Kultura
228 prikaza

Knjiga Nade Gašić nije lažni Rolex suvremene hrvatske književnosti

Sandra Šimunović, Tomislav Miletić/Pixsell
1/2
Sandra Šimunović, Tomislav Miletić/Pixsell
‘Devet života gospođe Adele’ Nade Gašić veliki je malograđanski roman iz Bauerove, Bulićeve, Lopašićeve i Martićeve, sve tamo do ulaza u starački dom na Iblerovu trgu, koji odavno više nije trg

Nada Gašić u hrvatskoj se književnosti javlja u svojim kasnim četrdesetima, sa svojim incidentnim prijevodom “Dobrog vojnika Švejka”. Za ovoga je čitatelja Švejk jedna od formativno najvažnijih knjiga, ali u srpskom prijevodu velikog Stanislava Vinavera. Čitao sam je, više puta, i u prijevodu Ljudevita Jonkea, a onda, samo jednom, u prijevodu Nade Gašić. Nisam volio njezina kajkavskog Švejka, vjerojatno i zato što teško podnosim prijevode u kojima naši lokalni, nestandardni jezici i narječja trebaju ponijeti sadržaj i smisao nekoga stranog, valjda također nestandardnog jezika. Ali već u tom pokerempuhljenom Jozefu Švejku očite su bile dvije konstante njezina budućeg autorskog rada: inherentna načitanost te moćan jezični dar i jezikotvornost. Uza sve to, i luda glava, nasađena na jednu građanski neobično finu i pristojnu osobu. Prije nego što će postati pisac, bila je lektorica po Čehoslovačkoj i Sovjetskom Savezu, uposlenica nečega što se u vrijeme socijalizma nazivalo Zavodom za kulturu - možda to i danas postoji, nije me briga - živjela je akademskim životom običnog, pa i pomalo sniženog tempaI da, bila je, piše u njezinoj biografiji, dugogodišnja suradnica profesora Vladimira Anića na njegovu Rječniku hrvatskog jezika, urednica njegova i Silićeva pravopisa, te redaktorica njegova i Goldsteinova Rječnika stranih riječi. Kako Anićev Rječnik hrvatskog jezika doživljavam kao jednu od najboljih hrvatskih knjiga uopće, a profesora Anića kao prvorazrednu, veliku ličnost jedne zaostale, rahitične kulture, prema ovoj profesionalnoj etapi gospođe Gašić imam daleko najveće poštovanje. S pedeset i sedam objavila je prvi, sa šezdeset drugi roman, oba bernhardovskih naslova: “Mirna ulica, drvored”, “Voda, paučina”, oba u zloglasnom kriminalističkom žanru. Kažem zloglasnom, jer se u Hrvatskoj ispisalo tih krimića toliko i tako, da je svo to rotoromandžijstvo uzdignuto do najvišega umjetničkog i stvaralačkog značaja.

 | Author: Tomislav Miletić/PIXSELL Tomislav Miletić/PIXSELL

Ono što su drugima porodični, povijesni ili društveni roman, to je tim piscima krimić. Romani Nade Gašić nisu, međutim, bili dio tog društva. Osim što su dramatično bolje napisani, u njima žanr nije služio kao štaka za nadoknađivanje nedostatnog talenta niti kao proteza za fetišističke strasti utjecajnih profesora s filofaksa. U oba sam slučaja imao dojam da se Nada Gašić žanrom služi kako bi se nekome ispričala što se uopće bavi pisanjem romana. A opet, taj žanr, koji i nije žanr, savršeno je dobro pristajao njezinim stvarnim interesima. Ona je strogo 6 7 lokalni pisac, čak ne ni pisac jednoga grada (Zagreba), pa ni pisac jednoga gradskog kvarta, nego je pisac jedne ulice. Čak i kad se radnja ne odvija u Martićevoj i Bauerovoj, tamo oko spomenika moćnom bosanskom fratru i hercegovačkoj korjenici, zavičajnost njezina teksta i jezika upravo je tu. Ona je fikcionalist s dokumentarnom, fototipskom, zbiljskom podlogom, ali nije pisac takozvane stvarnosne proze. Ona zbilju ne opisuje, nego se zbiljom služi za potrebe imaginacije. Nada Gašić ludi je kirurg hrvatske proze. Luda kirurginja? Može i tako, premda je Nada Gašić mnogo više od ženskoga pisca, to jest spisateljice. U trećem romanu iznevjerila je poetiku naslovljavanja, i to mi se ne sviđa. Pogotovu što u “Devet života gospođe Adele” nema baš ničega što bi opravdalo naslov. Pripovijest se zbiva u proljeće i ljeto 2020., tijekom epidemije korona virusa. Gospođa Adela baš propusti s nećakom i nećakinjom proslaviti svoj osamdeseti rođendan. I već pomalo gubi konce u vlastitom životu, što je onda tjera na neurotične reakcije, napije se pa pravi nered, govori nešto što ne bi smjela reći, maltretira ljude po cesti, poznate i nepoznate. U podlozi njezine priče, pažljivo postavljene, kirurški precizno domišljene, gola je dokumentarna zbilja. Nada Gašić je tu savršeno dosljedna, virtuozna, jer ona ne izmisli niti jednu, makar i najsitniju pojedinost iz takozvanog društvenog i kontekstualnog, prostornog i vremenskog okruženja gospođe Adele. Sve je, ali stvarno sve onako kako je bilo s proljeća i ljeta 2020. Pritom između dokumentarne i fikcionalne istine nigdje ne postoji šav. I to je posve ludo kod gospođe Gašić, još luđe nego kod ionako lude gospođe Adele. Da, naravno, ovo je najbolji od njezina tri romana, ali bi trebalo reći nešto mnogo više od toga, nešto o ovoj knjizi u kontekstu suvremene hrvatske proze, ali ovom se čitatelju to stvarno ne da. Nekako mi se učini kao da unižavam knjigu uspoređujući je s drugim knjigama ili kao da roman gospođe Gašić pokušavam nekome prodati.

 | Author: Sandorf Sandorf

Ne daj Bože, nisu ovo lažni Rolexi suvremene hrvatske književnosti, na Trećem programu Hrvatske televizije, tamo između izravnog prijenosa svete mise i ciklusa filmova lažnih Buda Spencera i Terencea Hilla. “Devet života gospođe Adele” veliki je malograđanski roman iz Bauerove, Bulićeve, Lopašićeve i Martićeve, sve tamo do ulaza u starački dom na Iblerovu trgu, koji odavno više nije trg. Tu, sve do ulaza, ali nikako dalje, došepesa gospođa Adela, pomisli da tu i nije baš tako strašno, i prevali nekako preko sebe misao da bi se mogla prijaviti na čekanje za dom. Ta scena iznimno je snažna i točno napisana, kao što je i cijela ova knjiga napisana točno i u nizu vrlo preciznih, ubojitih minijatura, koje pritom odlikuje ona već tipična gašićevska lakoća, istodobno stilski vrlo elegantna, a budalasta, u najboljim švejkovskim tradicijama. Ne, nije gospođa Gašić naročit humorist, ali iz svakoga retka njezine knjige izbija neka mračna vedrina, nekakav veseli mrak. Bilo je toga i u prethodnim, kobajagi krimićima, ali ne ovako, da se jasno osjeti i razabere. U žanrovskom smislu “Devet života gospođe Adele” iznevjereni je kriminalistički roman. Sve je postavljeno za uzbudljiv, čak i tipičan slučaj, a onda slučaja ne bude. Gospođa Adela, udovica bez djece, ima to dvoje nećaka, a od imovine stan u Bauerovoj - koji je skoro nedirnut u ovogodišnjem potresu - zatim vikendicu u Crikvenici i finu, dragocjenu grobnicu u mirogojskim arkadama. Prilično je opsjednuta pisanjem oporuke, a ustvari ucjenjivanjem potencijalnih nasljednika. Tu bi se onda svašta moglo zbiti, ali se ne dogodi ništa. Ili to što se dogodi nije relevantno iz policijske i kriminalističke perspektive. Umjesto kobajagi krimića, koji bi u ovoj situaciji, uostalom, bio krajnje neuvjerljiv upravo zato što djeluje kao naručen, odvije se društveni roman, mentalitetna saga u samo nekoliko koraka, roman o Zagrebu - jedan od najljepših, možda i najljepši napisan za naše suvremenosti - i, možda i prije svega drugog, roman o starosti. Gospođa Adela ženski je zagrebački Umberto D. Čuven je, ali književno uglavnom nedirnut oportunizam zagrebačkog malograđanstva. Ovdašnji pisci za tu temu ili nemaju talenta ili nemaju hrabrosti. Ili je to jedno te isto: da bi pisac imao hrabrosti, mora prethodno imati talenta. A književni je talent najprije u oku promatrača. U ovom slučaju u oku onoga tko je uopćeu stanju primijetiti da postoji nešto toliko čuveno kao što je oportunizam zagrebačkog malograđanstva. I da gospođa Adela postoji kao utjelovljenje principa, a ne tek kao osoba, fikcionalna ili nefikcionalna. Ona je, naravno, odlučna antikomunistkinja, poprilično zaljubljena u stožeraše i u ministra Beroša, kojem u jednom trenutku piše pismo. To pismo je aktivističko, ali pomalo i ljubavno. Dok prolazi Iblerovim trgom, ona se grozi komunista, kojima je tamo sjedište. Ali kad tu negdje sretne svoju malo pomućeniju vršnjakinju iz doma na Iblerovu, koja je pita, misleći da je i ona iz doma, kad će ručak, i kad joj se učini da se ova uplašila da je komunisti ne odvedu, gospođa Adela će za njih s Iblerova reći: “Ma ne bojte se, gospođo, nisu to veeeliki komunisti. Na tu Adelinu utjehu starica je podigla mršavu desnu ruku, a artritični palac i kažiprst jedva razvukla na dva, tri centimetra, pa pokazala Adeli: - Mali, mali komunist. Adela joj je potvrdno kimnula i utješila je da će sigurno netko doći po nju i odvesti je na ručak. Lijepo ju je pozdravila i u odlasku čula iza sebe: - Gospođo, kad je ručak?”. Kakva lijepa minijaturica, kakva mikrofabulica, u koju se sjure životne i društvene povijesti, kao u tačku i točku na kraju svih izgovorenih i neizgovorenih rečenica u životu jednoga grada i dviju gradskih duša! (To su trenuci zbog kojih ovaj čitatelj osjeti zavist pred svakim budućim čitateljem romančića gospođe Nade Gašić, koji jedva da ima dvjestotinjak rahlo odštampanih stranica.) Gospođa Adela je čisto, nepatvoreno staračko zlo. Takve grozne stare gospođe, kojima smeta ovo i ono, i kojima s godinama, skupa s mjehurima, popuštaju sve socijalne kočnice, susrećem već dulje od pola života - toliko dugo sam, naime, u Zagrebu - a znam ih i iz one prve, već kraće polovice, koja, dakle, u mojem slučaju više i nije polovica, i dobro poznajem njihove prijekorne poglede. Gospođa Adela savršeni je šovinist, ali sav njezin šovinizam proistekao je iz oportunizma, iz osjećaja za socijalnu mjeru, kojim isključuje sve one koji na bilo koji način bivaju u tu mjeru neuklopljeni: djecu, dotepence, Bosance i Hercegovce, a i Židove, što da ne... U tom njezinu šovinizmu, proisteklom iz nečega što bi se, vjerojatno, moglo nazvati i pristojnošću, gnijezde se strepnje i strahovi gospođe Adele, njezina svakodnevica i sav njezin proživljeni život. Čitatelj sluti, premda to nigdje ne piše, da je ranije bila drukčija, jer su ranije vladali neki drugi oportuniteti. Život unutar zadanih oportuniteta u životu gospođe Adele, i tih starih gospođa čije prijekorne poglede nemoguće je izbjeći, jedini je prihvatljiv način da se živi. To je ona vječna mjera zagrebačkog malograđanskog bontona, u koji se po zlu, i za zlih vremena, uklopi sav Zagreb, skupa s cjelokupnim svojim povijesnim sjećanjem. Nada Gašić veliki je pisac tog svijeta. Ali kako je aktivizam jedno, a književnost nešto sasvim drugo, ona o njemu piše ne samo s razumijevanjem i osjećajem za svu njegovu humornu i sumornu tragiku, nego i s onom vrstom intimiziranja pred kakvom se čitatelj zaustavi kao pred čarobnjačkim trikom: čekaj, kako sad ovo može? Naime, ista ta zločesta gospođa Adela pomalo kao da je autoričin autoportret i kao da je ova knjiga svojevrsna autofikcija u kojem Nada Gašić piše o sebi kakva nikako ne bi željela biti. I pritom za sebe takvu ima svu ljubav ovoga svijeta, onu koju je De Sica imao za Umberta D. “Devet života gospođe Adele”, osim što je u autoidentifikacijskom pogledu krajnje kompleksna knjiga, i osim što je kompleksan odnos autorskoga glasa i glasova glavne junakinje, jezično je kompleksno djelo. Biotop romanesknog svijeta ispisan je uzornim i neortodoksnim jezičnim standardom, onim lijepim i elastičnim jezikom kakav priliči ne samo odličnoj prozaistici, nego i Anićevoj suradnici. (Vladimir Anić, kao ni Nada Gašić, hrvatski standardni jezik ne tretiraju kao mrtvi jezik, mrtav na način pregažene mačke na blatnjavu drumu prema Bosni i Srbiji.) Ali sam jezik gospođe Adele, jezik njezina unutarnjega glasa i govora malo je jezikotvorno remek-djelce. Kajkavski je to jednoga odlazećeg, već postsocijalističkog, postraukarovskog (morao sam ovo napisati, premda je gotovo privatno i odnosi se na jezik kojim je govorio Mladen Raukar) Zagreba, koji Nada Gašić precizno rekreira i fiksira. U tom jeziku nema ništa što bi lako prošlo i s godinama se potrošilo, jer je to jezik koji pisac stvara, umjesto da ga papagajski reproducira. Kao što ni u dokumentiranim događajima iz proljeća i ljeta 2020. nema ničega što bi zahtijevalo vremensku distancu ili fikcionalnu preradbu. Evo, recimo ovako, Nada Gašić piše: “Izazvana uzbuđenjem isprobavanja nove jaknice intonacija glasa joj je postala mladenačka, onakva kakvu trajno zadrže osobe koje su se u mladosti osjećale lijepima”. Želim joj čitatelje koji će prepoznati i osjetiti ljepotu ovakvih rečenica. 

Komentiraj, znaš da želiš!

Za komentiranje je potrebno prijaviti se. Nemaš korisnički račun? Registracija je brza i jednostavna, registriraj se i uključi se u raspravu.