Igor Kirov je makedonski plesač i koreograf zavidne karijere, a kao ravnatelj Baleta u splitskom HNK radi od 2016. godine. Od jednog bezbrižnog odrastanja, ali opet ograničavajućeg po pitanju njegove ljubavi prema baletu, Kirov je postao iznimno cijenjen u plesačkim krugovima osvojivši brojne značajne nagrade za koreografije na festivalima diljem svijeta, od Japana, Kine, Kanarskih otoka, Beograda...
U intervjuu za Express otkriva zašto je kasno počeo baletnu karijeru, zašto nije imao podršku u svojoj životnoj ambiciji i kako ga je oblikovao život na Zapadu, u brojnim europskim zemljama u kojima je i plesao, a kasnije radio i koreografije. Pročitajte kako mu je vrata Europe otvorio videorekorder, odnosno jedna VHS snimka, i kako se danas vješto koristi društvenim mrežama da bi privukao novu publiku u splitsko kazalište.
Kakvo Vam je bilo odrastanje u Makedoniji?
Uspoređujući kako se živi sad i nekad, mislim da sam imao to neko bezbrižno djetinjstvo. Vrijeme smo provodili igrajući se na platou ispred zgrada i u Pionirskom domu gdje sam išao na plesnu i likovnu sekciju. Zimi sam s tom ekipom išao na skijanje, a ljeti na ljetovanje. Pa i s roditeljima sam išao na more u Grčku. U naše vrijeme su prvi put izašle traperice Levi's i tenisice Adidas, odrasli smo s margarinom i Vegetom, Eurokremom i čokoladnim mlijekom u tetrapaku. Kako je moj otac radio u međugradskom prijevozničkom poduzeću, nisam ničega bio željan. Ali opet, nisam ni sve lako dobivao. Sjećam se kad sam htio imati koturaljke, a otac mi je rekao da ću ih dobiti ako izvadim zub. Plakao sam, ali zub sam izvadio. A prvi bicikl, bio je to plavi Pony. Svaki vikend bili smo na selu, gdje se uzgajala hrana. Išlo se u petak poslijepodne, nakon škole, a u nedjelju smo se, natovareni hranom, vraćali kući. Kad čovjek tako odrasta, nauči se boriti za ono što želi, i to ostaje u tebi i određuje kako ćeš se kasnije postaviti u životnim izazovima.
Kako se rodila ljubav prema baletu?
Još kao mali želio sam plesati balet, ali nije bilo lako to i izvesti. Krajem '80-ih i '90-ih, po tom pitanju kod nas na Balkanu, pogotovo u tim malim provincijskim mjestima, nije bila sjajna situacija. Moji roditelji su rekli: 'Ti pleši, ali diplomu moraš imati. Od plesanja se ne živi. To neka ti bude hobi'. A evo, meni je to danas i profesija i život. Počeo sam plesati u Domu pionira, gdje su išle i dvije-tri moje prijateljice. Obožavali smo glazbu, ples... Slušali smo tad Whitney Houston, Paulu Abdul, Michaela Jacksona, a tek 'Dirty Dancing', 'Footloose', 'Flashdance'... Imao sam videorekorder koji mi je stric kupio u Švicarskoj, a svaki četvrtak od 19 do 19.30 sati bilo je direktno uključenje tadašnje Televizije Skopje u MTV program. Kako se samo čekao spot u kojem su plesni pokreti. Kasnije sam plesao na MAK festu, to je tad bio jedan od najznačajnijih festivala zabavne glazbe. U srednjoj školi sam se prvi put pojavio na televiziji. Moj nastup i talent su tad bili vrlo zapaženi. No kako sam bio patrijarhalno odgajan, morao sam ispuniti ono što su moji željeli pa sam završio srednju veterinarsku školu.
Jesi li onda paralelno sa srednjom veterinarskom i plesao balet?
U Štipu nije bilo baletne škole pa sam završio veterinu u Sv. Nikole. Baletnu školu sam upisao kad sam završio srednju veterinu i otišao u Skoplje, gdje sam upisao Veterinarski fakultet. Ma nisam nikad zapravo ni mislio studirati veterinu, ali sam se upisao samo da se maknem iz Štipa i upišem na balet. U Štipu su atmosfera i taj odnos prema baletu i muškarcu u baletu bili nikakvi. Jer što ima muškarac plesati balet. Počevši od mojega oca, a dalje da ne govorim. Ali ja sam imao svoju viziju i mene to nije zaustavilo. Zapravo, davalo mi je samo još više energije i ustrajnosti da se izborim za sebe i za ono što želim raditi u životu. Svi ti ljudi koji su me prozivali i zviždali za mnom, govorili mi da ne trebam to raditi jer kako me nije sramota, kasnije su me podržavali. Ali ne krivim nikoga ni za što, bili smo djeca. Ne krivim ni moje roditelje, jer što su oni znali o baletu. Vremena su bila drugačija.
Pa ne bih rekla da danas ima puno više dječaka u baletnim školama. Ima li u splitskom baletnom ansamblu uopće koji Splićanin?
Imamo jednog, Nikšu. Ali ne mogu se uspoređivati Split i Štip, iako na registarskim oznakama ovdje stoji ST, a tamo ŠT (smijeh). Split je veći grad, otvoreniji, ima turista, ljudi putuju. Ali moj je Štip bio potpuno zatvoren. Što možeš napraviti kad roditelji ne razumiju što ti hoćeš. Oni su mislili da ja samo želim plesati pa su rekli da mogu plesati. Ali otac do zadnjeg dana nije prihvatio balet. Nikad me nije došao gledati. Znam da je on kasnije bio ponosan zbog svega što sam postigao, ali nikad mi to nije rekao. Njemu je to bilo teško shvatiti, ali što se tu može. Ja sam znao što sam htio. Majka je bila ta koja je sve kompenzirala i bila mi je velika podrška, ona je živjela za nas djecu, ona se žrtvovala. Da je moj otac živ, možda bi situacija bila drugačija. Kad je preminuo, još sam plesao. Kasnije sam bio i koreograf, ali i gostujući profesor pedagog na akademijama u Münchenu, Skopju, Beogradu i Tokiju. Naposljetku, postao sam ravnatelj Baleta u Splitu. Mislim da bi danas bio još ponosniji.
Kako si završio u Nizozemskoj, na Akademiji za ples u Rotterdamu?
U baletnom studiju u kojem sam plesao nakon srednje škole bio sam jedini muškarac. Često smo bili angažirani da nastupamo na televiziji, a moja mama je sve snimala videorekorderom. A ja sam želio izaći iz Makedonije jer sam znao da, ako ostanem tamo, bit ću jedan od dva milijuna Makedonaca koji se vrte u krug. Znao sam da mogu i želim više te sam počeo tražiti gdje bih se mogao doškolovati. Poslao sam kasetu u Rotterdam, na Akademiju za ples, gdje je već bila jedna moja prijateljica iz baletne škole. Po meni, ta Akademija je najbolje mjesto gdje možeš naučiti suvremeni pokret. Bio sam primljen među 450 plesača, ali ja jedini nisam zapravo bio tamo, nego su moju izvedbu vidjeli na kaseti jer nisam imao vizu da izađem. Sjećam se kad sam dobio odgovor od Akademije, imao sam 39 temperaturu. Tad sam živio u Skoplju s bakom i djedom. Kad sam pročitao da su me primili, ništa me više nije boljelo, ma kakva temperatura! A onda je došao problem broj dva, a to je pitanje novca. Mene je spasilo to što sam i sam zaradio nešto plešući i snimajući koju reklamu. Najviše mi je pomogao stric iz Švicarske, koji je rekao da će on nadoplatiti koliko bude nedostajalo za školarinu. Sjećam se da mi je izdavanje vize kasnilo, jer je išlo preko Beograda. Svaki dan sam zvao i stvarao im pritisak. Napokon, kad sam je dobio, uzeo sam avionsku kartu u jednom smjeru. Tako mi je rekla profesorica: 'Sine moj, ako budeš kupovao kartu, uzmi onu u jednom smjeru, da se nikad ovdje ne vratiš'.
I nisi se vratio?
Pa radio sam u Makedoniji, radio sam tri predstave za Makedonsku operu i balet, do prošle godine sam bio profesor na Akademiji za glazbenu umjetnost, gdje postoji Odsjek za balet. Bio sam gost predavač. No kako su mi se u Splitu povećale obaveze, nisam mogao tako često ići. Predavao sam i u Beogradu i Munchenu i Rotterdamu, no morao sam se toga odreći kako bih u Splitu odradio što bolji posao. Ali u Makedoniju idem kad god mogu, i zbog gostovanja splitskog ansambla i privatno.
Kakva je sad situacija što se tiče baleta u Makedoniji?
Nikakva. Malo toga je napredovalo. U Makedoniji ravnatelj baleta ne može biti stranac, i onda se stvari vrte u krug, nema svježih ideja, nema svježe energije. Kad se postavlja osoba iz kuće da bude direktor, to ne može funkcionirati. Jer, teoretski, ako nisam ja ravnatelj, onda si ti, i obrnuto. Nema nekog izbora. Ali nije u Makedoniji to samo stvar baleta, u cijeloj zemlji je toliko važnih otvorenih pitanja, iako se kaže da je stanje u kulturi odraz društva. Mislim da su u cijeloj ovoj regiji ljudi preopterećeni politikom, svi misle da znaju sve i svi imaju najbolje rješenje za sve. Kad radiš 20 godina na Zapadu, stvari gledaš potpuno drugačije. U Makedoniji je mnogo mladih koji nisu prešli granicu. Ne kaže se uzalud: 'Što južnije, to tužnije'. To je naprosto takav mentalitet. Ljudi su opterećeni stvarima koje ih se i ne tiču. Mene politika ne zanima. Ali ljudima je danas preko interneta sve dostupno, mogu reći javno svoje mišljenje i to je dosta promijenilo stvari.
Kako internet i društvene mreže utječu na balet danas kad je sve dostupno? Je li balet tu na dobitku ili gubitku?
Sve ovisi što želiš vidjeti, želiš li balet doživjeti uživo i kako koristiš društvene mreže. Kad sam došao raditi kao ravnatelj baleta, imao sam viziju što želim postići. I moj način rada i predstave koje smo postavili privukli su brojnu novu publiku. Postavljamo i klasične i energične komade s energičnom glazbom, malo modernije koreografije. Koristimo sve blagodati koje su nam pružile društvene mreže. Publika dolazi i na klasične i na moderne balete te se radujem da nam dolazi i mlada publika. Upravo to je najbolji pokazatelj da idemo u dobrom smjeru. Svake godine dobivamo sve više aplikacija za posao, poziva za gostovanja. Standardni marketing više ne funkcionira. Danas treba reagirati brže i prema većem broju publike. Ti danas preko društvenih mreža u jednoj minuti privučeš pozornost mnogo ljudi, tvoje buduće publike. I ne samo to. Tvoj rad vide i ljudi u drugim kazališnim, baletnim kućama. Sve nam je to itekako važno.
Kako osmišljavate repertoar za baletnu sezonu?
Sve ovisi o ansamblu koji imaš, s čime raspolažeš. Ja bih htio imati 'Labuđe jezero', ali dok se ne donese zakon o zasluženom umirovljenju plesača, morat ćemo prilagođavati repertoar prema onome što imamo. Zato radimo predstave koje odgovaraju našim mogućnostima. Zato imamo 'Gusara', 'Coppeliju', 'La Sylphide', 'Derviš i smrt'... Uvijek gledam da moji plesači izgledaju najbolje. Kad smo bili na gala gostovanju u Beču, tamo je bio i direktor Bečke državne opere. On mi je sasvim iskreno rekao da je očekivao nešto istočnjački staromodno. Rekao sam mu da sam 20 godina plesao i radio na Zapadu, i tad mi je rekao da mu je onda sve jasnije, da se vidi taj utjecaj. Mi smo taj neki istočni blok zemalja o kojem ljudi imaju formiranu percepciju i to je teško mijenjati. Sad svi imamo svoje države, i to je sjajno, ali svi nas i dalje gledaju kao dio tog bloka. Mi mladi smo tu da nešto mijenjamo. Na ovim prostorima imamo takva bogatstva, što od kulture, hrane, glazbe..., a ne znamo to iskoristiti i 'prodati'. Zato treba ići u druge zemlje i vidjeti kako oni to rade, pa to onda primijeniti kod nas. Ne moramo mi napraviti njemački sistem ovdje, onda to ne bismo bili mi, izgubili bismo neki šarm, ali nove svježe ideje su dobrodošle. Tako možemo napredovati. Ovo će uvijek biti moj kraj, ja sam u Splitu kao kod kuće, jer poznajem ovaj mentalitet, on mi je blizak. Ako mi se viče, ja vičem, osjećam se slobodno da se ponašam onako kakav jesam.
Kakav si koreograf i ravnatelj, jesi li strog, vičeš li?
Ja radim na respekt. Znam što hoću. Uvijek kažem: 'Ako ja mogu to napraviti, možete i vi'. Volim dati ljudima prostor i vrijeme da se snađu. Dok sam ja plesao, mene je bilo sramota da me netko korigira više od tri puta. Možda tu ima i one silne želje da se dokažem jer ja sam karijeru počeo relativno kasno, s 18 godina. No ja sam već s 21 godinom imao posao. Moji plesači na posao dolaze zbog sebe, a ne zbog mene. Oni ne rade za mene, ja radim za njih. Ja sam tu da njima donesem nešto novo, nove koreografe, nove pedagoge, da im dam bolje sutra, dogovorim gostovanja, osmislim novi program, i da im dam sve što jedan plesač koji mukotrpno radi treba imati. Mislim da su shvatili moj princip rada. Ako sam ti obećao nešto, ja ću to ispuniti, a tvoje je da odradiš svoj dio. Otkako sam ravnatelj, plesači su u studiju dobili novi baletni pod koji je isti kao na pozornici, imamo fizioterapeuta pet puta tjedno, dobili smo nove tuš kabine i novi krov na studiju jer nam je stari prokišnjavao. Jednom mjesečno dolazi novi pedagog, idemo na gostovanja, bili smo u Beču, Rimu, Dresdenu, Rigi... Tek putovanjem i novim iskustvom izvan svojih okvira vidiš gdje si i što si. Strog sam jer sam cijeli život plesao i radio u zemljama s takvim principom rada, ali kako sam s ovih prostora, znam i omekšati ako je potrebno.
'Coppelia' je najnovija baletna premijera iz tvoje radionice. Zašto si odabrao taj komad?
Volim raditi stvari koje nisu nikad rađene, a nakon 'Gusara' želio sam publici ponuditi nešto lepršavije i lakše. Publici uvijek treba dati nešto novo, naravno prema mogućnostima ansambla u kojem ima 47 plesača i od kojih su mnogi pred mirovinom. 'Coppelia' je jedan lijep naslov koji se kod nas nije igrao 30 godina. Publika za njega zna, ali ja sam zadovoljan jer smo radili i novu scenografiju i koreografiju i kostimografiju. Publika ga je super prihvatila. Kad završi 'Atlantida', postavit ćemo baletnu predstavu 'O jednoj mladosti', prema filmu iz 1983. godine 'Le bal'. Goran Golovko radi režiju i dramaturgiju, a glazbena podloga bit će muzika s ovih prostora iz '40-ih, '50-ih i 60-ih godina. Radnja će se odvijati u jednoj konobi gdje svaki čovjek ima svoju priču, riječ je o duhovitom komadu prepunom različitih karaktera koji se isprepliću na neobičan i neočekivan način. Premijera je 27. svibnja.
Kako si shvatio da je došao kraj tvojoj plesačkoj karijeri?
Kad se počneš baviti ovom profesijom, trebaš unaprijed misliti o tome što ćeš raditi kad ne budeš više mogao plesati, jer baletna karijera nije vječna. Možda nije ni loše što imam tu srednju veterinarsku iako danas o tome blage veze nemam. Nakon šest do osam sata u studiju ispred ogledala tijekom karijere plesač sam treba znati kad je dosta. Netko to odluči i prihvati, netko ne, sve ovisi od osobe do osobe. Ali opet, ne možeš s 45 godina odjednom postati koreograf. Tako sam ja već tijekom plesne karijere već počeo raditi male koreografije pa sam s odlaskom u baletnu mirovinu već imao neka znanja i iskustva. Prestao sam plesati s 38 godina, ali sam, ostavljajući polako to iza sebe, već osvajao drugo područje kao plesni koreograf. Puno gostovanja sam prošao, puno predstava i uloga, i nisam sad imao neku posebnu želju dalje se iscrpljivati, naplesao sam se, a i koreografija me istinski zanimala. Ipak, da nisam imao tu imaginaciju za koreografiju, da me to nije počelo zaokupljati, možda bih i dulje plesao. Kreirao sam za manje duete i trija, a 2006. u Japanu sam nagrađen kao najnadareniji mladi koreograf. Godine 2007. osnovao sam The Kirov Dance Company i na natjecanjima počeo dobivati brojne nagrade za koreografije. Tad su mi se otvorila vrata i počeo sam raditi koreografije diljem svijeta, od Njemačke, Austrije, Francuske, SAD-a... Možda nisam napravio neku ekstra karijeru kao plesač, jer sam počeo kasno, ali mislim da je zadovoljavajuća. Surađivao sam s vrhunskim koreografima i od svakoga sam upijao neko novo znanje. Volim svoju profesiju i trudim se naučiti nešto novo, dokazati se i pokazati. Iako možda tako ne izgledam (smijeh), ali ja svojim plesačima svaki pokret predstave pokažem. U klasici imaš zadani pokret, a u modernom baletu izražaj tijela je drugačiji i svaki pokret moraš pokazati.
U HNK Split dolazi novi intendant, u kakvom si statusu?
Moje je da radim ono što znam najbolje i ako ostanem tu bit ću sretan, a ako ne ostanem, što se može, život ide dalje. Ipak, volio bih tu strategiju, tu viziju koju sam zacrtao provesti dalje, jer nije lako napraviti sve što želiš u dvije, tri godine. Tek sad smo dobro 'zagrijali motore' jer treba određeno vrijeme da shvatiš kako stvari funkcioniraju, da upoznaš kolege i plesače. Tek sad radimo pravi posao i sretan sam što balet uvijek dobije pozitivne kritike, a napravili smo i brojne povijesne stvari. Evo, trebalo je 69 godina da uđemo na Dubrovačke ljetne igre. Prvi put u povijesti se radio 'Gusar'. Nitko do sada nije imao hrabrosti za to, a ja sam znao da mi to možemo i uspjeli smo. Spojili smo riječki i splitski balet. Gostovali smo u Rimu prvi put, 2000 ljudi nas nije htjelo pustiti s pozornice. Otvaramo Šibenski plesni festival četvrtu godinu zaredom. Znam što imam i što hoću. A ima toliko stvari koje bismo mogli i koje bih još volio napraviti.
Kako ste zadovoljni dosadašnjim radom i uspjesima splitskog baletnog ansambla?
Moram imati jednu premijeru i 35 izvedbi u sezoni. Mi smo lani imali 62 predstave, a igrali smo 'Gusara', Derviš i smrt', 'Bernsteina', 'Atlantidu', 'Orašara', 'Vragolastu djevojku', 'La Sylphide', ali i Connect program. Sve se radi u okviru budžeta koji imamo. Broj predstava i gostovanja se povećao, imamo više publike. Sretan sam i ponosan na sve što smo i ja i moji plesači napravili te moram zahvaliti Golovku što je imao povjerenja u mene i moju viziju. No na kraju priče, ja sam dobar koliko su moji plesači dobri. Mi smo posljednjih godina napravili veliki korak i izašli iz nekih okvira te mislim da smo jedan od najboljih ansambala u regiji. Zadovoljan sam ostvarenim repertoarom i pronašli smo dobar model kako treba funkcionirati jedan ansambl. Trudim se da ne ponavljam stvari koje nisam volio kod svojih nadređenih i da budem jednak prema svima, da svi u okviru svojih mogućnosti dobiju jednaku šansu, daj mi koliko možeš. Poznajem mnoge ljude diljem Europe i oni imaju povjerenja u mene. Jednom kad nas vide, zovu nas opet. Važno je i znati prodati predstavu, no ipak, svatko može složiti dobar promo video. Ali jednom kad izađeš na pozornicu, publici moraš dati to što očekuje. Ne smiješ razočarati. I to je ključ našeg uspjeha.
