U jednom intervjuu ste rekli: ‘Igrao sam i tužan i bolestan i umoran i odmoran i gladan, samo da dobijem odgovor na pitanje čime se ja to bavim’.
Svaki čovjek u nekom trenutku svog života odabere zanimanje/Radnju kojom će se dokazivati u Vremenu i Prostoru. Da bih se dokazao sebi i svijetu, morao sam razumjeti što je to kazalište, što je gluma i zašto je to čovjek izmislio milijunima godina prije mene i zašto se milijuni ljudi prije mene bave tom umjetnošću. A odgovor na to pitanje, nije brz i banalan. Zato se mora tražiti u svakoj sekundi.
Jeste li se dotaknuli odgovora, došli mu bliže, spoznali makar dio njega i ako da - što ste otkrili na svom putu?
Otkrio sam Vrijeme koje sam proveo u kazalištu i osjetio godine igranja glumom kao starost i ugledao ‘ishodište jedinstvenosti’!
‘Ishodište jedinstvenosti’, je li to najvažnije što ste pronašli u glumi?
Da, čovjek nekako mora označiti naslov svojih traganja, jer mu je tako lakše, onda kao zna što traži. Express: I što je ‘ishodište jedinstvenosti’? Igra! Igrati se sa životom.
I koja je njezina tajna?
Tajna je da se stvarnost, u kazalištu s pomoću glume, može pretvoriti u iluziju.
Kako se u to vaše samospoznavanje uklopilo i još se uklapa ‘Glumac... je glumac... je glumac’?
Ponavljanjem prolaznosti, stotinama predstava, tako da se prolaznost, ipak, može zaustaviti.
Zašto ste napravili Th/ea/rt/o, prvo u Salzburgu, onda The/Arto u Zagrebu i sada već djelujete kao EU projekt u nekoliko zemalja?
Da bih doznao što sam ja po zanimanju, čitao sam sve teorije, glumio sve u što se moglo glumiti i tako pao u beskonačni mliječni put kazališne umjetnosti. Otkrio bezbroj mogućnosti upotrebe kazališta u stvarnoj svakodnevici i otkrio da su mogućnosti glume beskrajne i da se u svom dotadašnjem profesionalnom životu bavim samo jednim stereot pom glume, a to da glumim likove. A postoje još, za mene, neotkrivene mogućnosti.
I što ste otkrili?
Otkrio sam, i to da kazalište i glumci mogu informirati mlade ljude o složenim društvenim problemima s kojima se susreću u svom odrastanju. Droga! Nasilje! Vršnjačko nasilje! I da tako gluma i glumci dobivaju sasvim novu dimenziju u iluziji kazališta! Tako je i došla najveća nagrada EU za taj projekat. Hvala im!
Izvjestan je Marko, nakon što je pogledao vaš ‘CABAres CABArei’ u Teatru Exit, komentirao: ‘Prijatelji, ovako se glumilo u neka bolja i sretnija vremena...’ Što biste mu na to rekli?
On se, taj Marko, preko iluzije kazališta, preko kabarea, preko glume vratio u svoju prošlu stvarnost, osjetio da mu je bilo bolje jer je bio mlađi i sretniji i doznao da sada ima i prijatelje, kojima može to reći. Što sve može glumac prouzrokovati.
Danas ste naš simbol monodrame.
Ja sam simbol ljudske usamljenosti i pomalo dokaz da u njoj ima smisla.
Ali imali ste, kao i drugi, jednom svoj prvi put da ste se našli posve sami na pozornici, bez kolega, scenografije.
Da, prva ljubav, ali ona je uvijek samo romantično sjećanje.
Kakav je taj osjećaj?
Kao kad poslije burnoga i toplog ljeta odlazite brodom, a svi ostali na kopnu vam mašu i svi plaču.
Što je to u monodrami da vas je tako osvojilo?
Monodrama kao kazališna mogućnost nulta je točka iz koje počinje pretvaranje stvarnosti u iluziju. Kada čovjek uđe u prazan prostor, počinje kazalište, a čovjek postaje glumac. On tada misli i osjeća i pokušava pronaći sredstvo da to gledaoci pročitaju i razumiju. On tada glumi. Sam.
Nedavno sam čitala nešto vezano za predstavu ‘Stilske vježbe’, koja se, poput vaših, dugo godina izvodi, koja je, zapravo, Guinnessov rekorder. Netko je pitao kako glumcima u njoj ne dosadi izvoditi stalno jedno te isto.
Gledano iz ugla moguće kazališne predstave, to su likovi koji iz dana u dan ne mogu pronaći smisao svojih buđenja do vremena spavanja, a onda u glumcima traže svoj mogući odgovor.
Ali ipak, koji su izazovi jednog tako dugotrajnog ponavljanja?
Kao i život, tako je i predstava. Kao čovjek, tako je i glumac. Svakim danom sve stariji, svakim danom drukčiji u mislima i osjećajima. Samo što glumac mora braniti ideju predstave koja je nastala, recimo, kao ‘Glumac...je glumac...je glumac’ prije 38 godina u 1569 ponavljanja. To je umjetnost. To je kultura starenja. Obrana od besmislenosti.
Imate dobar uvid u regionalnu kazališnu scenu.
Da, krećem se kao spermatozoid, lakše se dolazi do života.
Što biste rekli, koji su najveći problemi institucija, kazališta, uopće kulture, na ovim prostorima, mislim prije svega balkanskim?
To nisu problemi, to su stanja! Lakše je mijenjati stanje, nego rješavati probleme! Dakle, mi smo stalno u problemu. Kao definicija, jer bi se o problemima moglo već mitološki raspravljati. Kako da živimo bez problema!
Molim vas, vaš stav.
Prostor, Vrijeme i Radnja, prema Aristotelovoj definiciji, čine kazalište, ali i svakodnevicu i čovjeka i njegove civilizacije. Dakle, Prostori su sada mali, populistički, nacionalistički, uglavom civilizacijski impotentni. Vremena nemamo ni za sebe, ni za radnju smislenog života, jer nam je Prostor mali i tijesan, jer nam je Radnja robovanje korporativnom kapitalu. Razumijevanjem našeg ovodobnog stanja, moguće je potražiti promjenu tog istog stanja.
A položaj ovdašnjeg umjetnika u tom stanju?
Hmm, on se danas trudi da u tom stanju proizvede nešto što će on prodati i neko kupiti. A kupit će se nešto što se samo u svakodnevici prepoznaje. Grubo rečeno, osuda na obostranu prostituciju.
Što, kao profesor, savjetujete studentima glume?
Danas je ponižavajuće biti samo glumac koji čeka da dobije ulogu. Glumac danas mora biti i pisac i dramaturg i režiser i producent i slikar i muzičar i arhitekt. Glumac danas mora istraživati sve mogućnosti ‘praznog prostora’ da bi tražio svoje ‘ishodište jedinstvenosti’.
Što je vama bio prijelomni potez ili moment u poslu (životu), koji je baš ‘zakotrljao’ priču, da se tako izrazim?
Revolucija protiv staroga i doživljenoga i potraga za novim. Kolumbo je brat mog oca.
Sjećate li se nekog savjeta koji je vama puno značio?
‘Sretan put, sine’, tvoji mama i tata.
Kakvi ste inače što se tiče primanja savjeta, sugestija, kritika pa i negativnih?
Sve što čujete ili vidite, kad -tad će vam zatrebati ili u stvarnosti ili u iluziji.
Da se pozovem na ‘Kobajagi, donijela me roda’’, Vas je roda donijela u Sarajevo. Vi ste, međutim, svojim životom pokazali da ste radije putnik.
Svi smo mi putnici! Samo što se neki od nas putnika nikad nisu ni fizički pomakli.
Kako gledate na to odakle ste, koliko vam je Sarajevo danas važno i na koji način?
Svaki čovjek ima svoje Sarajevo i svakom čovjeku kad-tad zatreba kao umjetno disanje.
Što kažete na to da mnogo mladih odlazi izvan Bosne i Hercegovine, Hrvatske, u potrazi za boljim životom?
Poslije svakog rata mladi ljudi odlaze. Tako je bilo i poslije Drugog svjetskog rata. Prostor mali, Vrijeme prolazi, a nema Radnje.
Kakav je vaš odnos prema patriotizmu, drugim riječima, toj nekoj kolektivnoj, nacionalnoj vrsti identiteta, vjerskoj i slično, kakve su popularne u Hrvatskoj, BiH, Srbiji, barem se tako doima?
To je trenutak kada svi nezaposleni budu zaposleni. I tada svi tako zaposleni dobiju posao da gledaju civilizaciji u dupe.
Kakav je odnos čovjeka prema umjetnosti, kulturi, kazalištu, filmu, književnosti, u vrijeme ove krize koja traje i traje i traje?
Kriza je izmišljena da bi ljudi znali gdje su! Inače bi ih uhvatila panika. Sada znaju da su u krizi i zadovoljni su. Da nisu zadovoljni učinili bi nešto. Ali tako je od postanka svijeta. I donosaurusi su bili u krizi.
Kultura kao luksuz? Nasušna potreba?
Kultura stanovanja. Kultura ishrane. Kultura očuvanja prirode. Kultura parkiranja. Kultura pranja zuba i guzice. Kultura kao umjetnost. Kazalište kao kultura. To su sastavni nerazdvojni dijelovi kulture življenja i starenja. A kada se nešto od neke kulure zabrani,nekulturne uhvati strah!
Koliko su vam privatni odnosi patili zbog glume?
Privatni odnosi su stanja koja se mijenjaju Vremenom, Prostorom i Radnjom i ne mogu da pate.
Vjerujete li i danas u snagu umjetnosti, u to da kazalište mijenja svijet u revoluciju potaknutu duhovnim?
Kapitalizam se i održava na osnovama duhovnosti, samo što nam zabranjujemo da toga budemo svjesni. Kada nestane duhovnosti nestat će i svijet.
A vjerujete li u revoluciju, uopće, bilo kakvu?
Revolucije se događaju svaki dan, samo što ne znamo da ih koristimo. Primitivni smo, malo.
Poznati ste po silnoj energiji, radnoj etici. Što Vas pokreće, nadahnjuje?
Pa zemlja se okreće, pa što ne bih i ja...pa oko sunca, oko sunca...
Za kraj, čime se najviše ponosite?
Što mi je pritisak 120/60.
A za čim najviše žalite?
Što sam dozvolio da mi šećer ide preko 6.
