Miroslav Krleža, najvažniji hrvatski književnik 20. stoljeća, a po mnogima i najvažnija pojava u hrvatskoj kulturi uopće, iza sebe je ostavio prebogati literarni opus, ali i brojne rukopise, pisma, razne dokumente, pa i neobjavljena djela. U književnoj ostavštini velikog pisca desetljećima se neprimijećen nalazio i jedan njegov neobjavljeni tekst, drama o velikom španjolskom slikaru Franciscu Goyi (1746. - 1828.). Sve dok ga nije pronašao mladi književni komparatist i povjesničar umjetnosti Pavle Bonča. Krležina rukopisna ostavština nalazi se od njegove smrti 1981. godine u Nacionalnoj i sveučilišnoj knjižnici (NSK) u Zagrebu, a prema oporučnoj piščevoj želji, sve do 2001. godine ostala je nedostupna i zapečaćena. Od tada je otvorena za znanstvenike, ali je - iako interes za Krležu ne jenjava - do danas ostala relativno slabo istražena. To dokazuje i činjenica da su trebala proći četiri desetljeća od Krležine smrti da bi javnost doznala za njegovu neobjavljenu dramu o Goyi. “Spomenuti rukopis pronašao sam posve neočekivano, u jednome malom fasciklu za koji sam smatrao da sadrži piščeve bilješke ili biografske podatke o španjolskom slikaru”, kaže Bonča. Svoje je otkriće objavio kao izvorni znanstveni rad u posljednjem broju časopisa za svjetsku književnost Književna smotra.
Samo postojanje “Goye” nije, međutim, nikakva tajna. Neobičnom koincidencijom, Krleža je tu dramu spomenuo prije točno stotinu godina, u popisu tekstova svojih najavljenih sabranih djela koja je pripremao njegov izdavač, legendarni koprivnički knjižar, tiskar i nakladnik Vinko Vošicki. U dodatku ugovora koji je sklopio s Vošickim 1923. godine, Krleža je dramu “Goya” opisao kao neobjavljenu “viziju u rukopisu”. Bonča sugerira da je pronađeni rukopis drame nastao prije potpisivanja tog ugovora, a najvjerojatnije još u razdoblju Prvog svjetskog rata - u vrijeme kad je Krleža u sklopu ciklusa nazvanog “Gigantomahija” napisao i druga dva dramska teksta o slavnim povijesnim ličnostima: “Kristofor Kolumbo” i “Michelangelo Buonarroti”. Bonča podsjeća da je Krleža u polemičkom “Dijalektičkom antibarbarusu” 1939. godine ustvrdio - odgovarajući na optužbe da nedovoljno angažirano piše o Španjolskom građanskom ratu - da već 25 godina piše o “tragedijama malih naroda” i da je o Španjolskoj pisao u “Goyi (1917.)”. Krleža je, dakle, sam datirao “Goyu” u 1917. godinu, ali Bonča to pitanje ipak ostavlja otvorenim jer Krleža nije eksplicitno naveo da je riječ o njegovoj neobjavljenoj drami “Goya”. Naime, premda se čini sasvim izvjesnim da je Krleža mislio upravo na tu dramu, Bonča pokazuje iznimnu znanstvenu skrupuloznost i raspravu ostavlja otvorenom jer je Krleža 1926. godine u zagrebačkom Obzoru objavio esej pod naslovom “Francisco Jose Goya y Lucientes” pa postoji mogućnost da je mislio na taj svoj tekst. Kako bilo, Bonča kao vremenski okvir nastanka pronađene drame navodi relativno dugačko razdoblje (1914. - 1923.), kao i “eventualnu godinu (1917.), kad je rukopis započet ili je dosegao određeni stupanj dovršenosti”.
Tekst pronađenog rukopisa moguće je podijeliti na tri kompozicijske cjeline koje Krleža u jednoj od marginalija označava kao “dvije figure čežnje” i “egzodus”. Kako navodi Bonča, “figure čežnje” označuju monološke dionice slikara Francisca Goye, zamišljene kao nosivi element dramske strukture, dok je “egzodus” nedopisani rasplet komada koji je vjerojatno trebao prikazati Goyino povlačenje sa španjolskoga dvora i emigraciju u Bordeaux 1824. godine. Na sadržajnom planu, razmatrajući ambivalentan odnos između državne vlasti i tragičnog “umjetnika-genija”, Krleža u svojem autografu tematizira sukob Francisca Goye s vrijednosnim i političkim poretkom španjolskoga dvora u doba vladavine kraljeva Karla IV. i Ferdinanda VII., piše Bonča. Dramska je radnja smještena u palaču El Escorial, u barokni ambijent “zlatnouokvirenih ogledala, svile, srebra, svijećnjaka i sagova”, gdje zatičemo i naslovnog protagonista. Krležinim riječima: “Goya je starac iznad šezdeset godina, epikurejska pojava, sipljiv i naprasito ugojen, tako da mu se salo sleglo u mastan podbradak i podočnjake. Goya je pijan i neprekidno dalje natače vino i pije, seče pečenje i jede, a opet sve to zaliva vinom. U tome da Goya toliko loče i ždere imade nečeg teškog i tužnog”.
Interpretirajući pronađeni tekst, Bonča u svom članku navodi da je fragment drame o Goyi, s obzirom na to da nisu poznati naknadni prijepisi rukopisa karakteristični za većinu Krležinih objavljenih djela, najvjerojatnije sačinjen u razmjerno kratkom roku, nakon čega mu se autor ponovno vratio godinama kasnije prilikom strukturiranja već spomenutog eseja o Goyi. “Analizirajući način oblikovanja rukopisa, primjećujemo da su uvodni dijelovi ponešto dorađeniji, međusobno povezaniji te iz čitateljske perspektive osjetno razgovjetniji nego središnjica ili završetak teksta”, piše Bonča u svom članku. “O neujednačenosti između uvodnih i središnjih te završnih dijelova rukopisa svjedoči i diskontinuirana numeracija stranica te sama kompozicija komada koja usporedno s razvojem dramskih zbivanja postaje razmjerno fragmentarna i nedorečena”, dodaje Bonča. On stoga zaključuje da pronađeni Krležin rukopis nije u cijelosti dovršen, odnosno da su neki njegovi dijelovi samo nacrt, odnosno “skica za izgradnju razvijenije dramske strukture”. “Dramska struktura” Bončina članka u Književnoj smotri čini se, međutim, sasvim razvijena. Svojim tekstom uspio je ispuniti ciljeve koje si je sam zadao: “Da potakne daljnje promišljanje Krležina odnosa prema španjolskom slikaru te doprinese razumijevanju najranije faze razvoja dramskog opusa hrvatskoga pisca”.
Rođen prije 27 godina u Puli, Pavle Bonča je 2020. diplomirao na Odsjeku za komparativnu književnost te na Odsjeku za povijest umjetnosti Filozofskog fakulteta u Zagrebu. Krležom se, kako kaže, ozbiljnije počeo baviti u sklopu svojeg diplomskog rada, a potom je, “ponukan interesom za Krležine tekstove, odnosno za varijacije i preinake njegovih tekstova”, samoinicijativno započeo odlaziti u Zbirku rukopisa i starih knjiga NSK, gdje je pohranjena piščeva rukopisna ostavština. Nedugo po završetku studija dobio je priliku surađivati u Leksikografskom zavodu, isprva kao vanjski suradnik, a od 2022. godine u zvanju leksikografskog suradnika na projektima Biograficum Krleža i Hrvatski biografski leksikon. Na pitanje što ga je privuklo baš Krleži, Bonča odgovara da je to vjerojatno “njegova erudicija, ironija, intenzitet njegovih ‘verbalnih’ slika, autentičnost iskaza i mišljenja”. “Međutim, razmišljajući o vašem pitanju, rekao bih da je Krleža jedan od onih pisaca koji potiče, obvezuje ili čak primorava čitatelja na daljnje čitanje. Pojedine asocijacije iz Krležine dnevničke ili romaneskne proze s vremenom postaju sve zahtjevnije, počesto nerazumljive suvremenoj publici, a do njihova značenja dolazi se isključivo istraživanjem, odnosno čitanjem”, govori Bonča. Dodaje da je Krleža to i sam potkraj života anticipirao naslućujući da će njegovim knjigama trebati složena objašnjenja, odnosno razrađeni pojmovnici i rječnici kao pratnja književnom tekstu. “Upravo je ta složenost, ali i svojevrsna ‘borba’ za razumijevanje književnoga teksta, jedan od razloga zašto smatram da je Krleža i dalje zanimljiv pisac, vrijedan tumačenja i proučavanja, kao i dodatnog napora koji, vjerujem, nagrađuje upornoga čitatelja”, kaže Bonča.
Pitam ga što Miroslav Krleža znači njemu osobno. “Krleža za mene predstavlja izazov, predmet istraživanja, ali i literaturu kojoj se vraćam, koju rado čitam. Krleža je dobra tema za razgovor, za raspravu, možda čak i za svađu”, govori Bonča. Naglašava da Krležin tekst provocira na razmišljanje, na zauzimanje stava. “Mjerilo kvalitete Krležina djela nije samo stil ili prepoznatljiva manira, nego prodorna sugestivnost, čak i stanovita umjetnička ‘vidovitost’ koja se otima tumačenju ili teorijskim šablonama. Krleža nam je ostavio neizmjeran zalog na čuvanje, a zalog može biti dragocjenost, kao i teret, odluka je isključivo naša”, govori.
Kad ga zamolim da mi kaže koji su mu bili najveći izazovi prilikom istraživanja, odnosno da mi opiše proces “kopanja po rukopisima i arhivima”, Bonča odgovara da ga ta riječ “kopanje” ponajviše asocira na arheologiju.
“I doista, možda je ‘književna arheologija’ prikladna sintagma da se opiše ono čime se bavim ili čime bih se volio baviti, a to je, dakle, otkrivanje različitih slojeva ili faza nastanka književnoga teksta, uočavanje njegovih strukturnih promjena, interpolacija, varijanti. Odlazak u arhive ili rukopisne ostavštine podrazumijeva snalaženje u opsežnom korpusu dokumenata i tekstova”, kaže Bonča. Naglašava da se - premda su arhivske zbirke uglavnom katalogizirane, kao što je slučaj i s Krležinom rukopisnom ostavštinom - pronalazak istraživački zanimljivog teksta nerijetko događa posve slučajno, gotovo iznenada. “Stoga mislim da je u arhiv najbolje odlaziti s određenim planom, ali bez prevelikih ili čvrsto zacrtanih očekivanja”, kaže. Najzanimljiviji arhivski nalazi dolazili su mu pod ruke kad je naručivao građu koja mu je bila posve nepoznata, to jest kad je u određenom smislu “lutao” kroz arhivske spise. “Tako sam naišao i na ‘Goyu’ od Krleže”, ističe Bonča.
Zanima me kakvi su mu planovi za budućnost. Hoće li i dalje raditi na Krležinoj ostavštini? “Rad na Krležinoj ostavštini tek počinje”, odgovara i dodaje: “Posla ima podosta, ali već se ove godine u izdanju Leksikografskog zavoda planira izdavanje knjige neobjavljenih razgovora s Krležom koje je zapisivao jedan od piščevih najbližih suradnika u Zavodu. Ti do sada neobjavljeni zapisi u mnogočemu otvaraju novi pogled na Krležu, počevši od njegova razgovornog stila, preko svjetonazorskih uvjerenja pa sve do konkretnih povijesnih i političkih okolnosti potpisivanja Deklaracije o nazivu i položaju hrvatskog književnog jezika”. Dodaje kako uz to trenutačno istražuje arhivu “Književnoga petka”, najdugovječnije zagrebačke književne tribine, čija je dokumentacija pohranjena u Knjižnicama grada Zagreba. “Vjerujem da će se i u toj zbirci pronaći zanimljivog materijala, neobjavljenih tekstova, dokumenata, ali i uopće novih podataka o zagrebačkoj kulturnoj i književnoj sceni druge polovice 20. stoljeća. Budućnost, dakle, izgleda radno, ali ne osjećam pritisak jer, premda zvuči otrcano, volim ono što radim.”
