Trideset godina nakon samoubojstva mlade žene u Banjaluci (kako gradu ime piše autor, pa ću i ja), u policijsku stanicu u Puli ulazi muškarac koji priznaje to ubojstvo. Ovo je pokretač za protagonista, koji je odrastao u Banjaluci u vrijeme ubojstva, a danas, poput ubojice kojeg poznaje iz viđenja, živi u Puli. Slijedi 190 stranica potrage i potrebe da se davni zločin razriješi te da se otkrije svoje mjesto u tom događaju. Protagonist će prvo neuspješno razgovarati s ubojicom, a zatim krenuti u Banjaluku i tamo među ljudima koji su poznavali pokojnicu ili okolnosti smrti pokušati razumjeti prošlost, shvaćajući pomalo da ni sam nije tek objektivni promatrač. “Sumrak je donosio olakšanje koje je pozivalo ljude na ulicu, a meni je bivalo jasnije da me u ovoj priči ima više nego što sam mislio.”
Čitajući, imao sam slično iskustvo. Nakon pomalo hermetičnog prvog poglavlja i nekoliko pretjerano zasićenih rečenica, tekst mi se počeo otvarati da bih, baš poput protagonista, u jednom trenutku shvatio da me u njemu ima više nego što sam očekivao. Nakon šezdesetak stranica spoznao sam da je to roman koji već dugo čekam: štivo s duhom “Sivih duša” Philipea Claudela i nijansom Ammanitijeve “Ja se ne bojim”.
U 27 glava romana pripovjedač istražujući okolnosti jednog samoubojstva od prije trideset godina pripovijeda i priču o sebi. Kako roman odmiče, sve intenzivnija postaje igra fikcije i osobnog te, napokon, autor intervenira u tekst. Pripovjedač preskače 20. poglavlje “da u njemu ne bi napisao svašta o sebi”. Ovo me iznenadilo. Kako je protagonist izvirio iz forme romana i zašto se sad odjednom suzdržava, ako nam je dosad već toliko toga o sebi rekao?, pitao sam Amira.
”U seriji ‘Better Call Saul’ postoji jedna scena u kojoj se glavni lik, Jimmy McGill, nenaviknut na pažnju i poštovanje koje mu neočekivano pruža velika odvjetnička firma, nađe u raskošnom novom uredu. Bauljajući po njemu naiđe na prekidač oblijepljen trakom na kojoj piše da se prekidač ni u kojem slučaju ne smije dirati. Takav kakav je, istoga ga trenutka pritisne. Kako se ništa ne događa, vraća traku i priča se nastavlja svojim tijekom. Dotad vrlo suptilno karakteriziranje lika na ovaj način biva prilično poremećeno, no scena ostaje efektna i pamtljiva. Iako značenjski posve drukčije, nešto takvo u sebi nosi i preskočeno poglavlje. Osim toga, čini se da u Jimmyju McGillu, kao i u Peteru Gouldu, koji ga je izmislio i izgradio, a onda bogme i u meni, postoji neki đavo koji nas tjera da nasitno udaramo na pravila i time stvaramo pukotine na pomno, ustrajno i precizno građenoj priči, sami sebe potkopavajući. U preskočenom poglavlju svakako ima poigravanja, ali ima i buđenja dodatne sumnje usred napete priče, no ipak je ponajviše naratorova osjećaja odgovornosti prema likovima iz okruženja koje je izložio svjetlosti, dok je sebe donekle ostavio u sjeni. On time pokazuje da je toga svjestan, a ja da ću možda jednom, ako bude snage, poravnati račune romanom naziva Preskočeno poglavlje. Kažem, možda. Uz to, izvirivanje iz forme, kako reče, ima svoje dodatno opravdanje jer je zapravo najava jednog većeg izvirivanja koje će uslijediti u zadnjem poglavlju. A tu je još i popratni video. Prst Jimmyja McGilla očigledno je neumoljiv.”
Alagićev prst lomi pravila, ali ih i stvara. Tekst klizi od fakcije do alegorije u skladnom putovanju složenom od susreta i sjećanja, niza melankoličnih uspomena i likova koji se otkrivaju poglavlje po poglavlje dodajući novu boju u ukupnu sliku grada i vremena. Vješto se miješaju povijesni događaji i iskustva s onim fikcionaliziranima, a roman koji počinje stvarnim prilogom iz večernjeg dnevnika formira se poput detektivske proze, uranja u sjećanja na djetinjstvo, oblikuje simbole, pa polako formira u tekst koji, uz sva druga, očekuje i alegorijsko čitanje.
Ono što “Ogledalo za krletku” čitateljima stalno isponova otkriva jest da je to roman o Banjaluci. Posljednje poglavlje, koje zaokružuje odnos s gradom, počinje divnim uvodom:
”Dogodi se tako da jedan grad postane tri grada i da svaki od njih ponese svoju priču. Uz prvi biva vezano rođenje i djetinjstvo, toplo svjetlo u oknu žutog prozora otkud i dalje maše jedan dječak. Drugi grad je hladan i mračan. U njemu žive rat, strah, poniženje i prva mladost željna svega. Treći je dalek i neznan”.
Prvi grad je Banjaluka 1988., kad dječak odrasta i kad se događa smrt mlade žene koja je okidač reminiscencije.
Treći grad je Banjaluka danas, u koju se odrasli dječak vraća da istraži okolnosti smrti, a zapravo da istraži svoju povijest u njemu, gradu koji mu je u međuvremenu postao rodna tuđina.
Ono što je roman izostavio je drugi grad, grad rata i straha. Taj izostavljeni grad upisan je vrlo suptilno između redova sadržaja knjige i onaj je koji snažno udaljava grad djetinjstva od grada sadašnjosti, jer nije samo vrijeme ono koje je promijenilo grad i njegove stanovnike. Smatram da je prešućivanjem rata jedna sjajna odluka romana i da prešućeni dio baš zbog toga još snažnije odzvanja, no zašto onda uvod posljednjeg poglavlja eksplicira tri grada, a ne dva, pitao sam autora.
Autor mi odgovara: “U 25. poglavlju, dakle tri poglavlja prije kraja, nakon što protagonist osjeti da bi se ‘nešto veliko i teško iznenada moglo prevrnuti’, roman poprima nešto drukčiji oblik, dublje zalazeći u alegoriju kojom se pak eksplicitnije aludira na rat kroz, recimo, scenu s kornjačom ili prolazak kanjonom Suturlije, a potom dolazi do razrješenja i priča se privodi kraju, da bi narator u zadnjem poglavlju donekle promijenio ulogu i progovorio s nešto veće udaljenosti, možda i s visine, no svakako s već ispričanom pričom iza sebe, čime je, čini mi se, stekao pravo da obrazloži čemu sve to, a takvo obrazlaganje od čovjeka traži jasno postavljanje stvari”.
Amir Alagić napisao je roman divne i dirljive melankolične ljepote. Kotiranjem grada pripovijedanjem o karakterima koji u njemu žive stvoren je sjetni imenik mjesta i vremena koje pišu oni koji ga čine.
”Nitko mi u životu nije više dao i više uzeo”, reći će Alagićev lik o sudbonosnom susretu s djevojkom: “U naše kratko vrijeme stalo je nekoliko života”. Isto je i moje iskustvo s ovim romanom.
