Naviknuto na profinjen izbor Disputove biblioteke "Kaleidoskop", domaće čitateljstvo i ovaj će put imati razloga za zadovoljstvo. Roman egipatskog pisca o čijem se ranom životu ne zna mnogo (počevši od godine rođenja koja je, najvjerojatnije, 1930.), napisan na engleskom jeziku i prvi put objavljen u Londonu 1964., po izlasku će egipatskog izdanja koncem devedesetih tamošnju publiku ostaviti u čudu – Egipćani su, naime, shvatili da uopće ne znaju tko je dotični pisac. Taj recepcijski podatak potiče nas na oprez oko domaće produkcije, ne bismo li rizik neprepoznavanja vrijednih trenutaka domaće literature sveli na što manju mjeru, tim više što marketing nerijetko ne podupire ono estetski ponajbolje, a obično u korist mediokriteta koji, baš zato jer je mediokritet, na ionako opskurnom knjižnom tržištu uglavnom bolje prolazi. Kako za egipatsku publiku koncem devedesetih, tako i za ovdašnju publiku, međutim, otkriće Waguiha Ghalija i romana s autobiografskim primjesama (što potkrjepljuju i njegovi na hrvatski jezik za sada neprevedeni dnevnički zapisi) sasvim će sigurno predstavljati literarnu poslasticu – kako zbog kritičkog odnosa prema i danas jednako aktualnim političkim pitanjima, tako i zbog humora kojem protagonist romana, mladić po imenu Ram, pripisuje identitetsku nacionalnu karakteristiku. Humor je, da parafraziramo, ono što Egipćane čini Egipćanima, više no piramide ili, u ono vrijeme aktualan, pukovnik Gamal Abdel Nasser, vođa Egipatske revolucije 1952., nama poznatiji po ulozi u osnivanju Pokreta nesvrstanih tri godine kasnije. Pa kada se pri žustrim raspravama s prijateljima ili strancima Ram dotiče pitanja poput izgradnje Asuanske brane, rušenja prozapadnog kralja Faruka ili Sueske krize, humora, obično u vidu ironije i cinizma, dostaje u pomno doziranoj i time zadovoljavajućoj mjeri. Na rečeni humor utjecaj je moralo imati Ghalijevo obrazovanje, kao i iskustvo života u Engleskoj, pa ovo djelo možemo promotriti kao klasik postkolonijalne literature koji književnu dekonstrukciju kolonijalizma vrši nepretenciozno, k tome i jednim od osnovnih alata kolonizacijskog procesa – jezicima kolonizatora (engleskim te, na razini fraza u dijalozima, francuskim). No, usprkos anglofonom i frankofonom utjecaju, ukoliko bismo ovo postkolonijalno ostvarenje komparirali s kolonijalističkim (ili kolonizatorskim) klasicima, prvo što bi nam moglo pasti na pamet jest knjiga nizozemskog pisca Multatulija ("Maks Havelaar ili Nizozemska trgovačka kompanija prodaje na dražbi kavu", 1860.), što upućuje na širinu piščeva čitalačkog iskustva, u knjizi obilato korištenog.
Protagonist romana ujedno je i pripovjedač, osiromašeni pripadnik malograđanske elite, egipatski Kopt koji, doima se, sve što čini – čini iz dosade ili obijesti: on je vječni student koji provodi vrijeme raspravljajući uz pivo i viski s drugovima kao što su Font ili Jameel, plaćanje pića obično prepuštajući drugima, nerijetko se upuštajući u kockanje (ili igranje biljara za novac), za što naravno financijska sredstva pribavlja od drugih, najčešće od svojih bogatih tetki. Čak ni njegov odlazak u London (gdje ne uspijeva dobiti trajnu vizu), a zatim i u Njemačku (gdje kraće vrijeme radi fizičke poslove) neće presudno utjecati na egzistencijalno "sazrijevanje", to će reći spremnost za ulaganjem napora u financijsko osamostaljivanje, pri čemu od koristi nije ni njegovo društvo – također sklono da, umjesto zasukanih rukava, beskonačno lamentira o radu. Zločestiji bi komentator takvu družinu opisao kao salonsku ljevicu koja se očito bitno ne razlikuje u tom ili kojem drugom prostoru i vremenu, neovisno o političkim prilikama koje su, pošteno govoreći, u manjoj ili većoj mjeri na geopolitički trusnim područjima uvijek turbulentne. Otud aktualnost po pitanju odnosa Egipta s tada novonastalom Državom Izrael, kao i po danas osobito apostrofiranom palestinskom pitanju, čije se trajno rješenje i dalje ne nazire. Cinizmu usprkos, Ghalijev autoironijski diskurs prepoznaje po sekularno društvo prijeteće trendove – pri čemu je osobite pažnje vrijedan Ramov osvrt na "Muslimansko bratstvo", sunitsku islamističku organizaciju osnovanu 1928. koja će, među ostalim, stajati iza atentata na Nasserova nasljednika Anvara el-Sadata početkom osamdesetih. Dakako, to proročko dijagnosticiranje maliciozne prirode "Muslimanskog bratstva" proizlazi i iz autorove/pripovjedačeve pozicije – Kopti, kršćani kojih u samom Egiptu ima i do 15 milijuna, uslijed jačanja će se dominantne islamističke ideologije naći u poziciji diskriminirane manjine, a njihov će položaj u novije vrijeme biti dramatično pogoršan po svrgavanju diktatora Hosnija Mubaraka, glave ostarjele korupcijske hobotnice koja je, ironično, istovremeno jamčila kakvu-takvu sigurnost Koptima, kao i drugim neislamskim manjinama.
To se može ticati i položaja Židova u Egiptu, barem onih koji su živjeli u autorovo vrijeme, a koje u romanu utjelovljuje Edna, žena s kojom se Ram upušta u ljubavnički odnos, i čiji je suprug politički zatvorenik. Edna je pripadnica bogate židovske porodice koja, usprkos socijalnom statusu, gaji simpatije prema malograđanskom društvancu iz biljarskog kluba – onom koje si utvara da je elitno – a čijoj multikulturalnosti doprinosi i prisutnost armenske braće, vlasnika trgovine obućom, kojima je kocka, više no ostalima, način života. Multikulturalnost na koju nas Waguih Ghali upućuje ne samo da podsjeća na civilizacijsku raznolikost koja se krije iza zastora "Muslimanskog bratstva" već i na predrasude koje predstavnici kolonizatora gaje prema predstavnicima dojučerašnjih kolonija. Pa su tako osobito intrigantni, ujedno i duhoviti, dijalozi koje Ram vodi kako s domaćinima iz londonske epizode, tako i s engleskim vojnikom Steveom Wardom, nekoć na zadatku u Suezu, a koji svojih rasističkih stereotipa nije svjestan. Drugim riječima, Ward onda kada se iz petnih žila trudi biti pristojan, ispada najveći rasist – kako prema "obojanim" Egipćanima, tako i prema "Židovima" koji su "krivi za sve". Pa nam i taj trenutak dobro dođe da, čudeći se aktualnosti davno napisanog romana, povedemo računa o tankoj granici između osude politike recentnog izraelskog režima te antisemitizma za čiju globalnu restauraciju ekstremna desnica diljem globusa vreba povoljan trenutak. Posrijedi su teške teme izrečene na duhovit način – kao "Kyria lysoon" umjesto "Kyrie eleison" – iskrivljen izraz kojem Ram i Font, ne poznajući nauk i običaje Koptske Crkve, pridaju magijsko svojstvo. Za nas čitatelje magija je u Ghalijevoj moći da nas, progovarajući o delikatnim pitanjima proizašlim iz fatalnog sudara civilizacija, umjesto u stanju rezignacije ostavi dobro raspoložene. To i priliči baštinicima angažiranog humora kojega, ako je po "Pivu u biljarskom klubu" suditi, u egipatskoj zbilji ne nedostaje.
Pivo u biljarskom klubu - Waguih Ghali, Disput - Prijevod: Daniel Bučan
