”Sive pčele” je peti roman ukrajinskog književnika Andreja Kurkova preveden na hrvatski. Roman je objavljen u izdanju Edicije Božičević, a preveo ga je s ruskog Kristijan Poklečki, jer Kurkov svoje romane uglavnom piše na ruskom jeziku, o čemu se početkom agresije Rusije na Ukrajinu puno pisalo. Prvi roman ovog autora objavljen na hrvatski bio je “Dobri anđeo smrti”, koji je objavio VBZ 2003. godine. Radi se o atipičnom krimiću s elementima pikarskog romana koji nije izazvao veću pozornost u književnim krugovima. Međutim, već sa sljedećim prevedenim romanom ovog autora “Preživjeti s pingvinom”, koji je objavio nakladnik Edicije Božičević 2005. godine, stvari su se u bitnom promijenile. Ovaj roman bio je praktički prva knjiga koja je skrenula pozornost na ukrajinsku književnost na ovim prostorima. Slično se dogodilo i drugdje, jer je ovaj roman, preveden na 22 jezika, bio najveći Kurkovljev književni uspjeh, koji ga je preko noći promovirao u najčitanijeg ukrajinskog pisca u svijetu. Roman na jedan specifičan način govori o tmurnoj stvarnosti postsovjetske Ukrajine. Glavni junak je 39-godišnji novinar Viktor Zalatarjev, usamljenik s književnim ambicijama, koji ima neobičnog kućnog ljubimca - pingvina Mišu, kojega je udomio iz raspuštenog Kijevskog zoološkog vrta. Kurkovljev sljedeći prevedeni roman, “Vrtlar iz Očakova”, objavljen je 2016. godine, u kojem autor, koristeći fantastične elemente, kontrapunktira aktualnu stvarnost Ukrajine s onom iz doba Sovjetskog Saveza. Uslijedio je roman “Zakon puža” iz 2018., koji je nastavak romana “Preživjeti s pingvinom”.
Andrej Kurkov je rođen 1961. godine u okolici Sankt Petersburga. Piše na ruskom i ukrajinskom jeziku. Kurkov je određeno vrijeme radio kao novinar, a zanimljiv je podatak da je redovni vojni rok odslužio kao zatvorski čuvar u Odesi. Autor je 19 romana i desetak knjiga za djecu. Podjednako je uspješan i kao filmski scenarist. Prema njegovim scenarijima snimljeno je čak 17 filmova. Njegov scenarij za film “Prijatelj pokojnika” nominiran je 1997. godine za nagradu Felix. Romani su mu dosad prevedeni na 37 jezika. Roman “Sive pčele” izvorno je objavljen 2018. godine i dosad je preveden na više od dvadeset jezika. Tome je vjerojatno pridonijela i tragična ukrajinska ratna stvarnost koja je skrenula pozornost na taj dio svijeta. Radnja romana odvija se 2014. godine u Donjecku, u čijem je središtu rat između regularne ukrajinske vojske i proruskih separatista. Ova knjiga je zapravo i neka vrsta unutarnjeg uvida u taj rat, što je nama ovdje itekako zanimljivo, jer je teško čitati slične knjige, a ne povlačiti paralele s našim ratovima iz devedesetih. Glavni junak romana je pčelar Sergej, koji je uz Paška jedini preostali stanovnik Male Starogradovke, sela u Donjecku koje se nalazi na “ničijoj zemlji”.
U intervjuu koji je dao za The New York Times, Kurkov je objasnio što ga je motiviralo da napiše jedan ovakav roman: “Nisam planirao pisati tu knjigu, ali 2014., tijekom izbjegličkog vala iz Donbasa koji se slio u Kijev, sreo sam mladog poslovnog čovjeka iz Donjecka koji je svaki mjesec vozio u selo u blizini fronte gdje je ostalo sedam obitelji. (...) Shvatio sam da su tisuće ljudi ostale zaglavljene negdje između ruske i ukrajinske vojske, na tim teritorijima, bez da imaju igdje otići. Htio sam dati glas tim ljudima”. Sergej i Paško simboliziraju dvije suprotstavljene strane u Donbasu: Sergej ukrajinsku, a Paško prorusku, i njihovi likovi su uglavnom podređeni tome. Ovaj svojevrsni simbolizam pomalo opterećuje tkivo romana, i to je možda jedina slaba strana ovog u cjelini odličnog romana, iako je možda jedini način na koji je Kurkov mogao dati puno širu sliku tog svijeta. Tako, već na početku romana, kad Paško dolazi Sergeju u posjet, Sergej sklanja “bojnu” sjekiru prislonjenu uz zid svoje kuće, da ne bi nepotrebno izazivao Paška, jer pretpostavlja kako nije nemoguće da ovaj kod sebe ima pištolj ili kalašnjikov. Kurkov kao da nam na ovaj način oslikava i nesrazmjer u naoružanju zaraćenih strana. Tu su zatim crno-bijeli karakteri vojnika koji s obje strane dolaze povremeno u selo, gdje je ukrajinski vojnik oslikan toplo, a ruski u liku bešćutnog snajperista koji je dobrovoljno došao u Ukrajinu iz Sibira. U istu kategoriju spadaju i nazivi jedinih dviju ulica Male Starogradovke: Lenjinova i Ševčenkova. Sergej živi u Lenjinovoj, a Paško u Ševčenkovoj, sve dok Sergej ne zamijeni nazive ulice, jer je u sovjetskim vremenima Lenjin bio važniji od Ševčenka koji je bio važan isključivo Ukrajincima. Sergej, koji je poprilično apolitičan, tim činom bira stranu. Kurkov preko ovog motiva u svoj pedantno građeni mikrokozmos uključuje i neizostavnu priču o izmjenama naziva ulica što je karakteristika zemalja s “viškom historije”. Međutim, upućenost Paška i Sergeja jednog na drugog je jača i od njihove višegodišnje netrpeljivosti, pa i od otvorenog neprijateljstva svjetova koje oni simboliziraju, što Kurkov dočarava gotovo nemogućom jezičkom konstrukcijom “neprijatelj-prijatelj”, bez obzira na to što njih dvojica ne razmišljaju puno o politici i ratu, nego su zaokupljeni svakidašnjim brigama, uglavnom nabavkom hrane. Da bi taj simbolički svijet što više predstavljao paradigmu Ukrajine u cjelini, Kurkov je u radnju ubacio i bivšu Sergejevu suprugu, koja ga je napustila neposredno uoči rata, odvodeći sa sobom i njihovu maloljetnu kćer, podrijetlom iz zapadnog dijela Ukrajine, kojoj je svijet u koji je došla stran i na koji se nikako nije mogla naviknuti te joj je rat poslužio kao izlika da se vrati u rodni kraj.
Sergeju su jedina utjeha njegove pčele. Na proljeće Sergej odluči privremeno napustiti selo, vozeći sa sobom na krovu trošnog automobila i košnice s pčelama, nesmetano prelazeći preko kontrolnih točaka između zaraćenih strana. Roman na ovome mjestu poprima elemente pikarskog romana, što je svojstveno Kurkovu. Sergejevo krajnje odredište je Krim, gdje živi njegov poznanik, Tatar, pasionirani pčelar, kojega je upoznao prije rata, na nekom susretu pčelara. U dijelu romana koji se odvija na Krimu, Kurkov preko odnosa ruskih okupatorskih vlasti prema Tatarima oslikava svu brutalnost jednog režima koji neodoljivo podsjeća na onaj iz Staljinova vremena. Sive pčele, motiv iz naslova romana, svojevrsna su metafora zla. Pripadnici krimskog FSB-a uzimaju jednu košnicu pčela od Sergeja s namjerom da je ispitaju, da provjere da kojim slučajem pčele nisu zaražene. U ovom dijelu Kurkov koristi elemente fantastike. Kad FSB-ovci vrate košnicu, Sergej shvati da se pčele u njoj neobično ponašaju: ne izlijeću iz košnice kad ih Sergej osvijetli svjetiljkom, što je neuobičajeno, trome su, krupnije od ostalih i postale su sive. Stoga Sergej donosi odluku da košnicu sa sivim pčelama uništi. Kurkov ovdje na jedan zanimljiv način varira motiv kafkijanske preobrazbe, gdje pčele personificiraju normalne, uravnotežene ljude koje ratne okolnosti pretvaraju u “kukce”.
U spomenutom intervjuu The New York Timesu, bilo je riječi i o tome kako rat utječe na ukrajinsku književnost, što je tema koja je nama ovdje također bliska: “Prije rata nije se pisalo o ratu, teme su uglavnom bile seks, droga i rock’n’ roll, i krimići, naravno. Ali ovaj je rat stvorio paralelnu književnost - književnost koju su napisali ratni veterani, dobrovoljci. Ti su autori vjerojatno već na putu ka prvim crtama bojišnice. Preživi li Ukrajina, imat ćemo još borbeniju književnost. I to ne znači da će književnost biti bolja”. Kurkov previđa jednu vrlo važnu činjenicu: književnost nije stvar kvantitete, a povijest književnosti nas uči da su najbolju ratnu književnost napisali upravo “ratni veterani”, poput Hemingwaya, Isaka Babelja, Normana Mailera, Heinricha Bölla... Ne sumnjam da će se i u Ukrajini dogoditi nešto slično.
