O ljudima kao kukcima, a i o kukcima kao meti gnušanja ljudi piše Maša Kolanović u svojoj najnovijoj zbirci kratkih priča “Poštovani kukci i druge jezive priče”. Zbirka je to s citatima Kafke, Poea, ali najviše oslonjena na hrvatsku tranzicijsku apatiju. Teme kojima se Kolanović bavi su preživljavanje, manjak ljudskog dostojanstva pred neumoljivim licem kapitalizma, gorko-groteskna svakodnevica malih ljudi, životno nezadovoljstvo, siromaštvo, ružnoća egzistencije, poniženje pred korporacijama, tegobe izbjeglištva i majčinstva.
U gotovo svim pričama vrlo je naglašeno tjelesno, ponekad na rubu naturalizma, dok su aktivizam i građanska svijest nešto što je sveprisutno u tijelu teksta.
Sve priče su lokalnog karaktera, točnije smještene su u svakodnevicu koja nam je na razne načine poznata i s kojom se možemo povezati (primjerice, potpisivanje bezbrojnih papira u sivim i bezličnim prostorima banaka, naivne i iritantne poruke na bocama Jane, skupa kava u Dubrovniku itd.), dok se radnja najčešće odvija unutar obitelji ili u nekom od tipičnih simbola kapitalizma - supermarketu ili banci.
Fokus je na nemoći likova u sredinama koje su neosjetljive na njihove sentimente ili patnje, dok su likovi redovito orijentirani na svoje nevolje, misleći kako ih nitko ne razumije, čak ni isti poput njih, kupci u tim supermarketima ili klijenti u bankama.
Tako su ljudi svedeni na razinu kukaca, još bolje rečeno žohara, u stalnoj borbi za golim preživljavanjem. Iako priče s kojima autorica otvara zbirku ostavljaju dojam jezovite i mračne atmosfere, koja počiva više na osjećaju i emotivnoj unutarnjoj histeriji nego na realnim prijetnjama, priče koje slijede nerijetko upadaju u zamku repetitivnog aktivističkog moda.
Likovi postaju plošni u svojim pojašnjenjima kapitalizma i njegova utjecaja na pojedinca, otuđenja i siromaštva s kojim se suočava. Nižu se tegobe i patnje puka, svakodnevica djeluje nepodnošljivo, dok budućnost nije nešto na što se treba računati, a kamoli joj se veseliti.
Možda najuspješnija i najzaokruženija priča u zbirci je “Škrinja”, o djevojci koja s bakom raspakirava šarenu odjeću davno preminule majke.
Autorica nijansira djevojčine osjećaje koji od razdraganih postaju tmurni kako počinje čitati majčine zapise prije smrti, koji je razotkrivaju kao neumjerenu šopingholičarku.
Zanimljive priče su i “Živi zakopani”, o teti koja nećake instruira da s njom u grob zakopaju i napunjeni mobitel kako bi mogli provjeriti da nije živa zakopana, te “Lutke iz Černobila” o četverogodišnjakinji s fiksacijom na poderane i radioaktivne černobilske igračke, maltretirajući time svoje roditelje.
Dvije vrlo socijalno angažirane priče su “Bolji život”, u kojoj se autorica vrlo direktno i jasno osvrće na recentnu izbjegličku krizu, te priča “Beskraj”, koja govori o ružnoći majčinstva i ženskom tijelu suočenom s brutalnim promjenama. Kolanović je najbolja kod ispisuje tihu horor priču o ljudskoj nelagodi pred nečim uvrnutim, dok izraženo angažirane priče, poput “Konzumiranje” ili “Kukci su gotovo kao ljudi”, slabije funkcioniraju kao književni tekst.
Treba imati na umu da je riječ o ozbiljnoj i profiliranoj spisateljici koja zna svoj zanat, ima već nekoliko poznatih naslova iza sebe (“Sloboština Barbie”, “Jamerika:trip”) te da bi i ovaj naslov mogao ostati jedan od onih koji se pamte.
