Nedavno brisanje prvog splitskog murala posvećenog jednoj ženi, legendarnoj glumici Zdravki Krstulović, izazvalo je lavinu reakcija i otvorilo bolno pitanje o kolektivnom sjećanju grada. Na zidu u Ulici slobode, gdje je od 2019. stajao lik glumice s porukom "Ja sam Dalmacija", osvanuo je navijački grafit Torcide. Ironično, simbol grada izbrisali su oni koji se kunu da čuvaju njegov identitet. Taj čin, premda možda učinjen iz neznanja, postao je okidač za prisjećanje na jednu od najvećih umjetnica koje je Split ikada imao i na njezinu potresnu životnu priču, obilježenu slavom, ali i tragičnim krajem u sjeni okrutne bolesti i još okrutnijih laži.
Zdravka Krstulović rođena je 30. rujna 1940. godine u splitskom Varošu, u kući udaljenoj jedva stotinjak metara od Hrvatskog narodnog kazališta. Sudbina kao da joj je od samog početka odredila put. Kao djevojčica, zaljubila se u teatar, pohađala satove baleta kod čuvene Ane Roje i učila svirati klavir. Njezin talent bio je očit, pa su je jednom prilikom, dok je još bila dijete, doslovno izvukli iz glazbene škole kako bi pjevala u dječjem zboru u operi "Carmen". Sa samo četrnaest godina pjevala je u zboru u "Aidi" na Peristilu, a kao srednjoškolka povremeno je nastupala s popularnim Batalima na plesnjacima u Dioklecijanovim podrumima.
Iako su je nagovarali da počne glumiti bez formalnog obrazovanja, upisala je i 1965. diplomirala na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu. Kao stipendistica splitskog HNK, odmah se vratila u rodni grad i postala prvakinja teatra. Svojom ljepotom, talentom i nevjerojatnim glumačkim instinktom osvajala je publiku i kritiku. U zlatno doba splitskog kazališta nizala je uloge koje su ušle u antologiju: bila je Mare u Fotezovoj "Kati Kapuralici", Desdemona u "Othellu", naslovna junakinja u "Svetoj Ivani", Glorija u Marinkovićevoj drami... Za mnoge koji su je gledali na daskama koje život znače, ostala je najveća glumica koju je Split ikada dao.
Iako je njezina kazališna karijera bila briljantna, široj publici urezala se u pamćenje dvjema maestralnim ulogama u kultnim serijama Miljenka Smoje. Prvo kao Anđa Vlajina u "Našem malom mistu", a zatim kao Violeta u "Velom mistu". Njezina Anđa bila je više od lika; bila je simbol društvenih promjena, siromašna djevojka iz Dalmatinske zagore koja u partizanima pronalazi put do moći i postaje nova socijalistička elita. Kroz njezin lik, pun eksplozivnog temperamenta i ženske mudrosti, Smoje je ispisao oštru, ali toplu kritiku novog društva. Zdravka je tu ulogu odigrala maestralno, mjesecima učeći vlaški govor kako bi bila što autentičnija.
Desetljeće kasnije, ponovno je prikovala cijelu bivšu državu uz ekrane kao madam Violeta u "Velom mistu". Utjelovila je ženu koja se iz Pariza vraća u rodni Split, otvara plesnu školu i postaje tragična heroina Drugog svjetskog rata. Njezina Violeta bila je sukus sudbina onih Splićanki koje su se usudile biti drugačije, svoje i slobodne. Upravo je ta uloga zacementirala njezin status vječnog simbola Splita, žene koja je utjelovila njegov urbani duh, ljepotu i prkos.
Bilo je to vrijeme njezina zenita. Od 1971. do 1978. djelovala je kao slobodna umjetnica, uglavnom u zagrebačkim kazalištima, no uvijek se vraćala svom Splitu. Tada je u jednom intervjuu izjavila:
- Meni novac ništa ne znači. Ja nisam starleta, ljepotica čije vrijeme traje dvije-tri godine i koja mora u tom kratkom vremenu ugrabiti što više. Moje su ambicije mnogo veće, jer vjerujem u svoj talent - rekla je svojedobno.
U tim godinama se i udala za Ivana Kapetanovića i dobila kćer Ivanu, za koju je govorila da je najveće blago njezina života. Majčinstvo ju je, kako je rekla, "učvrstilo" i dalo joj novu životnu punoću, iako brak nije potrajao.
Bolest koja briše sjećanje i okrutna medijska hajka
Svoju posljednju ulogu odigrala je 1999. godine, a onda se naglo povukla iz javnosti. Ubrzo se pročulo da boluje od Alzheimerove bolesti, dijagnoze koja je za glumicu ravna prokletstvu. Bolest koja briše pamćenje, osobnost i na kraju život, počela je uzimati svoj danak. No, njezina osobna tragedija postala je još mračnija kada se u nju uplela medijska hajka. Novine su 2000. godine počele objavljivati priče temeljene na susjedskim tračevima, optužujući njezinu kćer Ivanu i zeta Blaža Davidovića za fizičko zlostavljanje.
Zbog bolesti, Zdravka je ponekad znala dezorijentirano odlutati od kuće, a njezine zbunjene izjave i masnice, posljedice padova, zlonamjerno su protumačene kao dokaz obiteljskog nasilja. Njezina kći Ivana kasnije je kroz suze opisivala kako su je novinski napisi proglasili monstrumom, kako su je majčini prijatelji prestali pozdravljati na ulici i kako joj je Centar za socijalnu skrb privremeno oduzeo skrbništvo nad bolesnom majkom. Bila je to agonija koja je trajala tri godine, sve dok sud nije presudio u korist obitelji i naložio novinama isplatu odštete. No, šteta je već bila učinjena.
Zdravka Krstulović preminula je 5. prosinca 2003. godine u Domu za starije i nemoćne u Varaždinu, daleko od svog Splita.
Šesnaest godina nakon njezine smrti, Split joj se pokušao odužiti. U sklopu Mediteranskog ženskog festivala, udruga Domine pokrenula je inicijativu, a umjetnica Josipa Krolo oslikala je mural posvećen velikoj glumici. Bio je to prvi mural posvećen ženi u gradu, simboličan čin ispravljanja nepravde i upisivanja ženske povijesti u javni prostor.
Njegovim nedavnim uništenjem, Zdravka Krstulović doživjela je drugu, simboličnu smrt. Izbrisana je sa zida grada čije je lice bila. Kako je istaknula Mirjana Kučer iz udruge Domine, problem nije samo u jednom prefarbanom muralu, već u sustavnom institucionalnom ignoriranju žena koje su gradile povijest Splita. Samo 1,89 posto ulica u gradu nosi žensko ime.
Ipak, ovaj vandalski čin potaknuo je i pozitivnu reakciju. Udruga Domine stupila je u kontakt s Gradom i Torcidom, a gradska vlast obećala je pronaći novu, primjereniju i vidljiviju lokaciju za novi mural.
