Giorgio Morandi je talijanski slikar koji je većinu svojeg umjetničkog stvaralačkog koncepta slikao mrtvu prirodu - čaše, boce, posude...
Ljudi koji poznaju opus masama malo poznatog slikara, kad pogledaju njegove radove, mogu samo ushićeno reći: “Morandi - isti je, a nije isti”. Slično je s glazbenim izričajem Koje, alfe, bete, omege i delte neponovljive Disciplin A Kitchme.
Stvorio je toliko prepoznatljiv zvuk da slušatelj na prve taktove kaže - ovo je Koja i Disciplina. Koji su glazba i tekstovi prvenstveno alat da bi se izrazio, kao što su Morandiju kist, boje i prazno platno alat koji izražava svoj stav o svijetu oko sebe.
Disciplina Kičme ponovno dolazi u Hrvatsku. Najprije u Rijeku na Pogon kulture 29. travnja, a dan kasnije u zagrebačku Tvornicu, Predstavit će album “Opet”, koji je izazvao oduševljenje ljubitelja inteligentne buke.
Koja, album ‘Opet’ ima tvoj specifičan potpis. Isti si, a nisi isti. Stalno istražuješ zvukove, detalje... Je li teško igrati se muzikom, a da bude uvijek svježa, da pršti energijom?
Cijela ideja oko Discipline Kičme i jeste stalno istraživanje i mijenjanje te je veliki to izazov, tako da se obavezno pri kreiranju novih pjesama, rifova ili ritmova javlja ono mukotrpno autorsko hrvanje sa samim sobom, pogotovo teksta što se tiče. Mnogo toga je izrečeno na dosadašnjim albumima Discipline Kičme, a kako bježimo od ponavljanja, cijeli proces nastajanja novog albuma onda zna potrajati. No na kraju nekako uspijem i sebe iznenaditi, što je bitno, jer ako je autor zadovoljan, to će i publika osjetiti.
Svaku tvoju pjesmu moglo bi se upotrijebiti na bilo kojem prosvjedu ili demonstracijama. U tvojim pjesmama nema borbe protiv određene političke opcije, određenog političara, nego protiv stanja društva. Kakvo je, po tebi, stanje danas?
Pa baš da se bavim dnevno- političkim problemima, ne bih. Svi ti -an, -ić, kao uostalom i bilo koje ime bilo kojeg političara bilo gdje, nebitni su detalji. Ako je pitanje u vezi ex Jugoslavije, mislim da je jasno da smo ispali svi jako naivni, predali se zlu, pobili se zdušno i tako otvorili nesmetano put kapitalizmu u čijim lancima sad jesmo. A tu se zna tko je glavni, sigurno ne ovakve male državice. Kako kažu malo stariji od mene, Centrala je postavila pozicije i ekipu u svijetu, a što ta ekipa lokalno radi, uopće ih ne zanima. Opet, da rock ’n’ rol nije bio biznis, mi ne bismo ni čuli za njega, kao uostalom ni za mnoštvo drugih, pažnje vrijednih stvari. Tako da čovjek, prije svega, treba vidjeti i procijeniti situaciju te da smisli kako će raditi. Za početak je dovoljno već što uopće i razmišlja.
Kako će se to dalje razvijati?
Ah, sprema se cashless sociaty, dakle nestanak keš novca, 3D printeri već printaju kuće, hranu, dijelove ljudskog tijela, sve, pa i robote, dakle, kako smo već i rekli u pjesmi ‘Bunt’, kao najgori znanstveno- fantastični film. Nije baš simpatično, jer sve je kao u funkciji ljudskog boljitka, ali lako možeš naslutiti i drugu stranu.
Kad sagledamo i saslušamo album ‘Opet’ kao cjelinu, čuje se opis stanja ‘normalnog’ čovjeka na kojeg utječe okružje - od banaka, stranaka, ovisnika o moći... Ipak, nudiš rješenje pjesmom ‘Samo Disciplina’. Treba li nam samo Disciplina, samodisciplina ili cijeli paket?
Cijeli paket, naravno. Čovjek mora biti spreman, pogotovo onaj čovjek koji ne nosi sat i ima šarene oči, zar ne?
Ipak, ono što je dopušteno sad, može biti zabranjeno sutra, poprilično je zabrinjavajući stih pjesme ‘Samo Disciplina’. Kakva to iznenađenja i zabrane mogu doživjeti nova ‘pokolenja’?
Hm... To precizno znaju samo oni koji će te zabrane i uspostaviti. U svakom slučaju, došlo se do trenutka kad je 80 ljudi u publici pobijeno na jednom rock koncertu, a to je jedan od najjezivijih znakova da stvari idu nagore. Kao da je ideja ‘sjedi kući, ne muvaj se previše, imaš Facebook, imaš mobitel, tu si slobodan da prosvjeduješ, da se šališ, što god želiš. I ne brini, bit će zabilježeno’. Express: Sviraš Hendrixa na basu i poznato je da ga iznimno cijeniš, no je li ta ljubav prema Hendrixovoj glazbenoj genijalnosti istodobno i počast generacijama koje su mijenjale svjetsku politiku i odnose u društvima glazbom? Upravo tako, suprotno ustaljenome mišljenju da ‘muzika ne mijenja svijet’, što je samo još jedna od fraza, te generacije jesu promijenile nešto i utjecale na podizanje svijesti kod ljudi. Ipak, Hendrix je izvan svih kategorija.
Može li danas glazba mijenjati svijet kao u Hendrixovo vrijeme? Ima li takvih danas ili je velika većina svega toga samo industrijski proizvod?
Nažalost, danas je muzika postala isključivo zabava. Zabava je ona uvijek i bila, ali u spomenutom periodu, uz malo lukavstva, mogao si se ušunjati i rovariti po mainstreamu, službenoj kulturi ili pak klasičnoj umjetnosti te i sprovesti neke ideje u djelo, izvan glavnog toka. Sad je to sve pod većom kontrolom, tako da će i borba biti napornija, s neizvjesnim ishodom.
Disciplina ima izenađenja za svaku generaciju. Kakva iznenađenja spremaš riječkoj i zagrebačkoj publici na predstojećim koncertima?
Mislim da ćemo svi biti ponovno iznenađeni učinkom jednog rock koncerta. To je također i ideja albuma ‘Opet’. Istinska rock energija na djelu, ponovno.
