Jedni ga se sjećaju po bravurama u klasičnim djelima, većina po natupima s npr. Bonom i po kičastima dobrotvornim koncertima
Zachary Woolfe, čovjek zadužen za kritiku opernog svijeta u New York Timesu, toliko je bio oduševljen dokumentarcem Rona Howarda o Lucianu Pavarottiju da je napisao članak u kojem je objasnio kompletan fenomen tenora čija zvijezda jednako sjaji i 12 godina nakon smrti. Objasnio je da u operi pjevanje rečenice, kratke izjave, praktično samo neko riječi, zna potrajati onako dugo zato da bi se slušatelju u svoj svojoj snazi otvorila emocija koja bi inače potrajala samo nekoliko sekundi.
Ovaj je članak dio naše pretplatničke ponude.
Cjelokupni sadržaj dostupan je isključivo pretplatnicima.
S pretplatom dobivate neograničen pristup svim našim arhiviranim člancima,
ekskluzivnim intervjuima i stručnim analizama.
