Žiri je jedinstven skup ljudi koji tendira prema tvorevini koja o nečemu odlučuje i za to preuzima odgovornost, i to sve nezahvalno, kolektivno, na neki način anonimno: nitko ne bi trebao ni pitati ni doznati što je točno i kako mislio koji član žirija niti koliko mu je konačan sud bio po volji ili nevolji.
Članovi žirija za svoj su rad honorirani, ali u pravilu je taj honorar daleko ispod vrijednosti njihova rada, osim ako ne rade za kakve političke moćnike ili po tuđem diktatu ali -takvi nas žiriji ovaj put ne zanimaju, jer to de facto i nisu - a potpuno nesumjerljiv s prezirom, mržnjom, antipatijama i svim drugim negativnim emocijama koje si članovi priskrbljuju svojim odlukama, a koje dolaze od onih koji smatraju da ih je žiri svojom odlukom oštetio.
Članstvo u žiriju, osim honorara, koji je malo kada motivacija, donosi i neku realnu moć, a svaka moć kod normalnog čovjeka se sastoji u tome da se transferira dalje, moć člana žirija i leži u tome da dodijeljenu mu moć prenese na nekoga drugoga, da poradi na njegovu ugledu. Tako i član žirija zarađuje ugled.
Jasno je iz ovog skiciranog opisa da biti član žirija nije neka premija nego krvav i odgovoran posao, za koji ćeš biti redovito potplaćen, nakon kojeg će te probrani, posebno povrijeđeni, prestati pozdravljati – na tome si im zahvalan. U književnosti su stvari često još delikatnije, posebno u malim i skromno čitalački razvijenim kulturama, jer tu nema neke zarade od prodaje knjiga, eventualno se nešto zaradi od poticaja ministarstva i od nagrada.
Utoliko raste odgovornost članova žirija, posebno kada dodjeljuju financijski izdašne nagrade. Piscima u malim kulturama stvarno ne ostaje mnogo, podcijenjeni su na razne načine, kao radna snaga, kao umjetnici, kao ljudi, u pravilu, što se politika više kune u svoju kulturu – manje do nje drži.
U takvim kulturama pisci ne dobivaju ni stanove, nemaju društveni ugled ili on postoji tek provizorno, uglavnom kad ostare, pa prije po kvantiteti nego po kvaliteti opusa.
Često se i mišljenja stručne ili odnjegovanije javnosti, koju žiri u nekoj mjeri predstavlja, dramatično razlikuju od procjena tržišta: tržište većinski ipak čine ljudi koji prate mainstream medije, celebrityje, kao što se matematika uči redom, od zbrajanja do integrala, i književni ukus se brusi, inkluzivnim čitanjem, da bi se prepoznala dobra književnost, nužno je čitati godinama u kontinuitetu, od basni i bajki do zaumnih jezičnih eksperimenata, pa onda dijelom nazad, prepoznati i pročitati više loših nego dobrih knjiga.
Vremenom se pri tome omjer između loših i dobrih samo mijenja u korist – loših, jer to nalaže sve istančaniji ukus čitatelja.
Žiri Nagrade Fric je, vođen idejom člana prve godine i pokretača Nagrade, Gorana Gavranovića, u bijelom svijetu poznatijega kao Gaga, formiran po načelu da manje predstavlja književne profesionalce, a puno više dugogodišnje strastvene čitatelje koji su sposobni artikulirati svoje mišljenje, pa se u njemu nalaze članovi koji su primarno umjetnici, ljudi iz drugih humanističkih znanosti, publicisti ili znanstvenici egzaktnih disciplina. Nije lako nijedan žiri odabrati ni složiti, kamoli ovakav.
U protekle tri godine članovi žirija su bili Boris Rašeta, publicist širokog spektra i brzo, meko i vitko pero, te Hana Jušić, u prvom redu režiserka, ali i diplomirana komparatistica književnosti. Njima treba zahvaliti za godine provedene u žiriju, za tisuće pročitanih stranica i za kooperativnost, jer, kako rekosmo, žiri je nužno višeglavo biće, ali te glave apriorno pristaju da ne budu i svojeglave nego da se u okviru internih pravila dogovore i usuglase, bez obzira na to što na kraju nijedna neće biti potpuno zadovoljna.
Biljana Romić, dugogodišnja vrhunska prevoditeljica i urednica, predsjednica je žirija od ustanovljivanja Nagrade Fric, i za to idealna osoba. Indiskretan primjer: interno je dogovoreno da, kada dođe do istog broja glasova i kad se žiri ne može usuglasiti, njezin glas vrijedi dvostruko. Kad se takva situacija dogodila, ona je odlučila da prednost dobije kandidat koji nije bio njezin prvi izbor. E, tako se transferira moć i dobiva ugled.
Tri godine je već u žiriju i dr. sc. Dubravko Lepušić, ginekolog, koji strast za čitanjem dijeli s drugim kulturnim strastima i praksama: srest ćete ga u kazalištima i na koncertima, a ako niste, uskoro hoćete.
Dvije godine staža zaslužili su Igor Vikić, urednik kulture Expressa, mjesečnika BestBook i Artis, na neki način i predstavnik organizatora Nagrade, i dr. povijesti Hrvoje Klasić, koji se pokazao i kao vrstan autor, njegove historiografske i publicističke knjige objedinjuju znanstvenu metodu i elegantan stil.
Ove godine u žiri su kooptirane Lana Barić, prvakinja Drame u HNK, koja valjda čita i na probama, i Jagna Pogačnik, vjerojatno književna kritičarka s najduljim stažem u nas i naramkom knjiga koje je objavila.
Eh, da, autor ovog teksta je koordinator žirija, što znači da se brine da svi dobiju sve i na vrijeme, dogovara i pregovara, usklađuje termine prezaposlenim članovima, brine se o medijima (s Vikićem) i novim idejama te najstrože pazi da ne utječe ni na koji način na žiri, jer je kao urednik primarno u sukobu interesa. Zato redovito ne prisustvuje glasovanjima za uži izbor i sastanku na kojem se odlučuje o pobjedniku, da ne bi netko, jelte… Jer samo tako, rigorozno i nekorumpirano, može se koordinirati nagrada koja se zove Fric.
