Mirjana Nikolić, glumica nježne, krhke ljepote, isprepadala je svako dijete koje ju je vidjelo na filmu, a autora ovoga teksta prestravi svaki put kad je iznova gleda i na što se, premda poodrastao, rijetko odvažuje, nikada sam.
“Majke su dovodile decu u stan pokojne Mirjane Nikolić, koja je igrala glavnu ulogu, da dođu da je pipnu i vide da nije veštica, da je glumica i da je dobra ustvari”, prisjetio se jednom zgodom Đorđe Kadijević, režiser prvog i najslavnijeg horora ovih prostora, čuvene “Leptirice”. To djelo – unutar velikog i vrijednog Kadijevićeva opusa – obilježilo je njegov život, koji je prošlog tjedna, u 94. godini, okončan. Umro je u Beogradu, samo par dana nakon smrti 65-godišnjeg sina Aleksandra, profesora Filozofskog fakulteta, na dan njegove komemoracije.
Priča o “Leptirici” beskrajno je zanimljiva. Redakcija Dramskog programa televizije Beograd, točnije, Filip David, naručila je početkom sedamdesetih godina prošlog stoljeća od Kadijevića ekranizaciju novele Milovana Glišića “Posle devedeset godina”. Glišić je ispisao priču o legendarnom srpskom vampiru Savi Savanoviću. Sve se vrti oko nesretne ljubavne priče. Mladić Strahinja je siromašan i zaljubljen u Radojku, no njezin bogati i osorni otac Živan ne da kćer za siromaha. U selu Zarožju radi stari mlin, koji nikako ne može naći mlinara jer ga noću posjećuje i ubija tajanstveni stvor. Seljaci očajnički traže novog mlinara plašeći se gladi pa se Strahinja – da zaradi novac, impresionira Radojku i osvoji oca Živana - javlja na natječaj za radno mjesto mlinara u kriptovampirskom pogonu. Ali kad se spusti mrak, Strahinja ne luduje i ne pravi se junak. Noć preživi skrivajući se na tavanu, nakon čega seljaci shvate da Sava Savanović nije mrtav, premda je umro prije skoro sto godina, već se povampirio. Protiv vampira je samo nekoliko pouzdanih lijekova – glogov kolac u srce, sveta vodica, križ, češnjak, ogledalo, ali ako se eliminacija vampira ne obavi prema standardima, iz njegovih će usta izaći bijela leptirica, znak da upokojenje nije tehnički uspjelo. E, tu se Kadijevićev film razlikuje, i to dramatično, od Glišićeve priče. Ona je, naime, humorna, a socijalističke su je vlasti kao komediju i naručile, kako bi poslužila kao prosvjetiteljsko-didaktičko sredstvo protiv narodnog praznovjerja. Kadijević je, pak, prepoznao potencijal za stvaranje čistog egzistencijalnog užasa pa je izveo subverziju. Znajući da mu producenti ne bi dopustili snimanje filma strave i užasa, koji je žanrovski pripadao dekadentnom kapitalizmu, on je to učinio potajice. Radikalno je promijenio kraj. U Glišićevoj pripovijetki dobro pobjeđuje zlo, Radojka i Strahinja se vjenčaju i žive sretno i zadovoljno do kraja života. Leptirica bježi negdje u mrak, u neprijateljsku emigraciju. No u filmu nesretni seljani Zarožja isfušarili su posao, i iz Save je izletjela bijela leptirica koja se uselila - u Radojkinu dušu, čega zlosretni Strahinja postane svjestan kad se u prvoj bračnoj noći nađe pred iskeženim vampirskim očnjacima, sugerirajući da se krug zla ne može prekinuti. Očnjake su, inače, ručno izradili stomatolozi od protetskih materijala, a prema režiserovoj ideji, nisu bili otmjeni, izduženi, nego ružni i šiljati, zvjerski. Cijelo vrijeme filma ona je nevina ljepotica, očnjake vidimo tek na kraju pa snažni kontrast s elemetom iznenađenja izaziva efekt smrtnog straha.
Kada je film završen i prikazan u prostorijama televizije prije službenog emitiranja, nastao je tajac. Urednici su bili zgroženi i prestrašeni. Umjesto vesele narodne priče dobili su film koji će preplašiti pola Jugoslavije, ali, što je najvažnije, i drugove iz Ce Ka.. Navodno je na premijeri u Skoplju jedan gledatelj od straha umro pa su Kadijevića, zbog ove legende, crnohumorno nazivali “ubico”. Djeca na ulici godinama su bježala od glavne glumice.
Đorđe Kadijević, veliki intelektualac, umjetnik, konzekventna politička pojava, rođen je u najslavnijoj ulici hrvatske duhovonosti, u Šibeniku, gdje su rođeni Arsen Dedić, Vice Vukov, Igor Mandić, Ivo Pattiera, Mišo Kovač – to je ulica legendi. Otac mu je bio kraljev oficir; zarobljen je u aprilskom ratu i odveden u Njemačku, u logor. Preživio je, ali se nikad nije vratio u Titovu državu. U školi su ga vršnjaci i skojevci gledali sumnjičavo, govoreći da “njegov otac čeka da propadne Tito pa da se na bijelom konju vrati u zemlju”. A nije bilo tako.
“Za mene posle Jugoslavije ne postoji ništa i ovo što se zove Jugoslovenska kinoteka čini me posebno ponosnim jer sam bio i ostao jugoslovenski redatelj. Rođen sam u Jugoslaviji, proživeo sam u njoj svoje najbolje dane i najviše sam tada uradio. Predstavljao sam Jugoslaviju više puta u zemlji i inostranstvu i u njeno ime osvojio najveću moguću evropsku nagradu, Gran pri Evrope za TV seriju o Vuku Karadžiću”, rekao je prilikom primanja nagrade jugoslavenske Kinoteke Zlatni pečat. Najskuplju jugoslavensku seriju snimao je četiri godine. Snimio je još jedan, manje slavan horor, “Sveto mesto”, 1990. godine. Film obiluje mračnim, morbidnim i izrazito erotskim motivima. Prati mladog bogoslova koji mora provesti tri noći čitajući molitve pokraj odra preminule i prelijepe kćeri moćnog veleposjednika, za koju se ispostavlja da je bila vještica. Manje je poznato da je snimio i jedan crnovalni film, “Pohod”, iz 1968. godine. Film prati sudbinu običnog, malog čovjeka koji u vihoru rata pokušava spasiti ono najvrjednije što ima – svoje tele. Kroz njegovu apsurdnu i tragičnu odiseju, Kadijević prikazuje rat kao čisto ludilo koje uništava nevine. Ovdje se možemo prisjetiti da su veliki umjetnici znali sjajno portretirati odnos čovjeka prema životinji od koje živi – na tu je temu Zoran Tadić snimio divan, topao film o starici koja negdje na Biokovu živi sama s kozom, dok je Mate Balota na istu temu napisao nezaboravnu pjesmu.
Iste godine (1973.) kad je snimio “Leptiricu”, Kadijević je snimio i film “Štićenik”. Radnja se odvija u jednoj psihijatrijskoj ustanovi smještenoj u starom dvorcu, gdje se miješaju stvarnost, halucinacije i potisnute ljudske traume, stvarajući izrazito napetu i tjeskobnu atmosferu. “Štićenik” dobro ukazuje na Kadijevićevu žanrovsku i autorsku širinu.
Hrvatska filmašica Karla Lulić (r. 1980.) sprema remake “Leptirice”, to je velika počast i dokaz Kadijevićeva umjetničkog značaja.
