Da je ljubav kratka, a zaborav dug ustvrdio je prije gotovo cijelog stoljeća čileanski pjesnik Pablo Neruda u jednoj od svojih “Dvadeset ljubavnih i jednoj očajnikovoj pjesmi”, ne ulazeći pritom dublje u dekonstrukciju ili poetsko rastakanje koncepta zaborava. Kao da je za njega to, šezdesetak godina kasnije, učinio tad malo poznati argentinski scenarist Juan Sasturain odlučivši scenarij “Perramusa”, djela čijim će posredstvom steći slavu izvan granica domovine mu i matičnog kontinenta, otvoriti izmaglicom cigaretnog dima i plejadom prekrasnih žena poredanih u svojevrsnom bordelu života, dok njihova madam neimenovanome muškarcu nudi da odabirom jedne od njih promijeni kolosijek vlastitog života.
Muškarac odabire zaborav, no kad se probudi u njegovu zagrljaju, shvaća da ono što je pogrešno smatrao utješnom toplinom zapravo postaje proganjajući stisak kojemu će se na epskom putovanju satkanom od veličanstvenog crteža renomiranog urugvajskog crtača Alberta Breccie pokušati otrgnuti. Naposljetku, sjećanje je vrelo s kojeg se svako ljudsko biće želi napajati, ma koliko zatrovana njegova voda bila. Na prvoj razini, Perramus je apsurdna potraga za smislom, nevjerojatno bizarno epsko putovanje čiji je glavni junak, a zapravo kukavica, nedovoljno hrabar da se suoči s činjenjima iz vlastite prošlosti, a jednom kad ga se riješio, očajnički pokušava povratiti svoje pamćenje, praznu ljušturu ispuniti smislom i upisati značenje
Na drugoj razini, potraga za izlazom iz sjenovitih tunela zaborava pretvara se, kako i podnaslov djela kaže, u potragu za gradom, za Santa Marijom (a zapravo Buenos Airesom), koja stoji kao svojevrsna metafora modela vlasti u Argentini. Cijeli se strip, naime, kritički ili, bolje rečeno, s odmjerenim gnušanjem odnosi prema civilno-vojnoj diktaturi postavljenoj 1976., uz pomoć vanjskih sila, kako bi se u zemlji, kao i u još pet republika na području Južne Amerike, uništio komunizam ili svi državotvorni ili unutardržavni subverzivni elementi. Eklektičan, nadrealan i monolitičan Breccijin crno-bijeli crtež izvanredno ocrtava tu atmosferu iluzorne sigurnosti, snoviđenja i života unutar prikaze, života čiji se mrak, kao da daju naslutiti uvođenjem Borgesa kao Slijepog, a jedinog svevidećeg Vodiča, može ugasiti ili umanjiti jedino oslanjanjem na ono što stoji i kao potpuna opreka i kao duboko povezano s političkim režimom: umjetnošću i kulturom. I lijepo bi bilo u tu priču povjerovati, no malo se dubljim zadiranjem ispod površine otvara pitanje publike.
Za koga je ovaj strip? Stvaran od 1982. do 1989., “Perramus” u svojim najranijim danima zbog političkih ograničenja i nije mogao biti predstavljan, još manje prodavan, u domovinama svojih autora. Umjesto toga, kroz serijalizaciju je objavljivan uglavnom u talijanskim i francuskim listovima, a tek se 1985. prvi put pojavio u argentinskom listu Fierro. Tisak na domaćem terenu vrlo mu je brzo osigurao i nagradu najpoznatije udruge za promicanje i zaštitu ljudskih prava, Amnesty Internationala i, premda nema govora o tome da je strip i stvaran s tom namjerom, ipak ni sami autori ne poriču da je njegov nastavak barem donekle plod nesporazuma. Naime, već renomirani crtač Breccia pozvao je Sasturaina, dotad poznatog po scenarijima za televizijske programe, da mu se pridruži na projektu koji će moći “prodati Europi”. Breccia je, zapravo, na pameti imao nešto brzo, neobavezno, lagano i zabavno, po mogućnosti s akcijskim podtekstom, u skladu s djelima po kakvima je već bio poznat u Europi, ali Sasturain je, živeći argentinsku stvarnost u sumrak vojno-civilne diktature, u pustolovinu kroz koju će se Perramus kasnije zaputiti, upisao snažan socio-politički kontekst svoje domovine. Tako je pustolovina dobila snažno korijenje, a strip toliko potrebnu aktualnost koja ga ne napušta ni danas, gotovo 40 godina od nastanka, jer upravo je pitanje ljudskog faktora i izoštren pogled na naizgled banalna pitanja poput važnosti sjećanja i zaborava optika kroz koju “Perramus” otvara pogled na argentinsku, ali i svaku drugu, geografski mu udaljenu, “sadašnjost”.
