Nova arka Seada Begovića: Pečat nepromjenjive i vječne sudbine čovjeka

U Zagrebu je nedavno objavljena knjiga stihova pokojnog pjesnika Seada Begovića, preminuloga 2018. u Zagrebu, u 64. godini života. Knjiga sadrži 22 pjesme, predgovor akademika Dražena Katunarića i pogovor Begovićeva sina Filipa Mursela. To su posljednje pjesme koje je Sead Begović napisao za života, a o tom osobitu čovjeku njegov je sin piše nadahnuto, iskreno i intimno, evocirajući pritom i sjećanja iz svoga djetinjstva, slike iz iščezloga svijeta zagrebačkih poetskih kavana, pjesnika koji su kroz njih prolazili, intenzivnog, snažnog, katkad i destruktivnog života u kojem je Begović mnogo puta pisao posve oprečnu liriku- nježnu i podatnu, meku i toplu. 
Takve su i neke slike koje sada nalazimo u knjizi Nova arka, tu su stihovi u kojima se zlo "napokon sagiba ka vlastitoj smrti", u kojima je "krtica željna prijateljstva", u kojim pjesnik kaže: "Ne želim svijet prožet mojom tjeskobom/ Želim plavu omču mora". Ali u tim posljednjim stihovima mnogo je više jednog drugog senzibiliteta, katkad gorkog, prožetog egzistencijalnim sumnjama, filozofskim zapitkivanjima, a doista često i očajem, zamalo beznađem prožetim jetkom ironijom, pa i nagovještajima smrti, odlaska. U potonjem je značenju silno snažna pjesma "Ugaslo ognjište", pjesma čiji stihovi nose poruku one antičke Memento te mortalem esse, a koja završava stihovima: "Kakva samoća!/ Sve je pred tobom i ti pred Njim/ a nisi oživio/ nisi zamirisao/ i On se ne zanosi tobom". Zbirka se zaključuje pjesmom "Portret za vječnost", stihovima koji na trenutak zrače jesenjinovskom tugom, sjetom, a onda se iznova razbijaju o neke ogorčene hridi, kao što se razbije čovjek kad mu se bliži kraj: "Ošamari te neka bolest i ti/ se razbiješ o plafon/ Tamo ima slika i voća i cvijeća/ i ptica koje te razonode pjevajući/ o povrću koje ćemo tek zasaditi/ udišući duhanski dim". I kad pjesnik na tren zađe u sliku koja nudi toplinu, nježnost, kad u njegovom stihu "plodna i čađava zemlja/ obećava dobrotu", onda ona to odmah potom čini "kao i svaki otmjeni grob/ šutljiv i otuđen od društva/ osobenjak i neženja".