Knjiga Nade Gašić nije lažni Rolex suvremene hrvatske književnosti

Nada Gašić u hrvatskoj se književnosti javlja u svojim kasnim četrdesetima, sa svojim incidentnim prijevodom “Dobrog vojnika Švejka”. Za ovoga je čitatelja Švejk jedna od formativno najvažnijih knjiga, ali u srpskom prijevodu velikog Stanislava Vinavera. Čitao sam je, više puta, i u prijevodu Ljudevita Jonkea, a onda, samo jednom, u prijevodu Nade Gašić. Nisam volio njezina kajkavskog Švejka, vjerojatno i zato što teško podnosim prijevode u kojima naši lokalni, nestandardni jezici i narječja trebaju ponijeti sadržaj i smisao nekoga stranog, valjda također nestandardnog jezika. Ali već u tom pokerempuhljenom Jozefu Švejku očite su bile dvije konstante njezina budućeg autorskog rada: inherentna načitanost te moćan jezični dar i jezikotvornost. Uza sve to, i luda glava, nasađena na jednu građanski neobično finu i pristojnu osobu. Prije nego što će postati pisac, bila je lektorica po Čehoslovačkoj i Sovjetskom Savezu, uposlenica nečega što se u vrijeme socijalizma nazivalo Zavodom za kulturu - možda to i danas postoji, nije me briga - živjela je akademskim životom običnog, pa i pomalo sniženog tempaI da, bila je, piše u njezinoj biografiji, dugogodišnja suradnica profesora Vladimira Anića na njegovu Rječniku hrvatskog jezika, urednica njegova i Silićeva pravopisa, te redaktorica njegova i Goldsteinova Rječnika stranih riječi. Kako Anićev Rječnik hrvatskog jezika doživljavam kao jednu od najboljih hrvatskih knjiga uopće, a profesora Anića kao prvorazrednu, veliku ličnost jedne zaostale, rahitične kulture, prema ovoj profesionalnoj etapi gospođe Gašić imam daleko najveće poštovanje. S pedeset i sedam objavila je prvi, sa šezdeset drugi roman, oba bernhardovskih naslova: “Mirna ulica, drvored”, “Voda, paučina”, oba u zloglasnom kriminalističkom žanru. Kažem zloglasnom, jer se u Hrvatskoj ispisalo tih krimića toliko i tako, da je svo to rotoromandžijstvo uzdignuto do najvišega umjetničkog i stvaralačkog značaja.