Jedan mi je kolega, umirovljeni urednik tiskanih i elektroničkih medija, nedavno rekao kako ponovno čita “Bjesove” (Demone, Zle duhe, prijevod naslova ima puno varijanti). Impresioniran je kako je Dostojevski proročki najavio sva zla dolazećeg “stoljeća prosvjetiteljstva” - totalitarizam, nihilizam, fanatizam, individualni i kolektivni. Ovih me dana “Bjesovima” vratio jedan napis kolege Jergovića koji je, u tekstu objavljenom na Velikim pričama o Thompsonu, napisao kako je njegovoj (Jergovićevoj) sarajevskoj obitelji “loša bila četr’speta”, koju nikad nije htio monetizirati, dok tragiku te godine danas masovno eksploatiraju “djeca komunizma”, partijski gojenci podojeni ptičjim mlijekom socijalizma, koji se, dakako formalno, vraćaju naciji pa lože mase sa “Za dom spremni”. U “Bjesovima tu ulogu, samo ne u dvije generacije već u jednom životu, igra Šatov, bivši revolucionar koji se vraća pravoslavlju i nacionalizmu.
“Cilj svakog narodnog kretanja u svakom narodu i u svakom periodu njegova života jest samo i isključivo traženje boga, svog boga, neminovno svog sopstvenog boga, i onda vjera u njega kao jedinog istinitog boga. Bog je sintetička ličnost cijelog naroda, uzeta od njegova početka do njegova svršetka, do kraja. Svaki narod je samo dotle narod dok ima svog zasebnog boga, a sve ostale bogove na svijetu uzima bez ikakve pomirljivosti i dokle vjeruje da će sa svojim bogom pobijediti i sve ostale bogove prognati sa svijeta...”, kaže Šatov izražavajući piščeve stavove.
Nema sumnje da je ovdje riječ o apologiji pravoslavlja, koje je autokefalno, ali i pravoslavnog cezaropapizma, jedinstva svjetovne i crkvene vlasti. Šatovljevi su simboli križ i mač. “Nebo je plavo, srpske boje, na njemu sjedi Srbin bog, dolje na zemlji, Srbi stoje, slave Srbina, boga svog”, kaže neka srpska pjesmica. No njegov se stav prelijeva i preko granica pravoslavlja. Slogani “Bog i Hrvati” ili “Rajska Djevo, kraljice Hrvata” također nisu oda (katoličkom) univerzalizmu. Manje više, to je ono što smo čuli na Hipodromu.
“Od davnina, u povijesti, svi narodi koji su izgubili svoju nacionalnu osobenost prestali su biti narodi. Ako veliki narod ne vjeruje da je u njemu jedina istina (upravo u njemu jednom i isključivo), ako ne vjeruje da je on jedini koji može i treba da sve spašava svojom istinom - onda on prestaje biti veliki narod, a odmah se pretvara samo u etnografski materijal, a ne u veliki narod.” To je također ideja s Hipodroma - nacionalna istina treba spasiti Europu. “Želim poručiti cijeloj Europi da se vrati svojoj tradiciji svojim kršćanskim korijenima, samo tako Hrvatska možete biti ponovno snažna. Držimo do naših junaka koji su stvarali našu domovinu. Nemojmo se uzdizati iznad uspjeha našeg zajedničkog nego zahvaljujmo dragom Bogu što nas je okupio ovdje”, rekao je Šatov iz Čavoglava.
U “Bjesovima” likove čestitih Rusa kvari zli Zapad. Šatov je na Zapadu obolio od revolucionarnih ideja, pa se vratio Majčici Rusiji, pokajan, novorođen kao Rus i pravoslavac. To su našim publikama Bruxelles i Washington. “Bjesovima” dominira lik Stavrogina, čija se premijerska inkarnacija na Hipodromu poklonila raspjevanom Thompsonu.
“Stavroginova je nesreća u tome što je iz srca istisnuo svaki ljudski osjećaj i tako izbrisao granicu između dobra i zla. Jednako hladnokrvno će učiniti dobro djelo ili počiniti zločinstvo. Tako se Stavrogin izdiže iznad ostalih osoba u romanu i postaje inkarnacija samoga Bijesa, duha Zla”, napisao je Ivan Kušan. A mi? Niti je glavni akter koncerta sljedbenik Isusovih ideja niti je onaj koji mu je došao u poklonstvo preobraćenik. On je inkarnacija samoga Bijesa. Sve su to manifestacije nihilizma, idola masa koji ne vjeruju u Boga i narod, nego ne vjeruju u ništa, a ako u nešto ipak vjeruju, to su moć i novac. Dostojevski najavljuje revoluciju Zlih duha, ali ona nas, nasreću, neće zadesiti jer niti u nju više itko vjeruje niti postoji ideologija koja bi im služila kao pogonsko gorivo. Najgore što nas može zadesiti jest da nas ono što se na premijeri odigralo kao farsa reprizira kao tragedija, ali dao bog - neće.
