Analitičari masovnih medija ne mogu se još usuglasiti o tome živimo li u drugom ili trećem “zlatnom dobu” televizije, no svi se slažu da je otprilike od početka 21. stoljeća, otkad se pojavilo mnogo visokokvalitetnih međunarodno proslavljenih TV serija, televizijskom mediju udahnut novi život.
Obnovljena popularnost televizije koincidirala je s brzim razvojem interneta i digitalnih medija, što nije slučajno: stručnjaci smatraju da je upravo nova digitalna tehnologija, ponajprije napredna distribucija medijskog sadržaja, omogućila onaj presudan vjetar u leđa koji je iskustvo gledanja televizije približio iskustvu ultimativnog vizualnog doživljaja 20. stoljeća - odlaska u kino.
Naravno da je i prije 2000. godine postojao kvalitetan televizijski program, no prevladavajuća paradigma u intelektualnim, odnosno kulturnim krugovima, pa i u široj javnosti - kako u Hrvatskoj, tako i diljem svijeta - smatrala je televiziju trivijalnom zabavom za mase, dok su umjetnički vrhunci bili rezervirani za film.
U skladu s tim narativom, televizija je proizvodila banalne sadržaje za kratkotrajnu uporabu, dok je film, poznat i kao sedma umjetnost, osim zabave obećavao umjetničko-metafizički doživljaj i širenje granica ljudske spoznaje.
Međutim, pojavom serija poput “Sopranosa”, “Momaka s Madisona” ili “Igre prijestolja”, čiji standardi produkcije, vizualna privlačnost i umjetnička ambicioznost nisu nimalo zaostajali za najskupljim hollywoodskim filmovima, te privlačenjem najvećih filmskih redateljskih i glumačkih zvijezda, televizija se do drugog desetljeća 21. stoljeća etablirala kao medij u najmanju ruku ravnopravan filmu, ako ne i nadmoćan.
Dakako, kao i na filmu, i na televiziji je prisutna apsolutna globalna dominacija anglosaksonskih autora i engleskog jezika. Preostalom dijelu svijeta, čak i najvećim kulturama, poput kineske, francuske, njemačke, španjolske ili ruske, preostaje samo da se prilagode i ljubomorno pokušavaju kopirati produkcijske recepte osmišljene u Los Angelesu, New Yorku ili Londonu.
Na vlak “zlatnog doba” televizije s više ili manje uspjeha pokušali su se ukrcati doslovno svi, poput Skandinavaca sa svojim mračnim kriminalističkim serijama, ili čak i hrvatska podružnica HBO-a s hvaljenom serijom “Uspjeh”, no čini se da je najveći globalni “uspjeh” ostvario Sky Italia sa svojom mafijaškom serijom “Gomorra”, nastalom na temelju istoimene slavne knjige Roberta Saviana, prevedene na više od 50 jezika i prodane diljem svijeta u više od 10 milijuna primjeraka.
Sky Italia je snimio četiri sezone s ukupno 48 epizoda, standardne duljine od po pedesetak minuta - da se ostavi prostor i za reklame - a već je od prve epizode emitirane u svibnju 2014. “Gomorra” počela pridobivati vatrene poklonike u doslovno svih 170 zemalja u kojima je od tada prikazana.
Obožavatelji diljem svijeta strastveno su prigrlili sagu o okrutnoj egzistenciji pripadnika napolitanske kriminalne organizacije Camorre, no ta serija snimljena na talijanskom jeziku također je izazvala gotovo jednodušno oduševljenje kritičara koji su je uspoređivali s najboljim američkim televizijskim serijama uopće, stavljajući je uz bok “Žice”, “Na putu prema dolje” ili “Dva metra pod zemljom”. A donedavno i “Kuće od karata”, televizijske serije koju više nije tako popularno spominjati nakon hollywoodske ekskomunikacije Kevina Spaceya.
Pošto je na proljeće emitirana zadnja epizoda četvrte sezone “Gomorre”, fanovi diljem svijeta nestrpljivo čekaju petu sezonu ili barem objavu očekivanog datuma emitiranja, no čelnici Sky Italije odlučili su pojačati “hype” oko serije najavivši da će u međuvremenu, kako bi premostili period između dviju sezona, emitirati spin-off igrani film “L’immortale” (‘Besmrtnik’), nazvan po nadimku jednog od glavnih junaka “Gomorre”, Cira Di Marzia. Premijera filma koji je, prema riječima producenata, ključan kako bi se razumjeli događaji iz predstojeće pete sezone, najavljena je za 12. prosinca.
Upravo je lik Cira Di Marzia - visokopozicioniranog pripadnika mafijaškog klana Savastano koji balansira između želje da preuzme vodstvo klana, pa i čitave kriminalne scene grada Napulja, i preostalih mrvica moralnih poriva koji ga u tome sprečavaju - stekao najveću popularnost među fanovima u prve tri sezone.
U interpretaciji danas 38-godišnjeg Marca D’Amorea, glumca napolitanskih korijena čiji pristali izgled nije odmogao popularnosti serije u ženskom dijelu populacije, Ciro je bio osnovno vezivo tkivo “Gomorre”, a njegova filmska smrt u posljednjim kadrovima posljednje epizode treće sezone ostavila je popriličnu prazninu u srcima najzagriženijih obožavatelja.
Budući da su gledatelji uvijek na prvome mjestu, osobito među ciničnim proizvođačima televizijskog sadržaja, producenti “Gomorre” odlučili su se, kako se čini, za “inovativnu” strategiju povratka popularnog lika u petoj sezoni, a da sve ne bi previše zaudaralo na predvidivi vonj turskih ili meksičkih sapunica.
“Besmrtnik” će se vratiti kroz filmski prequel “L’immortale”, u kojemu ćemo nedvojbeno doznati sve o teškim životnim okolnostima koje su mladog Di Marzia usmjerile na put kriminala, ali i koji bi trebao opravdati njegov mogući povratak nakon jednogodišnjeg izbivanja tijekom čitave četvrte sezone.
Naime, u završnici treće sezone Enzo Villa, vođa suparničkog klana Santo, poziva Cira i Gennara Savastana na svoju jahtu u Napuljskom zaljevu kako bi proslavili dogovor o primirju. Enzo, međutim, ima druge planove - namjerava ubiti Gennara kako bi osvetio smrt svoje sestre Carmele. Ciro preuzima odgovornost za Carmelino ubojstvo, a da bi se sačuvao mafijaški sporazum, Enzo tjera Gennara da odmah na licu mjesta na jahti ubije Cira. Slijedi sladunjava scena u kojoj se dvojica okorjelih mafijaša grle i liju suze dok Gennaro prislanja pištolj na Cirove grudi. Zatim odjekne pucanj, Cirova se košulja natopi krvlju i on pada na koljena ispred starog druga u zločinu.
U sljedećoj sceni vidimo Besmrtnikovo beživotno tijelo kako polako tone u mračne vode ispred napuljske luke. Tom scenom završava treća sezona megapopularne serije u kojoj smo ostali bez najzavodljivijeg i najtragičnijeg lika, no sve nije tako crno - na televiziji smo vidjeli i puno čudnijih stvari od povratka jednog ubijenog mafijaša među žive, a trailer za film “L’immortale” sugerira da bi se u petoj sezoni “Gomorre” moglo dogoditi baš to.
Trailer otvara ranije opisana scena u kojoj Cirovo truplo tone prema dnu, ali istodobno se čuje i Cirov glas koji nas obavještava da bi radije bio negdje drugdje, da je uvijek sanjao o tome da preuzme kontrolu nad cijelim Napuljem i da nije mogao prestati slijediti svoje ambicije unatoč upozorenjima voljene supruge Debore.
Kako mrtva tijela ne govore, mogli bismo zaključiti da su te Cirove lamentacije nastale nakon njegove navodne smrti, a da bi stvari bile sasvim jasne, u zadnjoj sekundi trailera, točnije u zadnjoj desetinki zadnje sekunde, pažljivi promatrač može vidjeti kako Cirovo tonuće “truplo” zamahne rukama kako bi zaplivalo prema površini. Besmrtnik je doista opravdao svoj nadimak. Ili se samo tako čini, jer još nema službene potvrde o tome koji će se likovi pojaviti u petoj sezoni, odnosno kad će uopće početi emitiranje - nagađa se da bi to moglo biti u drugoj polovici sljedeće godine.
U međuvremenu, fanovi serije morat će se zadovoljiti prequelom o najomiljenijem liku Ciru Di Marziu, u režiji i prema scenariju samog Besmrtnika, odnosno Marca D’Amorea, ambicioznoga glumca i redatelja, čije je dosadašnje redateljsko iskustvo bilo ograničeno na nekoliko kazališnih predstava i dvije epizode “Gomorre”.
U njegovoj viziji, barem sudeći prema traileru, Ciro je rođen nedugo prije razornog potresa koji je u studenome 1980. pogodio dijelove južne Italije usmrtivši pritom gotovo 2500 ljudi, među kojima i sve druge članove obitelji Di Marzio.
Mali Ciro morao se sam snaći u životu i uskoro ga vidimo kao desetogodišnjaka kojeg su pripadnici kriminalnog podzemlja naučili osnovne trikove preživljavanja na opasnim ulicama Napulja. Izrastao je u Besmrtnika kojeg poznajemo iz tri sezone “Gomorre”, složenu osobnost i pretendenta na najviše vrhove mafijaške hijerarhije, koji je istodobno sposoban za najgnusnije zločine i za najplemenitija djela.
“Ciro Di Marzio je čisto zlo. On je personifikacija odvratnih, neopravdanih činova nasilja, ali i neočekivane brige za druge ljude, suosjećanja za njihovu bol, sposoban za herojsko žrtvovanje”, rekao je D’Amore govoreći u jednom intervjuu o liku koji je tumačio tri sezone.
Rekao je da se toliko uživio u Cirov lik da mu je on dolazio u snovima poput “mračnog proroka”. “Pojavljivao se u mojim snovima i u mojim noćnim morama. Ta opsjednutost vodila me ka bezbrojnim narativima kojima bih mogao proširiti njegovu priču”, dodao je. Jedna od tih D’Amoreovih oniričkih narativnih linija bila je dovoljno uvjerljiva da bi se u konačnici pretvorila u scenarij za film o Besmrtniku, kojega je D’Amore usporedio s nekim od najvećih likova svjetskog teatra.
“Kao lik, on je neukrotiv, konfliktan, trodimenzionalan... Mislim da bi ga se moglo usporediti s najvećim kazališnim ulogama, sa Shakespeareovim Hamletom ili Jagom, ili s Caligulom Alberta Camusa”, smatra D’Amore. Jesu li te usporedbe pretjerane, gledatelji će moći saznati za dva mjeseca, a dobar prijam filma svakako će dodatno povećati očekivanja od pete sezone serije.
Sve što je rečeno o Cirovu liku može se gotovo preslikati na čitavu seriju: “Gommora” je brutalna, melodramatična, trodimenzionalna. Za razliku od visokoestetiziranih Coppolinih mafijaša koji se sa stilom ubijaju na stubama ispred teatra u Palermu dok se iznutra čuju zvuci Leoncavallove opere “Pagliacci” ili stereotipnih američkih mobstera iz “Sopranosa” koji odlaze kod psihijatra i kojima kao da se ništa loše ne može dogoditi, u “Gomorri” sve izgleda jako realistično.
Gledajući tu seriju, gotovo da možemo povjerovati da stvarni mafijaši iz Camorre vode iste takve stvarne mafijaške živote na prljavim ulicama povijesnog središta Napulja i u distopijskim predgrađima s golemim utopijskim stambenim zgradama. U “Gomorri” nema napolitanske turističke “razglednice”, nema napolitanske kancone ili pizze napolitane, nema povijesnih palača, dvoraca, muzeja i crkava, nema Herculaneuma, Pompeja i Maradone, a čak ni veličanstveni Vezuv koji se povremeno pojavljuje u pozadini ne izgleda osobito glamurozno.
Isto tako, lako ćemo povjerovati da su doslovno svi kriminalci predani vjernici, dok njihovim nečasnim djelima nemoćno svjedoče katolički simboli koji se kroz seriju provlače kao lajtmotiv licemjerja: križevi i raspela na zidovima, improvizirani oltari posvećeni Djevici Mariji, religijske tetovaže na nabildanim rukama mafijaša, krunice i lančići s križem oko vrata, zaklinjanje svecima prije odlaska u akciju, obavezna molitva prije obiteljskog ručka.
Fokus serije je na odnosima unutar kriminalnog miljea, a državne institucije za provođenje zakona - policija i pravosudni sustav - kad se i pojavljuju, uvijek su nekako u pozadini, kao neka udaljena prijetnja koja se nikad neće ostvariti. No je li doista tako? Uspijeva li “Gomorra” dočarati stvaran život pripadnika Camorre u Napulju? Postoje li u stvarnom svijetu Ciro Di Marzio i Gennaro Savastano?
Jedan od vodećih dužnosnika ureda za borbu protiv mafije grada Napulja, tužitelj Giuseppe Borrelli, smatra da je serija “humanizirala svijet organiziranog kriminala” i time preusmjerila pozornost s prave slike onoga što je Camorra u međuvremenu postala.
“Televizijska serija ‘Gomorra’ ne prikazuje ni jedan aspekt današnje Camorre. Ranije je mafija imala kontakte s upravljačkom elitom, poslovnim ljudima i nekim političarima, a danas bande imaju svoje vlastite elite, poduzetnike i političare. Današnja Camorra je ubacila u višu brzinu”, rekao je Borrelli. On zapravo vjeruje da je slika mafije koju serija prikazuje opasna.
“Imamo razloga za zabrinutost. Slika Camorre prikazana u ‘Gomorri’ je paradoksalno umirujuća, jer osjećamo da nemamo ništa zajedničko s njezinim pripadnicima”, naglasio je Borrelli dodajući ipak da je serija “izvanredan televizijski proizvod”.
S njime bi se složili i obožavatelji diljem svijeta, kao i kritičari koji su osobito hvalili karakterizaciju likova, atmosferu, glumu, režiju i scenarij, no to ne predstavlja preveliku utjehu napuljskom gradonačelniku Luigiju de Magistrisu, koji je uvjeren da ‘Gomorra’ potiče porast nasilja na ulicama njegova grada. De Magistris vjerojatno zna o čemu govori.
Prije nego što je postao gradonačelnik, godinama je radio kao javni tužitelj fokusirajući se na veze između mafije i političara. Bio je jedan od ključnih istražitelja u operaciji “Poseidon”, kojom je razotkriven jedan od najvećih skandala pronevjere fondova Europske unije u suradnji kriminalnih skupina i političara u Calabriji krajem 2000-ih godina. Taj mu je uspjeh priskrbio dovoljno ugleda da 2011. bude izabran za prvog čovjeka grada zloglasnog upravo po povezanosti političke elite i mafije.
U svibnju ove godine, kad je u pucnjavi usred bijelog dana teško ranjena trogodišnja djevojčica, De Magistris je za nasilje okrivio - televizijsku seriju. Doista, scena koja se odigrala na ulicama Napulja neodoljivo je podsjetila na tipičan mafijaški obračun u “Gomorri”. Naoružani maskirani muškarac dovezao se na skuteru do ulaza u jedan kafić i ispalio šest metaka u pravcu svoje mete, 31-godišnjaka s kriminalnim dosjeom koji je sjedio za šankom.
Napadač je pobjegao, žrtva je preživjela, i sve bi bilo baš kao u “Gomorri” da se nije radilo o pravom svijetu i da u njemu zalutalim metkom nije teško ranjena djevojčica. Incident je izazvao bijes u talijanskoj javnosti, a De Magistris je izjavio nešto što mu se, kako se čini, već dugo motalo po glavi. “Svaki put kad se navečer prikaže nova epizoda ‘Gomorre’, poraste razina nasilja u gradu. To se stalno događa”, rekao je. On je autore serije optužio za promicanje droge, nasilja i oružja, tema privlačnih mladim ljudima, koje ih navode da izaberu pogrešnu stranu zakona.
“Simboli zla su opasni. Vidio sam mnogo mladih ljudi koji su njima fascinirani. Oni više ne biraju kulturu, čestitost i iskupljenje, oni biraju nasilje, bande, aroganciju”, rekao je De Magistris. Nedavno je na Facebooku junake “Gomorre” opisao kao “heroje sranja”, rekavši da ta televizijska serija “kvari srca i duše stotina mladih ljudi”. “Ne smijemo podcijeniti te zavodljive simbole zla”, zaključio je De Magistris.
Teško bi bilo ne složiti se s njim, osobito imajući na umu da su i neki povijesni pokreti odgovorni za desetke milijuna ljudskih žrtava popularnost stekli zahvaljujući zavodljivoj ideologiji i simbolima - a to se osobito ne bi smjelo zaboravljati u domovini fašizma - no brojni stanovnici Napulja smatraju da je nasilje u gradu posljedica siromaštva, društvene isključenosti, nedostatka radnih mjesta i kronične nebrige talijanske države - postoje dijelovi grada koje je država prepustila njihovoj sudbini, u kojima je jedina mogućnost za nalaženje posla - raditi za Camorru.
Prema tom narativu, jedan je od takvih dijelova grada i Scampia, predgrađe u sjevernom dijelu Napulja, čije su Vele di Scampia - kompleks od nekoliko golemih stambenih zgrada koje nalikuju na jedra - postale ključan vizualni simbol “Gomorre”.
Priča o tom projektu urbane gradnje nije ništa manje zanimljiva od priče o Camorri, a mogla bi poslužiti i kao metafora o usponu mafije u gradu - i njezinu padu, ali o tome kasnije. Vele di Scampia (Jedra Scampije) zamišljen je u doba optimističnog modernizma nakon Drugog svjetskog rata kao lecorbusierovska maštarija zajedničkog stanovanja u kompleksu u kojemu su na jednome mjestu dostupni svi sadržaji potrebni za život u društvu budućnosti.
Između 1962. i 1975. sagrađeno je sedam golemih stambenih zgrada u obliku trokutastog jedra koje se sužavaju prema vrhu kako bi svaki stan imao veliku terasu i puno prirodnog svjetla. Ideja projekta bila je da stotine obitelji stvore jednu novu zajednicu koristeći zajedničke kulturne i sportske objekte, družeći se na zajedničkim dječjim igralištima i u zajedničkim parkovima.
Utopijski kompleks bio je zamišljen za 70 tisuća stanovnika, no njegova je propast počela i prije nego što su svi stanovi bili useljeni. Od početka su neki stanari ilegalno širili svoje stanove, pregrađivali balkone i prisvajali zajedničke prostore, no kulminacija raspada sustava dogodila se nakon već spomenutog potresa 1980., u kojemu su deseci tisuća ljudi u regiji ostali bez svojih domova.
Mnogi od njih ilegalno su se uselili u prazne stanove u Jedrima, što su vlasti prešutno tolerirale, no takva je atmosfera bezakonja pridonijela pretvaranju Vele di Scampia u urbani geto kakav je i danas, odnosno u raj za preprodavače ukradene robe, trgovce drogom, sitne i krupne kriminalce, organizatore ilegalnih borbi pasa i uličnih utrka te sličnu ekipu - doista je stvorena jedna nova zajednica, ali ne baš onakva kakvu su na umu imali inicijatori projekta u optimističnim pedesetim godinama prošlog stoljeća. Kad živite u takvom ambijentu - prema kojemu Novi Zagreb izgleda poput Beverly Hillsa - pripadnost Camorri mora se činiti kao zgoditak na lutriji.
Ukratko, Vele di Scampia danas izgleda kao kulisa za film o raspadu civilizacije, a toga su postali svjesni i gradski oci. Prema planovima prihvaćenim prije nekoliko godina, cijeli je kompleks predviđen za rušenje. Već su srušena tri golema stambena bloka, proces preseljenja stanara u nove zgrade u obližnjim kvartovima već je počeo i čini se da je talijanska država naučila lekciju.
No što je s prisutnošću mafije u Scampiji, Napulju, odnosno cijeloj Italiji? Kako talijanska država napreduje u borbi protiv organiziranog kriminala?
Hoće li jednog dana i mafija, poput Vele di Scampia, biti srušena? Možda bi uvođenje reda u tu četvrt moglo poslužiti i kao metafora za smanjivanje moći organiziranog kriminala u zemlji?!? Naime, unatoč dojmu u javnosti za koji su donekle odgovorne i serije poput “Gomorre”, moć i utjecaj najvažnijih talijanskih mafijaških organizacija zapravo je, prema mnogim procjenama, na najnižoj razini u posljednjih više desetljeća!
To, naravno, ne znači da mafijaški donovi povezani s političkim strukturama i dalje u tišini ne obavljaju svoje unosne poslove s nekretninama, prenamjenama zemljišta, odvozom smeća i pronevjerama proračunskog ili europskog novca, ali vrijeme u kojemu su pripadnici mafijaških klanova mogli prkositi institucijama talijanske države i otvoreno prijetiti tužiteljima, sucima i političarima svakako je stvar prošlosti.
Gledano unatrag, čini se da je talijanska mafija na vrhuncu moći bila sedamdesetih godina prošlog stoljeća. To je razdoblje, poznato kao “olovne godine”, obilježio niz terorističkih napada radikalne desnice i radikalne ljevice koji su dodatno ugrožavali ionako nestabilne talijanske vlade, dok je za to vrijeme organizirani kriminal učvrstio svoje pozicije u svim strukturama društva, preuzevši kontrolu nad lokalnim vlastima i tokovima novca osobito u južnim dijelovima zemlje.
Stvari su se počele mijenjati sredinom osamdesetih, kad je pod pritiskom organizacija civilnog društva, hrabrih pojedinaca unutar državnog aparata i samih građana, prihvaćen niz antimafijaških zakona i mjera koje su omogućile da “institucije odrade svoj posao”. Borba protiv moći mafije postala je najvažnija agenda talijanske političke elite, što je rezultiralo prvim većim uspjesima - od veljače 1986. do siječnja 1992. u Palermu je održano najveće antimafijaško suđenje u povijesti, poznato kao Maxiprocesso, na kojemu je na teške zatvorske kazne osuđeno više od 500 pripadnika zloglasne sicilijanske Cosa Nostre.
Tad još moćna organizacija uzvratila je udarac usmrtivši u atentatu svojeg neprijatelja broj jedan, najvažnijeg antimafijaškog suca Giovannija Falconea. U trenutku kad je Falconeov štićeni konvoj 23. svibnja 1992. prolazio autocestom na putu od Palerma prema zračnoj luci, mafija je aktivirala više od 400 kilograma TNT-a skrivenog u odvodnoj cijevi uz prometnicu.
U stravičnoj eksploziji poginuli su Falcone, njegova žena i trojica tjelesnih čuvara, dok je više desetaka osoba ranjeno. Kad se slegao dim od eksplozije, prizor je izgledao poput elementarne nepogode ili ratne zone. Bila je to kap koja je prelila čašu - Republika Italija objavila je opći rat protiv organiziranog kriminala - ono što je na prvi pogled izgledalo kao trijumf mafije pokazalo se kao početak njezina kraja.
Na Siciliju je poslano više od 5000 vojnika, diljem zemlje uhićeni su deseci osumnjičenih pripadnika mafije, ustrojena su, financijski i kadrovski, puno kompetentnija, nova državna tijela za borbu protiv mafije. Taj se rat talijanske države protiv mafije s većim ili manjim uspjehom vodi do danas, a rezultati su takvi da je prije nekoliko tjedana jedan od najuglednijih talijanskih boraca protiv organiziranog kriminala, bivši državni tužitelj u Rimu Giuseppe Pignatone, proglasio pobjedu nad mafijom.
“Danas je mafija manje opasna nego ranije. Danas možemo reći da je mafija - ona mafija sposobna ubijati suce i napadati državu - pobijeđena”, rekao je Pignatone. S njim se slažu i brojni stručnjaci koji kao glavni razlog slabljenja mafije navode konstantan pritisak državnih organa tijekom više desetljeća. Desetkovana brojnim uhićenjima, od običnih “vojnika” do najviših vođa, oslabljena ekonomskim krizama i manjkom financijskih sredstava, mafija je danas sve manje privlačna kao životni poziv za ambiciozne mladiće s viškom adrenalina.
“Talijanska država je postigla rezultate bez presedana. Sudski pritisak na mafijaške šefove koji se provodi posljednjih godina nešto je što nisu nikad iskusili. Vrlo je vjerojatno da je danas mafija najslabija u povijesti”, smatra Salvatore Lupo, profesor povijesti sa Sveučilišta u Palermu. Možemo se samo nadati da je tome doista tako i da je moć mafije na putu da bude zauvijek skršena. I da ćemo u ne tako dalekoj budućnosti filmove i serije poput “Gomorre” gledati kao povijesne drame, baš kao što danas gledamo filmove o radničkom samoupravljanju ili istraživačkim novinskim redakcijama.
Sukladno članku 94. Zakona o elektroničkim medijima, komentiranje članaka na web portalu Express.hr dopušteno je samo registriranim korisnicima. Svaki korisnik koji želi komentirati članke obvezan je prethodno se upoznati s Pravilima komentiranja na web portalu Express.hr te sa zabranama propisanim stavkom 2. članka 94. Zakona.
Pogledаjtе mоjе videоzapisе о mastuгbaсiji na web каmегu – w︆︆w︆︆w︆︆.︆︆f︆︆ck69︆︆.︆︆site