U nedjelju, 4. kolovoza, u 93. godini umro je Nuon Chea, poznatiji u kambodžanskom komunističkom pokretu kao "brat br. 2". U toj ulozi, on je naredio opsežne čistke 'državnih neprijatelja' između 1975. i 1979. godine u vrijeme vladavine Crvenih Kmera na čelu s Pol Potom.
Naime, u tadašnjoj Demokratskoj Kampućiji, kako se tada zvala država, Crveni Kmeri zaveli su strahovladu da bi proveli agrarizaciju zemlje. To je uključivalo potpuno pražnjenje gradova, zatvaranje škola i ukidanje privatnog vlasništva.
Režim je bio jedan od najokrutnijih na svijetu, pa je osim masovnih pogubljenja, narod umirao od gladi i katastrofalnih medicinskih uvjeta. Umrlo je oko milijun i pol ljudi.
Nuon Chea bio je pseudonim za Lau Kim Korna ili Longreth Raodia, koji je rođen u kinesko-kmerskoj obitelji u Battambangu u Kambodži. Nakon 1941. godine Tajland je pripojio ovu pokrajinu i Chea se preselio u Bangkok. Tu je završio školovanje, proveo neko vrijeme kao budistički redovnik i nakratko upisao fakultet.
Kad se Battambang 1946. vratio pod francusku kolonijalnu kontrolu, Chea je ostao u Bangkoku, radeći kao činovnik u vladinom uredu. Kretao se u radikalnim krugovima i pridružio se Tajlandskoj komunističkoj stranci prije odlaska iz Tajlanda 1950. godine, kada je tamo došao na vlast antikomunistički režim.
Chea se u Battambangu pridružio svom rođaku Sieu Hengu iz Komunističke partije Indokine. Heng je vodio tadašnji slabi i prikriveni kambodžanski komunistički pokret, a Chea je dvije godine studirao u partijskim školama u Vijetnamu prije povratka u Kambodžu 1955.
Pomogao je bivšem redovniku Tou Samouthu da upravlja gradskom podružnicom pokreta, a usko je surađivao s tadašnjim mladim učiteljem, Salothom Sarom, koji se nedavno vratio iz Francuske. Bio je to zapravo mladi Pol Pot.
Tri godine kasnije Chein rođak Heng je prebjegao u Radničku stranu Kampućije na čijem je čelu bio Samouth, a Chea zamjenik. Chea putuje u Sjeverni Vijetnam gdje je širio politiku novoformirane stranke. No, nakon što je Samoutha ubila policija princa Norodoma Sihanuka 1962. godine, umjesto Chea, koji je trebao sjesti na čelno mjesto, prvi čovjek partije postaje Samouth Sar, odnosno Pol Pot.
Ne zna se kako je Chea podnio ovaj osobni poraz, ali je sljedećih 35 godina služio vjerno i učinkovito kao drugi u zapovjedništvu Komunističke partije Kambodže, piše Guardian.
Chea se pridružio Pol Potu u novoj stranačkoj bazi na zabačenom sjeveroistoku Kambodže 1968. godine. Nakon proameričkog puča protiv Sihanouka 1970. godine Chea je putem svojih veza u Sjevernom Vijetnamu dobio pomoć u stvaranju revolucionarne vojske kojom je svrgnuo novi režim. Komunisti su pobijedili u travnju 1975. godine, a Chea se vratio u Pnom Pen uz Pol Pota.
Od tada Chea je, kao čelni čovjek zapovjedne strukture, počeo provoditi čistke. Osobno je odobrio uhićenja i pogubljenja stotina visokih i srednjih stranačkih dužnosnika za koje je tvrdio da su izdali državu.
U prosincu 1998., nakon što je Pol Pot umro, Chea se obratio kambodžanskoj vladi i zatražio amnestiju. Nastanio se sa suprugom i djecom u Pailinu na tajlandsko-kambodžanskoj granici, gdje je živio vrlo skromno.
Kada je tribunal pod pokroviteljstvom Ujedinjenih naroda ponovno počeo sa suđenjima bivšim vođama Demokratske Kampućije, Chea je uhićen 2007. i zatvoren. Optužen je za zločine protiv čovječnosti u rujnu 2010. godine, a na suđenje je doveden u lipnju 2011. U jednom trenutku postupka Chea je održao 90-minutni govor kojim je rekao da nije kriv.
Tvrdio je da je neumorno radio kao patriot kako bi spriječio Vijetnamce da unište Kambodžu. Iz svoje perspektive, predsjedavao je legitimnim, nepravedno progonjenim režimom, efikasno i posvećeno. Proglašen je krivim za zločine protiv čovječnosti 2014. godine i za genocid 2018., te osuđen na doživotni zatvor.
Te 1975. godine oružanom revolucijom su marksisti došli na vlast i bili su odlučni u vraćanju države u kameno doba. Tjerali su milijun ljudi da napuste gradove i vrate se u sela kako bi radili na društvenim farmama.
Čitave obitelji su umirale od gladi, iscrpljenosti ili su jednostavno smaknute kao politički neprijatelji. Stotine tisuća ljudi ubijane su logorima smrti rasutima diljem Kambodže. Zloglasni zatvor Jedan od najzloglasnijih bio je smješten u blizini glavnog grada Phnom Penha, u nekadašnjoj srednjoj školi.
Samo četiri mjeseca nakon dolaska Crvenih Kmera na vlast, škola je pretvorena u zatvor i centar za ispitivanje. Bodljikavom žicom okružen je čitav kompleks, a nekadašnje učionice preko noći su postale zatvorske ćelije.
Procjenjuje se da je više od 17.000 ljudi prošlo kroz zatvor Tuol Sleng, službeno nazvan Sigurnosni zatvor 21. Međutim, neki kažu da je možda i više od 20.000 ljudi prošlo kroz zatvor tijekom četiri godine brutalne vladavine Crvenih Kmera. Svi zatvorenici su fotografirani po dolasku u zatvor, a često su s osumnjičenicima zatvarane i njihove obitelji. Nakon toga bi ih sproveli u njihove ćelije i privezali bi ih lancima.
Zatvorenici razmješteni u manje ćelije bi bili privezani za zidove ili podove, a u većim ćelijama za čelične šipke na podu. Spavali bi na golom betonu i nisu smjeli razgovarati jedni s drugima. Svaki dan zatvorenicima je bio isti. Buđenje je bilo u 4:30 kada bi se morali skinuti dok su čuvari provjeravali jesu li i dalje zatvorenici čvrsto privezani i da kojim slučajem nisu uspjeli skriti nešto čime bi mogli počiniti samoubojstvo. Hrana im se svodila na četiri žlice riže dva puta dnevno, a tijekom čitavog dana bili su u strahu od ispitivanja.
Ispitivanje je trajalo sve dok zatvorenik ne bi umro ili priznao što mu se stavljalo na teret. Zvjerskim mučenjem bi stručno izvlačili brojne informacije iz zatvorenike. Redovito su premlaćivali zatvorenike, električni šokovi bili su svakodnevica i povremeno su znali užarenim predmetima nanositi teške ozljede zatvorenicima. Neki zatvorenici su pričali o tome kako su ih rezali noževima ili gušili plastičnim vrećama
Nekima su čupali nokte i istovremeno bi polijevali alkohol na otvorene rane. Žene su povremeno siloval, ali to je ipak bilo rijetkost, a silovatelji su redovito smaknuti zbog zločina. Brojni zatvorenici su umirali od mučenja, ali to je ipak bilo protiv zatvorskih pravila zato što su vlasti trebale priznanja, a ne mrtvace.
Medicinska služba zatvora nije postojala za liječenje zatvorenika već je to bio samo nastavak sustava mučenja. Najmanje stotinu ljudi ubijeno je eksangvinacijom; spojili bi ih na infuzijsku pumpu i izvlačili i posljednju kap krvi iz nesretnih zatočenika kako bi otkrili koliko čovjek može živjeti bez krvi. Neki zatvorenici ubijeni su tako što su im vadili unutarnje organe bez anestezije.
Zatvorenici bi na kraju priznali sve, a često bi "uljepšavali" događaje iz života. Redovito bi pisali desetke stranica o svojoj obuci za agenta CIA-e, KGB-a ili čak vijetnamskih tajnih službi. Nakon toga su redovito ubijani, a zabilježeno je samo 7 preživjelih zatočenika Tuol Senga. Zatvorenici i njihove obitelji prebačene su u obližnji kompleks Choeung Ek gdje su ih ubijali čime su stigli.
Često su to bila mučna ubojstva hladnim oružjem kao što su željezne šipke ili mačete zato što Crveni Kmeri nisu imali dovoljno streljiva za sva ubojstva, a kasnije si nisu mogli ni priuštiti streljivo. Na mjestu Choeung Eka danas stoji budističko obilježje s više od 5.000 ljudskih lubanja žrtava brutalnog režima Crvenih Kmera.
