"Ovaj scenarij mi je zbilja puno toga otkrio, posebno u današnjoj političkoj klimi. Osjetila sam da imam priliku podići i svoj glas u ovakvoj političkoj debati, posebno pročitavši i knjigu, a povrh toga i naučiti toliko o stvarnim stvarima koje se događaju po bolnicama. "
Prije desetak godina Svjetska zdravstvena organizacija objavila je dokument koji je, lako moguće, bio uvjetovan i stanjem sa zdravstvom u SAD-u kao i valu privatizacije liječničkih usluga diljem Zapada. Bila je riječ o rang listi zemalja s najučinkovitijim odnosno najboljim zdravstvenim sustavima na svijetu. Na prvom mjestu bila je Kanada, na drugom – Kuba, potom sva sila standardnih štrebera demokratskog, dostojanstvenog života poput skandinavskih zemalja i sličnih.
Niti Hrvatska tu nije prošla tako loše, ali SAD je bio smješten pri vrhu donjeg doma. Svaka pojedina rang lista oslanja se na specifične kriterije, tako da je praktično nemoguće pronaći dvije koje će biti identične. No, trendovi su kod svih isti. A to je da su, primjerice, Skandinavci, posebno Norvežani, redovito u samom vrhu, da naša Hrvatska dobiva lijepu, poštenu četvorku.
CIA-ina iz 2016. tako je snimila da su najmanje umrle novorođene djece te godine imali Monako i Japan, oko dvoje na 1000, Kuba 4,5, a SAD 5,8, odmah iza BiH koja je imala 5,6 umrle djece na 1000 rođenih. Da ne bude zabune, ako itko ima stručnjake koji su sposobni izliječiti čovjeka, iščupati ga iz ralja smrti, bilo od raka ili raskomadanog u kakvoj nesreći, onda je to SAD. Nigdje kao u toj zemlji nema ni približno toliko šampiona znanosti koji u svakom trenutku otkrivaju o ljudskom tijelu i terapijama dalje nego što možemo i zamisliti.
Međutim, istodobno je riječ i o zemlji koja po pacijentu godišnje troši 7500 dolara, što je čini jednom od najskupljih na svijetu. Pa ako u općim zdravstvenim statistikama stanovništva pokazuje rezultate od malo lošijih do izrazito lošijih u odnosu na Kubu, koja godišnje po stanovniku troši 400 dolara, jer više od toga si ne može priuštiti, onda je jasno da je riječ o naopako postavljenom sustavu.
Marksistima na Kubi se, naime, ne može ne priznati, koliko god nisu dopustili ni višestranačje, ni slobodan tisak, niti mnogošto od demokracije, da su izgradili sustav javnog zdravstva u kojem se najviše oslanjaju na prevenciju, na cjelovit sustav i na potpuno vlastitu proizvodnju lijekova. Prije dvadesetak godina imala je to i Hrvatska; sa svojim Imunološkim zavodom, svojom Plivom, svojim briljantnim liječnicima koji su odrasli u vremenima kad su u Hrvatskoj radili ponekad i pionirske iskorake.
Pitanje je, nakon svega, privatizirati zdravstvo ili ne? Ova serija objašnjava svu silu razloga zašto je jedna odluka apsolutno ispravna za svaku moguću stabilnost nacije, dok druga većim dijelom, svakako ne u potpunosti, to naprosto nije. Pa ako u "Specijalizantu" povrh svega ima i drame i romantike i čisto proceduralnih liječničkih opisa na tragu "Dr. Housea" i humora, utoliko bolje.
Što se tiče Meline Kanakaredes, njena uloga je, otkrila nam je, osmišljena prema stvarnoj liječnici, što cijeloj priči daje dodatnu težinu i svakog gledatelja u Hrvatskoj kojeg zanimaju perspektive hrvatskog zdravstva, poziva da seriju pogleda, i to pažljivo promišljajući. Bez obzira na to što nam je Kanakaredes u razgovoru uporno htjela umanjiti političku dimenziju onoga u čemu je i sama sudjelovala. I to odlično. Drukčije se od glumice njenog kalibra nije niti očekivalo.
Sama je istaknula svoje grčke korijene, a kad se zapravo baci pogled na njen lik, njeno mediteransko porijeklo više je nego očito. Imala je 35 godina kad je već bila dovoljno popularna da bude prvi izbor redatelja koji su 2002. radili izbor glumaca za svoj film "Moje grčko vjenčanje". Jedini razlog zašto nju nisu izabrali kao filmsku partnericu Johnu Corbettu koji se u filmu priženio u srdačno, razdragano, masovno balkansko pleme, koje je čovjeka u stanju zadaviti ljubavlju poput anakonde, bilo je to što je Melina Kanakaredes, eto, baš nekako ostala trudna, a datumi snimanja i distribucije već su bili određeni.
Izbor je pao na nešto stariju kanadsko-američku glumicu, također grčkog podrijetla i jednako očitog mediteranskog izgleda, na Niu Vardalos. Osim što je sljedeće godine Melina Kanakaredes rodila svoju drugu kći, Karinu Eleni, zbilja šteta što joj ova uloga nije bila suđena, jer film je ispao svjetski megahit, na uloženih pet milijuna zaradio je skoro 400 milijuna dolara i glumici poput Kanakaredes, i to još u apsolutno najboljim godinama, samo godinu dana nakon uloge rame uz rame uz jednog Roberta De Nira, takav film bio bi točno onaj trenutak u karijeri nakon kojeg se otvaraju sama nebesa.
"Veliko grčko vjenčanje" joj je promaknulo. Pritom je zanimljivo i to što je obiteljska situacija u filmu zapravo jako podsjećala na njenu obitelj. Rodila se kao treća, najmlađa kći u drugoj generaciji američkih Grka, istodobno i krajnje tradicionalnoj i izrazito modernoj. Ona je cijelog života bilingvalna, jednako vješta i u engleskom jeziku i u jeziku svojih predaka u grčkoj pradomovini, koju posjećuje vrlo često, navodno čak jednom godišnje, pri čemu to nisu puki posjeti kakvih nekoliko stotina ili tisuća članova najuže rodbine, koliko su to svaki put prava detaljna putovanja kroz zemlju.
A koliko je predana svom grčkom naslijeđu pokazuje njeno prezime koje nije htjela promijeniti u neku umjetničku kombinaciju s početnim slovima imena i prezimena, nego se probijala dok su se u većini govornih područja ljudi lomili izgovarajući joj prezime. Kakav je status kao najmlađa imala u obitelji vrlo je vjerojatno da se može zaključiti već i iz imena koje su joj roditelji nadjenuli; Melina je ime koje potječe još iz starogrčkog jezika i označava onu koja je slatka poput meda.
Igrom slučaja njeno je djetinjstvo na još jedan način bilo označeno u sličnom stilu. Za svoje odrastanje povremeno je otkrivala da je bilo okruženo brdom slatkiša iz tvornice svoja dva ujaka, odatle možda i izraziti strah od karijesa koji je znala otkriti u intervjuu. Kao i to da je, nakon što je diplomirala dramske umjetnosti te psihologiju, bila uvjerena da nikada neće biti dovoljno dobra raditi u nijednoj od te dvije profesije.
A kad je već počela raditi kao glumica u New Yorku, znalo joj se događati da ostane koji dan i gladna jer bi joj pofalilo novca. Unatoč nesuđenom "Grčkom vjenčanju", njena karijera je dalje išla tako da je, kad je 2010. objavila da se nakon šest sezona više neće vraćati u "CSI: New York", pukla vijest da je u toj seriji u posljednjoj sezoni primala honorar od 250.000 dolara po epizodi. Pa ako na početku serije to i nije bio toliki iznos, ako se zna da je u šest godina odglumila u čak 140 epizoda, dolazi se do toliko milijuna dolara koliko ih ne bi bilo baš jednostavno prikupiti niti u Hollywoodu.
