Kultura
322 prikaza

Ovo mi je prva predstava koja je izazvala nenormalan interes publike

1/8
Milan Šabić/PIXSELL
Do ulaznice za predstavu HNK Split ‘U malu je uša’ đava’, postavljenoj po istoimenoj knjizi Tisje Kljaković Braić, nemoguće je doći, a mi razgovaramo s glavnom glumicom

Do ulaznice za predstavu “U malu je uša’ đava” postavljenoj na kazališnim daskama Splitskog HNK nemoguće je doći. Riječ je o komadu napravljenom po istoimenoj debitantskoj knjizi duhovite splitske akademske slikarice Tisje Kljaković Braić, a ovakav interes javnosti, otkako je pandemije, naprosto se ne pamti. Koliko joj je to stvorilo pritisak, koliko ju je iscrpilo stalno odgađanje premijere, ali i zbog čega je, unatoč ulogama u filmovima i serijama, najviše privlači rad na kazališnim daskama, razgovaramo sa splitskom glumicom Andreom Mladinić.

Ona je u hit predstavi utjelovila samu Tisju i publiku povela kroz odrastanje čitave generacije ‘80-ih godina.

Express: Koliko su vam bliske situacije i anegdote iz knjige Tisje Kljaković Braić ‘U malu je uša’ đava’, jesu li vas podsjetile i na vaše djetinjstvo?

Mnoge stvari iz knjige su mi bliske jer se baziraju na obiteljskim odnosima, a to su stvari koje te formiraju kao dijete i koje pamtiš. Samog Splita ‘80-ih se ne sjećam, te neke društvene tekovine nisam proživjela kao odrasla osoba, bila sam dijete i u tom trenutku ih nisam bila svjesna. Ali čitajući roman mogla sam pronaći sebe, vidjeti svoje roditelje, baku, prijatelje, svoj dvor, svoje djetinjstvo. Sve je to toliko isprepleteno, a priča je zapravo univerzalna. Tisja je napisala priču o odrastanju čitave jedne generacije, ne samo o svom odrastanju. S obzirom na to da je slikarica ima izvrsno oko za detalj, a ljudi se baš u tim sitnim detaljima prepoznaju.

 | Author:

Express: Je li vam bio pritisak zbog prisutnosti autorice priče, ipak ste vi utjelovili Tisju?

Ona je imala sitnih dramaturških intervencija, neke scene je malo nadopisala, ali sve je to rješavala s redateljem Mariom Kovačem. Što se tiče gradnje same uloge, odnosno što se tiče mene, ona je vjerovala u mene više nego ja u samu sebe. Nije mi rekla ni jednu riječ oko toga. Slične smo po temperamentu. Nisam razmišljala da utjelovljujem Tisju, ja sam zapravo igrala dijete. To dijete može biti bilo tko od nas, a ja sam se trudila iz uloge izvući tu dječju neposrednost i iskrenost. Kad se djetetu nešto sviđa, ono se najiskrenije razveseli, ali ako mu se nešto ne sviđa, ono se namršti do kraja. To je model ponašanja karakterističan za svu djecu. Ostalo je upisano, sva Tisjina htijenja su u samom tekstu, tako da u tom smislu nije intervenirala.

Express: Interes javnosti je mjesecima velik, knjiga je postigla veliki uspjeh, pa se i od predstave očekivalo puno, koliko vas je to opterećivalo?

U teatru sam 18 godina i ovo mi je prva predstava koja je izazvala tako velik, nenormalan interes publike i prije nego što smo uopće počeli raditi na njoj. Kovač mi je pričao da su ga po gradu stalno zaustavljali nepoznati ljudi i ispitivali ga koje će scene staviti u predstavu. Nije me taj interes opterećivao... Dapače, imala sam jako veliku želju da konačno izađemo s tim i pokažemo publici na čemu smo mjesecima radili. Uvijek se, s obzirom na to da je knjiga stekla veliku popularnost, pribojavaš hoće li predstava vjerno dočarati knjigu jer ljudima knjiga često zna biti bolja od kazališnog komada ili ekranizacije. Nisam još čula za takav komentar. Mislim da smo napravili jako lijepu i kvalitetnu predstavu.

 | Author: Miroslav Lelas/PIXSELL Tisja i Andrea Mladinić Miroslav Lelas/PIXSELL

Express: Premijera je tri puta odgođena zbog pandemije, kako je to utjecalo na vas i vaše kolege?

Da, iz četvrtog puta smo uspjeli. Svaki put odgoda bi stigla pred samu premijeru, a baš je tih pet do sedam dana prije premijere ključno za svakoga glumca i cijelu ekipu, to je period kad uđeš u zadnji zamašnjak. Tijekom proba, mjesec, dva, tri, nekako raspoređuješ svoju energiju, krećeš lagano, pa se zahuktava, pa se tražiš, istražuješ. Nekoliko dana pred premijeru uđeš u taj adrenalinski balon koji te samo uvuče. Predstava nevjerojatno naraste upravo u tom periodu, a mi smo svaki put nekoliko dana prije premijere bili prekinuti. Balon bi se samo ispuhao. I tako tri puta. S druge strane, dobili smo dva mjeseca gratis pa smo na nekim stvarima mogli detaljnije poraditi, promisliti o njima, izbaciti ih ili nešto drugo ubaciti. Imali smo jako puno rekvizita, promjena i kostima, a taj period nam je poslužio da se zaista dobro uhodamo i budemo sto posto sigurni u ono što radimo, da ne mislimo o tim tehničkim stvarima. Iako nije bilo lako, mislim da smo odgađanjem u konačnici ipak profitirali.

Express: Predstava traje dva sata, bez pauze, koliko vam je to zahtjevno?

Igrala sam mnogo puta u dugim predstavama, s pauzom ili bez. Ova mi proleti jer unutar nje nemam praznog hoda, ili sam na sceni ili se iza scene presvlačim. I ljudi mi kažu da im je prošlo u tren, predstava je brza, scene su kratke, izmjene su dinamične... Ja osobno ni kao izvođač ni kao gledatelj ne volim pauze. Netko ih voli, ali ja ne jer mi prekidaju neku čaroliju, a imam zaista veliku koncentraciju.

 | Author: Milan Šabić/PIXSELL Milan Šabić/PIXSELL

Express: S redateljem Mariom Kovačem surađivali se na mnogim predstavama poput ‘Lepurice’ i ‘Čudo u Poskokovoj dragi’. Kako vam je raditi s njim?

Ne mogu ga prestati hvaliti. On je zaista genijalan tip, toliko zaljubljen u život i ljude, ima nevjerojatno povjerenje u glumca, što meni osobno jako puno znači. Kad osjetim povjerenje od redatelja, onda mogu što hoću. Kad osjetim crv sumnje hoću li u nečemu uspjeti, ja sam gotova, tad i ono što znam više ne znam. Mario je duhovit, neke napete ili škakljive situacije rješava brzo, bez problema, kao da ima čarobni štapić, naprosto anulira svu moguću i eventualnu štetu. Cijeli ansambl jako voli s njim raditi.

Express: Što je vam je teže, nasmijati publiku ili ih rastužiti, uvući u sjetno raspoloženje?

U komedijama je teže jer komedija zahtijeva precizan ritam kad moraš plasirati nešto što bi trebalo biti smiješno. Nekad ovisi o sekundi u kojoj izgovoriš repliku, ako zakasniš ili uraniš neće izazvati smijeh, naprosto je moraš ispaliti u pravom trenutku, a taj trenutak moraš osjetiti. Osjećaj za ritam je presudan kad se radi komedija. Izazvati emociju kod publike ne izaziva samo jedna rola, nego čitavi komad i kontekst predstave. Ljudi se prepoznaju u mnogim situacijama. Netko će se možda rasplakati na ono što drugome može biti smiješno. Umjetnost ovisi o subjektivnim osjećajima i razmišljanjima publike. Evo u predstavi ‘U malu je uša’ đava’ mi dva sata nasmijavamo publiku, a onda zadnji monolog od svega nekoliko rečenica dirne ljude do suza, što su mi mnogi i priznali. Ali do tog trenutka dovela je cijela predstava, završni monolog je bio samo ‘točka na i’.

 | Author: Milan Šabić/PIXSELL Milan Šabić/PIXSELL

Express: Iza sebe imate na desetke uloga... Koja vam je uloga bila najzahtjevnija?

Najteža mi je uloga u predstavi ‘Sluškinje’, u kojoj utjelovljujem Claire. Predstavu sam radila u nezavisnoj produkciji Umjetničke organizacije Albalunna, u režiji Gorana Golovka. Ta uloga mi je bila najteža, emotivno me iscrpljivala, ona je od mene tražila da iz sebe i svog života izvučem sav jad, tugu, nemoć i čemer. Bila je vrlo teška i kompleksna, psihološka, puna trzavica unutar samog lika. Iako nju izdvajam kao najtežu, s druge strane sam je obožavala igrati. Ima to nešto neobjašnjivo u nama glumcima da se volimo poigravati i baviti vlastitim emocijama. Predstava nije izigrana zbog raznih razloga, i to mi je žao. Stalno nagovaram Golovka da je obnovimo. Dok sam bila na Akademiji, igrala sam je prvi put, bilo je to 2009. godine, a Golovko ju je postavio pet godina poslije na potpuno drukčiji način. Ta uloga me pratila godinama, a i danas mi je ostala nedokučiva jer uvijek misliš i osjećaš da joj možeš još dati, da uvijek ima prostora da se razvija.

Express: Završili ste srednju medicinsku školu, a potom napravili potpuni zaokret i upisali Akademiju. Što je razlog takvim odabirima?

Mnogi me pitaju kako sam ja od medicinara završila na glumi, a to zapravo i nije tako ni neobično. Dapače, među glumcima ima dosta onih koji su došli iz strukovnih škola. To je bila ona klasična priča nakon završetka osnovne škole... Završi ti nešto pa imaj zanat, neku konkretnu struku, a onda radi što hoćeš. Mislim da bih to isto savjetovala svojoj djeci. Zanat u rukama ti ipak daje neku sigurnost. Ali trenutačno se ne mogu zamisliti da radim u medicinskoj struci.

 | Author: Milan Šabić/PIXSELL Milan Šabić/PIXSELL

Express: Majka ste dvije djevojčice, glumački život je pomalo neuredan, boemski, bez radnog vremena, suprug je potpuno druga branša, odnosno građevinar... Kako uspijevate sve uskladiti?

Kad bi on bio iz neke umjetničke branše, to bi bio teški kaos. U našem domu to je jedna fina ravnoteža, a što se tiče usklađivanja rasporeda, hm... Ima dana kad ide sve kao podmazano, a ima dana kad je kaos. Radno vrijeme ne postoji, ne znaš kako ćeš imati probe, i često budu kasno navečer. Zato se ovom prilikom zahvaljujem bakama, mami i svekrvi, jer iza svake uspješne žene stoje bake koje im čuvaju djecu. Nepredvidiv je život glumca, a ja imam poriv dovesti svoju djecu u nekakav red i ritam. Kad sam u probama, to mi uspješno ne polazi za rukom već deset godina. (smijeh) Navikle su cure na ovakav tempo, ali imamo mi i slobodnog vremena i tad im se mogu potpuno posvetiti. Ima perioda kad sam u kazalištu po cijele dane pa i kad dođem doma ne mogu se koncentrirati. Trudim se sve nadoknaditi kad izađe premijera.

Express: Tko vam je najveći kritičar?

Mama, suprug, pa moja starija kći... Imam ih dosta. (smijeh) Ali, ipak, nastojimo o poslu doma pričati minimalno, i o mom i o njegovu. Ja doma često i mnogo promišljam o ulozi na kojoj radim, ona se utka u mene i prisutna je na određeni način u svemu što radim, ali ne pričam o tome i ne komentiram je puno s ukućanima.

 | Author: Milan Šabić/PIXSELL Milan Šabić/PIXSELL

Express: Glumili ste i u filmovima i serijama... Što vas više privlači, kazališne daske ili filmski set?

Više sam sklona kazalištu i prvenstveno se smatram kazališnom glumicom. Volim taj izlazak pred publiku i te mijene unutar predstave, iz izvedbe u izvedbu. Volim igrati pred publikom, tu neizvjesnost i uvijek se prilagođavam situaciji. Mi glumci osjećamo puls publike bez obzira na to radi li se o komediji, tragediji ili drami. I kad je mrtva tišina, ja sam sposobna osjetiti njihovo bilo, kako dišu i dišu li uopće s nama. Mene to nevjerojatno privlači, ta interakcija s publikom.

Express: Jeste li imali nezgoda na sceni koje možda nitko nije ni primijetio?

Nekoliko puta mi se dogodilo da zapnem s tekstom, ali to nije bilo ništa strašno. Znalo bi mi se dogoditi da mi pukne kostim ili mi nešto ispadne, ali sve je to čar trenutka u kojem radiš. Jednom mi je na poklonu, a bila je riječ o Molierovoj ‘Školi za žene’, štikla zapela u procijep između dvije daske. Pokušavala sam izvući potpeticu, ali nikako nisam uspijevala sve dok nisam iščupala i dasku. Potom je Nives Ivanković pokušavala iščupati tu dasku s moje potpetice i nismo se uspjele ni pokloniti publici. Bilo je to stvarno urnebesan trenutak.

 | Author: Milan Šabić/PIXSELL Milan Šabić/PIXSELL

Express: Sudjelovali ste i u stvaranju mjuzikla ‘Naša bila štorija’ u kojem su pjevale brojne estradne zvijezde poput Severine, Gorana Karana, Danijele Martinović... Kakvo vam je to bilo iskustvo?

Odlično, zaista.... Riječ je zapravo o koncertnoj promociji mjuzikla koji nikad nije zaživio, pretpostavljam iz financijskih razloga. Mi glumci smo između glazbenih brojeva odigravali neke scene. Napunili smo dvoranu Gripe, Cibonu, Ljubljanu, Maribor... Biti pred pet tisuća ljudi u publici je drugačije jer je to zaista puno više nego što stane u kazalište. Bio je to zgodan skok u neku formu koju prije nisam radila, nisam isključiva u ničemu, pa kad sam dobila tu ponudu, nisam ni trenutak dvojila hoću li prihvatiti iz razloga što to kao ne pripada pravoj umjetnosti, što su neki komentirali.

Express: Kako je pandemija korona virusa utjecala na vas i cijeli ansambl, brojne izvedbe su otkazane ili odgođene...

Jako mi je nedostajala pozornica. U onom prvom lockdownu nismo bili ni svjesni što nas čeka idućih nekoliko godina. Bila je to situacija kojoj se nitko nije mogao prilagoditi. Zatvorilo se kazalište, a toliko su nas zastrašili, da mi se činilo da se nikad neće opet otvoriti ili u najmanju ruku da smo mi zadnji koji ćemo otvoriti. Tijekom prvog lockdowna 2020. godine, 16. ožujka trebali smo igrati predstavu ‘Čudo u Poskokovoj dragi’. Sjećam se, Nikša Butijer je već vozio iz Zagreba, nazvali su ga na pola autoputa i rekli mu: ‘Vraćaj se natrag, zatvorili su nas’. Imala sam osjećaj kao da se sprema rat. Onda je došlo to novo normalno što je značilo i mali broj ljudi u publici. Bilo je teško, i njima i nama. Zamislite kad u gledalištu koje prima skoro 700 ljudi bude tek njih 70. Ovo je prvi put da je predstava odigrana pred prepunim gledalištem.

Express: Što želite u budućnosti, i privatno i što se tiče uloga?

Želim putovanja, mislim da smo se toga svi poželjeli. Što se tiče uloga, ne želim ništa specifično. Nakon utjelovljenja djeteta htjela bih možda odigrati neku zrelu ženu. U posljednje vrijeme sam igrala dosta komedija pa, evo, tragediju nisam dugo radila.

Komentiraj, znaš da želiš!

Za komentiranje je potrebno prijaviti se. Nemaš korisnički račun? Registracija je brza i jednostavna, registriraj se i uključi se u raspravu.