Otac fašizma: Slavio je pokolj mladih na frontu kao "divan"

Slušale su ga tisuće bez mikrofona i zvučnika dok je citirao Garibaldija: "Ovdje stvaramo Italiju ili umiremo!" 
Pozivao je na ubojstvo parlamentarnih zastupnika i natapanje tla Europe krvlju. "Drugovi, više nije vrijeme za govore, nego za djela. Više nije vrijeme za pričanje, nego za akciju, rimsku akciju. Ako se zločinom smatra poticati građanstvo na nasilje, ja glorificiram taj zločin, preuzimam to sam na sebe... Svaka pretjerana sila je dopuštena, ako je svrha spriječiti gubitak naše domovine. Morate spriječiti šačicu svodnika i prevaranata da okaljaju i izgube Italiju", vikao je s balkona.

Kada je u svibnju 1915. iz Pariza pisao pisma premijeru Salandri, predstavljao se kao novi Cezar. Na talijanskim balkonima to je konačno i postao.

Lekcija povijesti Top News Mussolini je naredio ubojstvo isto kao Khashoggijevo

D'Annunzio je želio da njegove riječi "podižu ustanke i pale nacije". Otišao je u rat kao 53-godišnji dragovoljac i napadao sa svime s čime je mogao. Kada je bacao letke iznad Trsta i Beča, osobno je napisao i dizajnirao poruku, bombardirajući Austriju riječima. Beč je bio prekriven komadićima obojenog papira, crvenog, bijelog i zelenog, bojama talijanske zastave.

"Bečani! Mogli smo po vama bacati i bombe! Umjesto toga, mi bacamo samo pozdrave", započinje propaganda, a završava sa "Svijet ste okrenuli protiv sebe. Želite li nastaviti Rat – Nastavite ga! Time ćete izvršiti samoubojstvo. Što dobivate? Konačnu pobjedu, koju su vam obećali Pruski generali? Njihova konačna pobjeda nalik je ukrajinskom kruhu. Umrijet ćete ne dočekavši ga."

Dva tjedna proveo je na prvoj liniji s arditima, elitnim jurišnim odredom, pedantno bilježeći detalje o ranama i raspadu tijela mrtvih suboraca, u formi sentimentalne morbidne lirike. Smrt vojnika nazivao je dulce et decorum - slatko i pristajuće. Kada su dva pilota, od kojih je jedan bio njegov dobar prijatelj, 1917. godine nestali u akciji, u svoj privatni dnevnik zapisao je da se iskreno nada da su mrtvi. Kult umirujućih mladih, tema koja se iz literarnih djela prelila u ratnu stvarnost, inspirirana je engleskim romantičarima.

http://www.mondadori.it( CC BY-SA 4.0

Talijanski romantičari i nacionalisti ujedinili su se u divljenju žrtvi, pozivajući na krštenje nacije u krvi. D'Annunzio se referirao na pagansku i kršćansku tradiciju žrtvovanja mladih u korist šire zajednice, iskreno slaveći nestajanje generacija u batnjavim rovovima Europe. Intelektualna i umjetnička elita dijelila je stav s političkim radikalima o odvratnom i banalnom parlamentarizmu. Tragali su za onim oblikom političkog djelovanja koji bi vladi povratio uzbudljivost, a ljude uzdrmao iz mrtvila, makar i pod cijenu toga da na kraju i sami budu mrtvi.

Kada je Margherita Sarfatti 1928. godine objavila biografiju svog ljubavnika Mussolinija, u njoj je hvalila D'Annunzia jer je "predvidio, propovijedao i borio se u ratu" te je dao da se kroz njega izrazi "arogantni, viteški, provokativni, fascinantni i okrutni duh koji pripada besmrtnoj mladosti fašizma." Kada se desetak godina kasnije politička klima promijenila i antisemitizam postao državnom politikom dodvoravanja Hitleru, Sarfatti je, kao Židovka, unatoč vezi s Duceom, morala pobjeći iz Italije.

D'Annunzio je smislio i potpisao neke od najpoznatijih slogana u povijesti talijanske politike, koji se danas s razlogom nazivaju "danuncijanizmi" - motti dannunziani. Memento audere semper - "Sjeti se uvijek usuditi" - bio je jedan od poznatih danuncijanizama, kao i Me ne frego - "Boli me briga" - slogan koji je posudio iz starog, srednjovjekovnog talijanskog jezika, a koji su nosili njegovi legionari u Rijeci te ga kasnije usvojili i Mussolinijevi fašisti.

Prijetnja zdesna Kultura Razlog zbog kojeg je Italija krcata fašističkim spomenicima

Pa je D'Annunzio sebi uzeo novi: Me ne strafotto - "Zaboli me kita". 
Maksimalno iskorištavajući bogatstvo jezika i stare latinske fraze, D'Annunzio je bio majstor igranja talijanskim riječima; zato su ga kritičari optuživali za pretjerano kićenje s kojim pokušava prikriti nedostatak iskrene emocije, u poeziji, ali i prozi, u mnogim romanima koje je napisao, prepunim erotike, ljubavi i smrti.


Vladimir Nazor jedan je od rijetkih koji je prevodio D'Annunzija na hrvatski, a kada je Komandant nastupao na balkonu svog novostvorenog carstva u Rijeci, Nazor je stajao u publici.

Upijao pa kasnije zapisao dojmove: "Malen, mršav, ostario čovjek s crnim monoklom u praznoj očnici. Istrošeno lice sa šiljastom bradicom. Arditska bluza sa zvjezdicama i na rukavima. Remen oko pasa s bodežom u koricama. Alpinski šešir na glavi, čvorasti štap u ruci i visoke čizme na tankim nogama. Stoji gotovo nepomično. Ne pravi ni jedne geste. Glas mu je jak, jasan, bistar, pun melodioznih tonova. Riječi mu padaju polagano, gotovo tromo, iz ustiju, no ipak grade rečenice što teku glatko, sve bujnije i sve življe, da se prometnu u nešto što često podsjeća na ritmičko udaranje čekića o kakvu plemenitu kovinu."

Henry James hvalio je njegovu finesu i umjetničku inteligenciju. James Joyce nazvao ga je jedinim europskim piscem nakon Flauberta koji je odveo roman na nova područja te ga uz Kiplinga i Tolstoja svrstao u tri "prirodno najtalentiranija autora koja su se pojavila u devetnaestom stoljeću".

Muzej Grada Splita

Benedetto Croce, vođa talijanske liberalne stranke koji je 1922. podržavao fašiste kao jedini oružani otpor boljševizmu, ne bi se složio s hvalospjevima.

D'Annunzija je nazivao sadistom čiji je rad "hladnokrvni diletantizam". Nije jedini. Neprijatelji su mu priznavali ogromnu inteligenciju, ali nisu mu opraštali narcisoidnost. Zvali su ga nemilosrdnim, sebičnim, bez empatije. Žene su ga, pak, proganjale, baš kao i on njih. Vidjele su ga u posve drugom svjetlu, kao nezaustavljivog romantika, koji ih zatrpava izljevima ljubavi, cvijećem, parfemima i nakitom - sve dok ih se brzo ne bi zasitio pa odbacio kao istrošenu igračku, završavajući mnoge svoje veze i avanture nemilosrdno, sebično, bez empatije.

Nastavlja se...