Danas, 65 godina otkako je umro, Georgea Orwella često slave kao čovjeka koji je u tri najveće teme 20. stoljeća - nacionalsocijalizmu, staljinizmu i zapadnom imperijalizmu - apsolutno uvijek bio u pravu, i to kao malo tko čak i danas.
Baš zato samo nekoliko mjeseci uoči najavljena šokantnog reizdavanja Hitlerove ideološke knjige nacionalsocijalizma “Mein Kampf” u Njemačkoj, pozornost javnosti na Zapadu privukla je i ponovna objava Orwellove recenzije “Mein Kampfa” iz ožujka 1940.
Slučajno je ispalo da su Orwellov članak ponovno objavili na 75. godišnjicu, čime se velik pisac nebrojeni put našao u središtu simbolikom nabijenog trenutka.
Spektakularno je s kakvom je preciznošću Orwell sastavio psihološki profil Adolfa Hitlera iščitavajući njegovu knjigu sedam desetljeća prije nego što si je čovječanstvo objasnilo što se doista događalo u umu čovjeka koji je započeo holokaust, Drugi svjetski rat i propast njemačkog naroda.
“Protiv svojih mnogih neprijatelja Hitler ne bi mogao uspjeti bez određene privlačnosti svoje osobnosti koja se da naslutiti čak i u nespretno napisanom Mein Kampfu. A tek kad mu netko uživo sluša govore, naravno da ostaje pod potpunim dojmom te privlačnosti”, tako je pisao Orwell i za proučavanje preporučio najranije Hitlerove fotografije iz prvog britanskog izdanja knjige iz 1939. Zbog tog izdanja Orwell je žestoko osudio izdavače jer su se Hitlera u njemu trudili prikazati čim manje zloćudnom pojavom.
Orwell je sasuo istinu u lice britanskim elitama da su do pred sam rat neskriveno obožavale Hitlera kao pojavu voljnu brutalno se obračunati sa socijalistima i komunistima u Europi, što se naposljetku obilo o glavu cijeloj britanskoj naciji s pola milijuna žrtava i jezivim štetama.
Što se tumačenja samog Hitlera tiče, Orwell se najprije pozabavio njegovim izgledom iz doba smeđokošuljaških početaka, kad je skupa s društvenim autsajderima poput Rudolfa Heßa i Ernsta Röhma galamio po bavarskim pivnicama, dok ih je, u to doba crvena Bavarska, uredno ismijavala.
“Imao je tužno lice, s izrazom nalik na pseći, lice čovjeka koji pati zbog nepodnošljivih nepravdi. Tim fotografijama nastojali su ostaviti isti dojam koji je na brojnim slikama ostavljao Isus Krist razapet na križu, a više je nego očito da Hitler točno tako vidi samog sebe”, opisivao ga je Orwell u prezentu. Ni sam ne shvaćajući koliko je na pravom tragu, Orwell je Hitlerovu “ogorčenost prema univerzumu” protumačio nekim nepoznatim snažnim osobnim razlogom.
Nije znao da je Hitler kao mladić od 20-ak godina bio strašno depresivan što je bila posljedica jezivo nasilna oca u obitelji iz nedođije s bavarskoaustrijske granice, neslavne po incestuoznim brakovima.
Neostvareni osrednji slikar utjehu je našao u nacionalističkom ekstremizmu i mržnji prema Židovima na koje je projicirao uzrok svoje patnje, da bi ideje veličine razvio iz toga što je čudesno preživio Prvi svjetski rat.
“On je mučenik, žrtva, Prometej prikovan za stijenu, samopožrtvovni heroj koji se golim rukama bori protiv neopisivih užasa. Kad bi ubio miša, Hitler bi znao kako učiniti da izgleda kao da je riječ o zmaju. Kao i Napoleon, čini mu se da se bori protiv sudbine i da ne može pobijediti, a to opet na neki način zaslužuje. Riječ je o pozi koja je okosnica polovice popularnih filmova”, s nemilosrdnom preciznošću opisao je Führera za kojega danas znamo da je točno sve to iz njega pokuljalo dok se psihički raspadao u bunkeru na Potsdamu, a Crvena armija razarala njegov užasni nacistički ideal.
Orwell je objasnio i Hitlerovo otkriće mračne strane civiliziranog građanina. Odrasli, kaže, nemaju limene vojnike za igru nego bubnjeve, zastave, parade lojalnosti.
Nije im dovoljan civiliziran, udoban život, kratko radno vrijeme, sigurnost, higijena, kontrola rađanja i zdrav razum nego se povremeno oduševljavaju stvarima poput fašizma, nacizma, Staljinove militantne verzije socijalizma, koji građanima obećavaju nepodnošljiv teret.
“Tamo gdje su socijalizam i kapitalizam čak i u svom tvrđem obliku rekli: ‘Nudim vam ugodne trenutke’, Hitler je rekao: ‘Nudim vam borbu, opasnost i smrt.’ Uslijed umiranja od gladi oni će se do kraja rata možda i predomisliti, ali zasad je pobjednik parola: ‘Bolje užasan kraj, nego užas bez kraja’”, pisao je Orwell, a točno to se do kraja rata Nijemcima i dogodilo.
Orwell je recenziju, inače, započeo, predbacujući elitama na Zapadu da su otvoreno poštovale Hitlera zato što je nemilosrdno slomio snažan radnički pokret u Njemačkoj.
“Zbog toga su mu najbogatije klase bile voljne oprostiti gotovo sve. I ljevica i desnica slagale su se u plitkom zaključku da je nacizam samo puka verzija konzervativne političke opcije”, podsjećao ih je na u to doba nedavnu i strašno kompromitirajuću prošlost.
Fasciniralo ga je koliko je morao biti rigidan Hitlerov um da od trenutka pisanja “Mein Kampfa” do početka rata 15-ak godina poslije ni najmanje nije promijenio svoje nazore, a svijet se rapidno mijenjao.
“Riječ je o fiks idejama monomanijaka, sasvim neokrznutima političkim događajima”, zaključio je.
Rekao je i to da se iz knjige iščitava da je Rusija Hitleru prva na meniju, a potom Engleska uspavana iluzijom Hitlera kao svog čovjeka, koja je sasvim slučajno ispala prva jer se SSSR pokazao kao nešto lakši za potkupljivanje.
A Orwell ih je upozoravao: “Njegova vizija za sljedećih 100 godina je država od 250 milijuna Nijemaca s mnoštvom ‘životnog prostora’, koja se proteže do Afganistana ili tamo negdje, jezivo bezumno carstvo u kojem se nikad ništa ne događa osim beskonačnih vježbi mladih ljudi za rat i beskonačno odgajanje novog topovskog mesa.”
Viziju apsolutnog imperijalističkog društva u kojem je moć postala definitivnom svrhom samoj sebi, Orwell je opisao u romanu “1984.” s mnoštvom elemenata nacizma, ali i staljinizma, te zapadnog imperijalističkog militarizma, što je jedno od tipičnih orvelovskih mjesta zbog kojih su ga na istoku zabranjivali, a na zapadu mrzili.
U romanu se svijet sveo na tri superdržave i već iz zemljopisnog rasporeda jasno je u što on vidi u što se imaju potencijal izroditi SAD s Velikom Britanijom, Europa s Rusijom i Kina s dalekim istokom.
Njegovu antiutopiju, bez ikakvog ljudskog sentimenta, možemo bez problema povezati s nacizmom ili staljinizmom prema hladnom idealu grandiozne arhitekture, Velikog Brata s Hitlerom po fizičkom izgledu, sa Staljinom po udaljenosti u odnosu prema građanima.
Beskonačni rat između sve tri sile, ali vrlo ograničen kako ih ne bi razorio, Orwell je već tad vidio kao jedini kohezivni faktor tih društava.
Znamo kako je u 20. stoljeću potom tekao hladni rat, danas svjedočimo i njegovu uskrsnuću, te je čudesno da je dovoljno bistar i analitičan čovjek sve to prepoznao još prije tričetvrt stoljeća.
