'Oni progone manjine, a većinci mlate žene do smrti'

Bruyere je vrlo važan u mojem umjetničkom razvoju. Osim što radi nevjerojatno snažnu i rafiniranu umjetnost, osvojili su me i njegova koncentracija i snaga. Bruyere me ovako tvrdoglavu nagovorio da pjevam u 'Budi se lijepa'. Bilo je vrlo teško, ali me taj poticaj kasnije usmjerio, svoj glas sam potpuno drugačije doživljavala. Radila sam dosad s brojnim režiserima, ne žalim za nijednom suradnjom iako s mnogim ljudima nisam više nastavljala suradnju. Svi se profiliramo i to je umjetnički legitimno, ali mi Bruyere ostaje jedan od putokaza prema novim područjima suvremene umjetnosti.

Čini li vam se iz današnje perspektive da vas kazališta nisu angažirali u stalni ansambl zato što ste imali prejaku osobnost i izrazito istraživački nerv?

Bila sam u dva navrata u višegodišnjem angažmanu u Trešnji, HNK Split, a angažirana sam bila u nizu kazališta – Gavelli, Komediji, I&TD-u, ZKM-u... Na svoju sam inicijativu napuštala angažmane, bez nagomilanih frustracija, jednostavno zbog potrebe za drugačijim umjetničkim istraživanjem. To je bio moj izlaz, nisam htjela taložiti nezadovoljstvo u instituciji ako nisam imala osjećaj da u njima ne mogu ostvariti svoje umjetničke potrebe. U tom slučaju je fer da sami tražite nove izazove, a ne ulazite u lanac optuživanja. Ono što priželjkujem je još više izbora, a ne komocija. Ali danas je pozicija slobodnjaka vrlo rizična zbog financijske situacije, a teško je i dobiti angažman jer su se kriteriji drastično promijenili.

Vrlo rano ste počeli režirati i ubrzo osnovali vlastito kazalište Hotel Bulić. Kako ste uspjeli opstati sve ove godine na nezavisnoj sceni?

Sandra Šimunović/Pixsell

Ni sama ne znam kako je bilo moguće uspjeti, uglavnom uspijevamo zahvaljujući dotacijama grada Zagreba i Ministarstva kulture. Vrlo je teško opstati u nezavisnim uvjetima u kojima se bavim autorima specifičnih poetika, kao što su Elfriere Jelinek, Muller, Mishima i Copi, i ne mogu računati na prihode komercijalnog kazališta. Tako sam stvorila specifičnu umjetničku poziciju, ali nisam riješila materijalne i prostorne uvjete za rad. Bez mogućnosti makar nekakvog kontinuiteta stvarati repertoar i povećati broj produkcija, igranja... Umjesto da se stimulira rad u nezavisnim uvjetima, on se ispostavlja kao rijedak izbor, skoro prosvjetiteljski, ruban i marginalan. Ali s druge strane, to je privilegija u umjetničkom smislu jer realiziram ono što sama izaberem. Nigdje ne bih mogla raditi fantastične 'Kurlane' Mirka Božića koji su iduća produkcija Kazališta Hotel Bulić.

Je li uloga Patti Smith vaša najdraža uloga?

To mi je svakako jedna od dražih uloga. Jako volim igrati Patti, predstavu smo izvodili na raznim glazbenim festivalima, bila mi je zanimljiva promjena konteksta igranja, koncertna, klupska varijanta. Predstavu sam radila kao posvetu ne samo Patti, nego i vremenu u kojem je stvarala. Vremenu slobode, silne kreativne energije. Dogodilo se da samo nekoliko godina nakon izvedbe predstave žalimo za svim onim što smo iz vremena Patti Smith, Warhola, Rimbauda i drugih ličnosti tog razdoblja izdvajali kao vrhunce slobodnog umjetničkog stvaranja. Na zadnjim igranjima osjećala sam i dodatnu forcu, tu izvedbu danas doživljavam kao punokrvni bunt, vrlo je intenzivno i drugačije igram od vremena premijere. Žalimo za svim vrhuncima tog vremena koji nas upozoravaju da ne možemo olako shvatiti dane slobode, da se stvari vrlo lako uruše dok se čudimo da je to uopće i moguće.

Gledajući vašu biografiju stječe se dojam da vas je politika nekako 'pratila u stopu' - od slučaja Gorica i Splitskog ljeta, gdje ste bili ravnateljica dramskog programa, do natječaja za šeficu HNK Šibenik. Mora li danas umjetnik biti politički angažiran ili barem dio jedne političke opcije kako bi opstao?

Duško Jaramaz/Pixsell

Čini mi se da je sve manje umjetnika motiviranih za upravljanje kulturnim institucijama. Zbog političkih kriterija. Ta situacija jako utječe na ukupnu ponudu koja će vremenom postati još zatvorenija i s manje pogleda prema vani. Zalažem se za fluktuaciju ljudi na vodećim pozicijama, mogućnost da se u dinamičnoj umjetničkoj produkciji stalno pojavljuju novi ravnatelji, kustosi, kuratori i selektori, koji mogu brzo reagirati na izrazito dinamične umjetničke promjene i pravce. I koji imaju obavezu publiku suočavati s novim izazovima, a ne im nuditi malograđanski komod.

I vi ste se angažirali u mnogo situacija, od izbjeglica do LGBT zajednice. Smatrate li da umjetnik svojim pozitivnim primjerom treba upozoravati na put kojim bi zajednica trebala ići?

Treba se uključiti, iskoristiti poziciju javne osobe za artikulaciju stavova. Svoj sam otpor pokazala podržavanjem raznih manjinskih grupa jer me posebno zgražava pokušaj getoiziranja ljudi koji su u našoj većinskoj nacionalnoj varijanti bez ikakve moći, utjecaja. Mislim da se to može raditi ne samo umjetnički, nego treba koristiti poziciju djelovanja u javnom prostoru, komentirati i inicirati rasprave. Ja ne radim politički angažirani teatar na način kako to rade drugi redatelji, ali me zanimaju teme koje u svojem estetskom ključu detektiraju, pokušavaju razumjeti i senzibilizirati. Nama nedostaje uglednih, moralnih ljudi, koji u vrlo delikatnim situacijama nađu mjeru, usmjeravaju.