“Nestajanje”, ta mračna i tegobna priču o mladom čovjeku kojega je kao dječaka seksualno uznemiravao i zlostavljao sveučilišni profesor i znanstvenik te cijenjeni član akademske zajednice, režira Dora Ruždjak, a bit će praizvedena 19. siječnja u zagrebačkom Hrvatskom narodnom kazalištu. Uz Ivu Jerković Oreški pojavit će se Krešimir Mikić kao profesor i Marin Klišmanić kao žrtva te drugi glumci iz ansambla HNK. Iva Jerković Oreški glumila je i u filmu Jasne Nanut “Sedmo nebo” te u kriminalističkoj seriji “Šutnja”, koja se bavila lancem maloljetničke prostitucije i trgovinom ženama, dakle društveno relevantnim temama, koje privlače ovu mladu glumicu. A do kraja ove kazališne sezone zaigrat će u još dva premijerna komada - “Nebeskom svodu” Marine Pejnović i “Mjera za mjeru” Ivana Plazibata.
Express: Tekst Tomislava Zajeca bavi se seksualnim zlostavljanjem, tj. pedofilijom i njezinim reperkusijama na svakodnevicu. O čemu se zapravo radi?
Poznata Tolstojeva rečenica s kojom započinje roman “Ana Karenjina” da su sve sretne obitelji nalik jedna na drugu, ali je svaka nesretna obitelj nesretna na svoj način na neki je način podnaslov ove drame jer Zajec u njoj rastvara obitelj i njezine tajne te tajne svih likova. U središtu je sveučilišni profesor i znanstvenik, kojemu dolazi na vrata jedan mladić i suočava ga s njegovim monstruoznim i perfidnim zločinima koje je počinio prije dvadesetak godina kao voditelj znanstvenog kampa. I tad padaju sve maske i počinju se razotkrivati grozne tajne koje su oni godinama skrivali. Događaju se smrti ega, a zatim ponovno sastavljanje identiteta, koje nije moguće prije nego što iščupamo to crnilo iz prošlosti.
Tek kad iščupamo, simbolično rečeno, taj korov, stablo može nastaviti rasti. Zato u predstavi imamo stablo, koje na simboličkoj razini upućuje na taj problem. Bili smo sretni što smo dobili taj fenomenalan, pomalo filmski napisani tekst u kojem smo se svi osjećali sigurno. Tekst je toliko živ da smo imali dojam da je dovoljno samo izgovoriti Zajecove rečenice i da će one zaživjeti na sceni bez da moramo uložiti nadzemaljski trud.
Express: S obzirom na to da se komad bavi poremećajima i devijacijama ličnosti, kako se redateljica Dora Ruždjak nosila s tih zahtjevnim Zajecovim tekstom?
Bilo nam je jako lagano raditi, tako da nas je povremeno bilo strah što sve ide tako glatko. Profesorica Ruždjak ima svoj koncept, ali istodobno daje slobodu glumcima i otvorena je za prijedloge. Kako zna da je kazalište živ organizam i da će se neke stvari putem dogoditi, možda i bolje nego u nekom zamišljaju, ona jednostavno pušta da se dogode. Pomogla nam je i klinička psihologinja Iva Žegura, koja nas je upoznala s psihopatologijom ličnosti i društva, konkretno s problemom pedofilije, a zatim smo na radionicama radili zanimljive vježbe, primjerice, stavili bismo se u tuđe cipele i otkrivali što se događa kad smo nečiji objekt žudnje ili kad mi žudimo za nekim. To je bilo jako korisno i inspirativno. Bez obzira na to što se govori o mračnoj temi, ni u jednom trenutku ne događa se neko moraliziranje ili prozivanje, sve je postavljeno jako suptilno, nema agresivnog upiranja prstom.
Express: Kakav je vaš lik Ane, supruge zlostavljanog mladića, koji pokušava prebroditi te traume iz prošlosti?
On pokušava imati obitelj i prebroditi traume, ali zbog svega što mu se dogodilo u mladosti ne uspijeva u tome. Njegova supruga Ana ne zna što mu se dogodilo u prošlosti i taj brak ne funkcionira jer je ona zapravo sama u tom braku. On “nestaje” i sve propada. Sve su uloge znalački napisane, sočne i životne, i premda postoje glavne i sporedne, Zajec nikoga nije stavio da samo nosi tacnu preko scene. Svi smo jako zadovoljni svojim ulogama.
Express: Jeste li aktualizirali tekst s nekim konkretnim primjerima iz hrvatskog društva s idejom da svojevrsnim kazališnim aktivizmom upozorite na te bolesne predatore o kojima se premalo govori u javnosti?
Tekst se ne referira direktno na naše društvo, dakle ne spominje se neko konkretno ime, ali postoje neke situacije s društvene i političke scene koje ćemo lako prepoznati. Tekst je užasno aktualan, pogotovo u svjetlu afere Epstein, jer je upravo ovih dana objavljeno više od 900 stranica sudskih dokumenata u kojima su navedeni brojni uglednici iz akademske i društvene kreme svjetskoga društva koji su u svojoj prošlosti radili monstruozne stvari. Mi u kazalištu možda ne možemo dati odgovore, ali mislim da smo puno napravili postavljanjem pravih pitanja te stavljanjem određenih tema u fokus. Nadam se da će ta postavljena pitanja odjeknuti i kod gledatelja nešto pokrenuti. Ako naša publika izlazi iz kazališta razmišljajući o tim pitanjima, onda smo učinili neke pomake koji će s vremenom postati vidljivi. Mene prvenstveno zanima angažirano kazalište, zapravo ne znam može li kazalište biti neangažirano. Umjetnost uvijek oslikava društvo i njegovu cjelokupnu problematiku.
Express: Predstava je aktualna i u svjetlu događaja na Akademiji dramske umjetnosti gdje je već godinama prisutno spolno uznemiravanje studentica. Što bi trebalo napraviti da se takve situacije spriječe?
Cijela ta situacija je naprosto grozna. Svi su godinama znali da je bijeli slon u prostoriji, ali nitko to nije htio javno reći. Upravo o tim bijelim slonovima govori i Zajecov tekst. Tih golih careva ima na svim razinama, ali nitko nema petlje niti hrabrosti reći da je car gol. Događa se disperzija odgovornosti i zato carevi hodaju goli. Kad sam došla sa socijalnog rada na Akademiju dramskih umjetnosti bila sam dosta osviještena kao osoba i znala sam postaviti granice. Međutim, djevojke koje dolaze na Akademiju direktno iz srednjih škola, znači s 18 ili 19 godina, to možda ne znaju. Znači, trebalo bi ljude više osvještavati da znaju pravilno reagirati kad vide da su prijeđene njihove granice. Također, moraju imati povjerenja u institucije da će one odraditi svoj posao i biti na njihovoj strani, a ne na strani profesora. Za to očito treba vremena, ali čini mi se da se ipak nešto kreće. No moram napomenuti da su kod glume skliske granice u pedagogiji i to su neki profesori očito iskoristili. U svakom slučaju, pijani nastavnici nemaju što tražiti na bilo kojem studiju.
Express: Vezano za tu temu, jesu li glumice, odnosno općenito žene, podcjenjenije u našem društvu i jesu li adekvatno vrednovane za svoj rad?
Mislim da se tu više radi o poziciji moći. Kod nas uglavnom muškarci imaju moć zbog raznoraznih razloga, a kad je netko na poziciji moći, onda je može lako zloupotrijebiti. No i žene na pozicijama također mogu zloupotrijebiti svoju moć. Zbog toga ne bih govorila o muškarcima kao groznim predatorima i ženama kao jadnim žrtvama, nego o zloupotrebi pozicije moći, bez obzira na spol. Mislim da danas ima jako puno žena na pozicijama moći, a mnoge od njih rade važne poslove koje ih ispunjavaju, dakle žene danas nisu samo majke i domaćice. Mislim da se pretjerano govori o ženama kao žrtvama, kao da smo Saudijska Arabija. Također mi se čini da neki ljudi inzistiraju na ratu spolova samo zbog vlastite promocije. Voljela bih da je manje antagonizama između žena i muškaraca, da manje raspravljamo o tome tko je žrtva, a tko ima moć. Voljela bih da se više bavimo kreativnim poslom. Naravno da se moramo izboriti za još puno stvari, ali mislim da možemo s optimizmom gledati na sve ono što smo dosad postigli. Evo, u HNK predstavu “Nestajanje” režira jedna uspješna žena, a ženski likovi su punokrvni i sami biraju hoće li biti žrtve ili kreatori vlastitih života. Također, Dramu vodi žena, a i intendantica je žena.
Express: Podrijetlom ste iz Zadra, prvo ste završili Studij socijalnog rada na Pravnom fakultetu i tek onda diplomirali glumu na ADU. Što je bilo prijelomno da se odlučite za glumu?
Mislim da je ta želja postojala u meni od malih nogu, ali nisam je uzimala ozbiljno jer svaka mala curica želi biti glumica ili pjevačica. Slušala sam Radu Šerbedžiju kako recitira “Ne daj se, Ines” i onda sam naučila napamet tu pjesmu i sama je recitirala. Govorili su mi da moram upisati nešto ozbiljno, ali tu želju nitko nije mogao ugasiti. Ta želja je na kraju našla mene i ja sam nakon socijalnog rada upala na Akademiju dramskih umjetnosti, koju je jako teško upisati. Tako je valjda trebalo biti, od nekih stvari ne možemo pobjeći.
Express: Kad se danas okrenete prema Zadru, kako vidite grad svoga djetinjstva u kojem se zadnjih godina događaju velike i važne promjene? Koliko su Zadar i Dalmacija utjecali na vaše formiranje?
U Zadru su moji korijeni, ali se nikad nisam vezala za lokalitet i od toga stvarala svoj identitet. Naravno, ta sredina me je formirala, dala mi je mentalitet, ali svoje podrijetlo nikad nisam osjećala kao glavninu svoga identiteta. Možda zbog glumačkog momenta ne volim te kategorije jer ja kao glumica želim biti - svašta. Zato se nikad nisam pretjerano određivala kao Zadranka i Dalmatinka. Danas-sutra možda ću glumiti ženu u Parizu, pa i njoj ostavljam prostora.
Express: Koliko vam je Studij socijalnog rada na kojem ste izučavali mnogo ekonomskih, društvenih i pravnih predmeta pomogao u osmišljavanju uloga i općenito pridonio formiranju vašeg svjetonazora?
Kad sam upisivala socijalni rad, imala sam potrebu za društvenim angažmanom i konkretnim akcijama, što je jedan od razloga zašto sam upisala taj studij. Na tom fakultetu imali smo puno prakse i razvijali smo empatiju, što je neodvojivi dio oba moja poziva. No i glumac također ima šansu da djeluje angažirano, ali drukčijim jezikom jer je gluma drukčiji medij. I jedan i drugi medij mogu postavljanjem pravih pitanja prodrmati ljude i upozoriti na neke probleme našeg društva. Jako mi je drago što sam završila socijalni rad jer mi je znanje koje sam stekla na tom studiju puno puta pomoglo i u glumačkom poslu. Mislim da bi scenaristima i piscima dobro došla jednogodišnja praksa u socijalnom radu jer bi se upoznali s nezamislivim pričama ljudi i njihovim motivima, zapletima i raspletima.
Express: Mislite li da je hrvatsko društvo dovoljno senzibilizirano prema ljudskim problemima i ulaže li dovoljno u njihovo rješavanje, konkretno bavi li se dovoljno suzbijanjem seksualnog zlostavljanja i pedofilije?
S optimizmom gledam na život i mislim da ljudi idu nekom uzlaznom putanjom pokušavajući utjecati na smanjivanje takvih devijacija. No smeta me tzv. angažiranje na društvenim mrežama, koje je u posljednje vrijeme jako popularno. Ružno mi je i nepristojno kad se takva osoba naziva aktivistom, a zapravo samo stavlja te neke postove i proziva druge koji se tobože nisu aktivirali i koji su zato lošiji od njih. To mi je pomalo degutantno jer mi se čini da neki ljudi društvene mreže koriste za samopromociju, a ne za konkretne akcije. Ne znam koliko postovi i klikanje na društvenim mrežama pridonose ispravljanju realnih problema. Valjda se ljudi nakon postanja i klikanja osjećaju lakše, tobože su nešto napravili, a zapravo su samo oprali savjest i promovirali sebe. Za rješavanje svih devijacija, društvenih i obiteljskih, kao i onih u sustavu odgoja i obrazovanja, trebaju jačati institucije pravosuđa, zdravstva, školstva i obrazovanja te socijalnog rada, koje imaju veliku odgovornost i koje moraju dobro obavljati svoje funkcije. Naravno, i uloga pojedinaca je iznimno velika, jer i moja kaplja pomaže mu sjati. Mislim da bismo se trebali pomaknuti od pukog postanja i lajkanja te krenuti u konkretnije akcije.
Express: S HNK ste počeli surađivati već na trećoj godini Akademije u predstavi Renea Medvešeka “Svaki tvoj rođendan”, a zatim ste igrali Irinu u autorskom projektu Bobe Jelčića “Tri sestre”. Je li njegov poziv bio ključan za vašu glumačku karijeru?
“Tri sestre” su klasik i mnoge glumice sanjaju o ulozi jedne od sestara, a ja sam dobila šansu da igram Irinu već na petoj godini Akademije. Predstave Bobe Jelčića iznimno cijenim. Kod njega sam pripremala ispite na Akademiji i mogu reći da mi je on dao divan temelj pristupu rada na tekstu, glumi i općenito kazalištu. Jako sam mu zahvalna što mi je dao šansu da igram Irinu u “Tri sestre” s glumačkom kremom i veličinama, kao što su Nina Violić i Jadranka Đokić. To je bilo nadrealno. Nisam imala tremu jer nas je Bobo Jelčić jako dobro pripremio tako da smo se svi u svakom trenutku osjećali sigurno. Osjećala sam veliku odgovornosti zbog ukazanog povjerenja i želju da ulogu Irine napravim najbolje što mogu. Zatim sam glumila Sakuru u “Kafka na žalu” Ivice Buljana, Silviju u “Zločinu na kozjem otoku” i Margaret u “Mački na vrućem limenom krovu” Paola Magellija, gdje sam zamijenila Zrinku Cvitešić, Melitu u “Ledi” Franke Perković, a također sam igrala Pinuciju Carraci u “Genijalnoj prijateljici”. Dosta se toga nakupilo.
Express: Imate li vremena za život “sa strane”?
Mislim da je obaveza glumca da ima život sa strane jer ga to čini punijim na sceni. Pokušavam čitati što više knjiga, posjetiti što više izložbi te živjeti život punim plućima. Volim učiti nove vještine, ići u prirodu i putovati u strane gradove. Putovanja su jako korisna za glumca jer ga stavljaju u stanje pripravnosti i šire njegove horizonte.
Express: S obzirom na to da je vaš suprug liječnik, kako se liječnička i glumačka struka nadopunjavaju?
Jednom nas je na Akademiji posjetio mladi liječnik koji nam je rekao da je medicini i umjetnosti zajednička - bol, dakle da obje pokušavaju riješiti, iscijeliti bol. Meni je odlično da imam odmak i uzemljenje te da mi se prošire vidici. To mi život čini još bogatijim i širim.
