vojna invazija, a saharsko stanovništvo podijeljeno je između okupiranog područja i izbjegličkih logora u alžirskoj pustinji.
Otprilike polovica Saharaca danas živi u tim logorima na jugozapadu Alžira, dok druga polovica ostaje na području pod strogim vojnim i policijskim nadzorom. Dvije zajednice razdvaja približno 2700 kilometara dug militarizirani zid koji je izgradio Maroko, a prostor oko njega osiguran je milijunima nagaznih mina.
Labat smatra da Nolanova produkcija nije uzela u obzir takvu političku i ljudsku stvarnost. Prema njegovim riječima, nije tražen pristanak autohtonog saharskog stanovništva niti je ozbiljno razmotreno kakvu poruku šalje snimanje na spornom teritoriju uz dopuštenje marokanskih vlasti.
Takva suradnja, tvrdi, pridonosi normaliziranju i legitimiranju marokanske kontrole nad Zapadnom Saharom. Istodobno bi mogla dodatno otežati položaj Saharaca koji ondje žive i pokušavaju dokumentirati kršenja svojih prava.
Zapadnu Saharu Ujedinjeni narodi vode kao nesamoupravni teritorij. Labat zbog toga ističe da korištenje njezinih prirodnih, kulturnih i drugih resursa bez izričitog pristanka autohtonog stanovništva nije samo etički problem. Prema njegovu tumačenju, takvo postupanje protivi se i međunarodnom pravu.
Saharci se, s druge strane, osjećaju sve više potisnutima u vlastitoj zemlji. Nekadašnji nomadski prostor kojim su se njihovi preci slobodno kretali postupno im postaje nedostupan, dok autohtono stanovništvo gubi utjecaj na vlastitu zemlju, kulturu i način na koji će biti predstavljeno svijetu.
Labat u tome vidi širi problem zapadne kinematografije. Filmske ekipe dolaze u zemlje globalnog juga, uzimaju njihove krajolike, lica, odjeću, običaje i materijalnu kulturu, a zatim odlaze u velike svjetske filmske centre. Ondje se snimljeni prizori pretvaraju u zaradu, profesionalni prestiž i filmske nagrade, dok zajednice koje su poslužile kao kulisa od svega toga često nemaju koristi.
Za velike produkcije lokalno stanovništvo tako postaje tek dekor. Njihove dine, tradicionalna odjeća i kulturni simboli koriste se za stvaranje uvjerljivoga filmskog svijeta, ali se stvarni politički i društveni kontekst mjesta snimanja uklanja iz kadra.
Marokanske vlasti, tvrdi Labat, film koriste i kao sredstvo popravljanja slike o svojoj prisutnosti u Zapadnoj Sahari. Pozivanjem stranih produkcija stvara se romantična, turistički privlačna slika teritorija, dok se istodobno Saharcima ograničava mogućnost da kamerom dokumentiraju vlastiti život i javno govore o svojim iskustvima.
Labat upozorava i na demografske i kulturne promjene koje su uslijedile nakon izbijanja rata. Nakon što su brojne saharske obitelji bile prisiljene pobjeći, marokanske su vlasti na teritorij naselile stotine tisuća ljudi iz Maroka. Ulice su ispunjene marokanskim zastavama, portretima i kulturnim simbolima donesenima izvana.
Prema njegovim riječima, cilj takve politike jest oslabiti saharski jezik, potisnuti lokalne priče i postupno zamijeniti autohtonu kulturu. U takvom okruženju filmaši se ne mogu smatrati potpuno neutralnima. Njihove odluke o tome gdje će snimati, s kim će surađivati i čiji će pristanak tražiti mogu pomoći u održavanju procesa kulturnog i političkog brisanja.
Publika koja gleda „Odiseju“, smatra Labat, trebala bi znati u kakvim su okolnostima nastali pojedini prizori. Lokacije predstavljene kao mjesta drevnih putovanja i mitoloških patnji snimljene su na zemlji naroda koji se i danas suočava s progonstvom, razdvajanjem obitelji i nemogućnošću povratka kući.
Saharci, naglašava, ne žele da njihova domovina služi kao očišćena, politički neutralna pozadina za zapadne filmske epove. Žele sami snimati svoje filmove, ispričati vlastita iskustva i odlučivati o tome kako će njihova kultura i zemlja biti predstavljene.
Mogućnost kulturnog samopredstavljanja za njih nije samo umjetničko pitanje, već dio borbe za pravo na samoodređenje. Sve dok međunarodni filmaši prihvaćaju uvjete vlasti koje kontroliraju teritorij, dok domaći stanovnici zbog kamere riskiraju zatvor, svaki kadar koji ondje snimi strana produkcija može se doživjeti kao izdaja same svrhe pripovijedanja.
Mohamed Sleiman Labat multidisciplinarni je saharski umjetnik koji živi u izbjegličkim logorima na jugozapadu Alžira. U svom radu filmom, pisanjem i projektima unutar zajednice obrađuje prošlost i sadašnjost saharskog naroda, a vodi i mali prostor za umjetničku produkciju i eksperimentiranje u izbjegličkom logoru Samara.
