Lidija Deduš već neko vrijeme poznato je ime svim pratiteljima regionalne poezije. Godine 2018. na natječaju beogradskog Trećeg trga osvojila je nagradu za najbolji rukopis prve knjige i tako objavila zbirku poezije ‘Apatridi i ostale čudne ličnosti’, a 2019. objavljuje i drugu zbirku, ‘Ništa od najavljenog kraja svijeta’ za koju dobiva i nagradu Post Scriptum za književnost na društvenim mrežama, a kao rezultat te nagrade ukoričena je knjiga ‘Razglednice iz prašnjave republike’, koja je povod našeg razgovora
Prve dvije zbirke bile su pisane u stihovima, uz stvarnosni naboj. Kako se dogodio taj skok na pjesmu u prozi u ‘Razglednicama iz prašnjave republike’?
Rekla bih prije da se u svim mojim zbirkama radi o prozi u pjesmi, neka to bude moja personalizirana sintagma jer su sve razglednice u zbirci tekstovi koji imaju definiciju pjesme, ali su strukturirane kao prozni tekst koji bi stao na razglednicu. Ja sam osoba koja je sama sebi sposobna nametnuti zatvor i uživati u njemu. Najbolje se osjećam unutar svoja četiri zida, gdje noću osluškujem zvukove, promatram svjetla na plafonu, zamišljam život koji se odvija u ormaru. Zabavlja me ideja da i kaputi imaju svoj život, ali isto tako i ideja da grad, odnosno svijet iza mog prozora, ulazi u moj životni prostor. Na to međusobno prožimanje gledam kao na putovanje na kojem se stvara određeni osjećaj ili se događa nešto o čemu bih htjela pisati. Recimo to ovako: razmišljam u prozi, zapisujem poetski pa otuda i njihova povezanost.
Ono što je interesantno u ‘Razglednicama’ jest i sam kontekst prostora koji je mapiran knjigom, ali i doveden u vezu s unutrašnjim stanjima...
Kad sam počela osvještavati korelaciju između svog unutrašnjeg svijeta i onog vanjskog i kad sam počela uočavati jačinu mog senzibiliteta prema tom odnosu, uvidjela sam da živim u sustavu prostor-ja i u njemu sam pokušala tražiti točke koje nas spajaju, tj. pokušala sam se poigrati prostorom kao jednom od dviju temeljnih odrednica fizičkog svijeta, ali dajući, na neki način, važnost i svome postojanju. Učinilo mi se zanimljivim proučavati i opisivati to kako vidim postojanje u zadanim okvirima prostora. I nisam pritom nužno mislila na sebe. Mislim da se svi, kada dođemo u neku životnu dob, počnemo nešto propitkivati. Pokušala sam zagaziti i u dimenziju iza ogledala, u svijet umrlih, u tumačenje snova i stoljetnoga kalendara. Volim takvu zaigranost i mislim da je, kao i humor, vitalna za opstanak.
Riječ ‘tijelo’ pojavljuje se mnogo puta, ali to tijelo je također još jedno mjesto koje se propituje, propituje se ponajviše bivanje sobom...
Da, tijelo je prostor u čijim okvirima obitavam, pa sam taj predložak iskoristila da ga umetnem u širu sliku – prostor unutar prostora. Kao što se tijelo kreće u sustavu prostor-vrijeme, tako se i um kreće unutar tijela i bilo mi je važno te dvije proporcije staviti u omjer koji sam onda i opisivala. Tijekom školovanja fascinirala me matematika, pa svijet oko sebe, i u sebi, gledam kao rezultat odnosa različitih veličina. Matematika je igra, ti odnosi su igra, u suštini je sve oko nas, i u nama, igra. Biram takav pogled na život, iako nije uvijek lako.
I sam naslov knjige sugerira upravo putovanja, a pjesme su u obliku teksta na razglednicama...
Nisam imala na umu ovakav koncept, ako se ona uopće može nazvati konceptualnom, jer su sve pjesme nastajale tijekom dužeg razdoblja. Ispočetka su bile u razvedenoj formi, onako kao što smo na poeziju i inače navikli, međutim, kako se stvarala kritična masa pjesama i kako su one atmosferom, promišljanjem, a najviše odrednicama poput prostora, tijela i uma, postajale sve sličnije, bilo je jasno da se tu već nazire zbirka. Ti su tekstovi bili poruke koje sam pisala sama sebi i rodila se ideja o razglednicama. Rastužila me pomisao kako smo prelako odustali od starih tradicija, kao što su pisanje pisama i razglednica, onih pravih, što se pišu rukom i šalju poštom. Kao dijete obožavala sam dopisivanje i imala sam listu djece s kojima sam ostala u kontaktu do pred rat. Veselila su me ta dopisivanja. Kad je zbirka počela poprimati oblik, jedna od ideja bila je da se zove i ‘Pisma iz prašnjave republike’, ali pismo ipak zahtijeva dužu formu i općenito je nekako formalnije. Tu su razglednice poslužile kao idealan predložak za naslov, a sama ta riječ budi i neki lijepi sentiment.
Prve dvije knjige progovarale su o odnosima, nerijetko i o traumatičnim iskustvima, poput rata ili izbjeglištva. Čini mi se da se fokus u ‘Razglednicama’ promijenilo. Iako se i dalje baviš svakodnevicama, stvarnosno se u mnogim pjesmama narušava, neke pjesme su i cijele metafore...
Kod prve i druge zbirke upotrijebila sam stvarnost kao alat u približavanju iskustava koja smo, kao generacija, proživjeli u devedesetima i kasnije. Međutim, kad su se za ‘Razglednice’ počele stvarati slike, pojavio se problem padanja u banalnost korištenjem stvarnosti. Tu sam se našla u neobranom grožđu jer sam stilske figure uvijek smatrala nakitom na tekstu – divne su ako ih tekst lijepo nosi, ali što ako bude izgledao kao nakinđurena baba sa šminkom oko usta? Nisam bila sigurna do koje mjere mogu koristiti figure da pjesma dočara moju impresiju nečime, a da ne skrenem s pravog puta, pa sam bila oprezna. Ali sve tri zbirke pričaju neke priče, samo je izvedbeni način prilagođen mediju u koji su pjesme uronjene.
U ‘Razglednicama’ ti si i aktivni promatrač, gotovo voajerski promatraš svijet...
I u knjizi i u životu. Kao dijete provodila sam mnogo vremena u nekoj čudnoj vrsti samoće. Bila bih okružena ljudima, ali sam često morala samu sebe zabavljati. Tako je i danas. Najviše volim sjesti na klupu u gradu i gledati ljude. Ili ih promatram i osluškujem u supermarketima, na željezničkim i autobusnim stanicama, u ambulantama - svugdje gdje ima ljudi i gdje se nešto dešava. Ne mora se čak ništa ni dešavati, ponekad ljudi i šutnjom pričaju. Moj unutrašnji život je daleko bogatiji od mog vanjskog života. O tim ljudima, pojavama, događajima ne znam ništa, ali moja unutrašnja Lidija zna svašta i onda se nas dvije povremeno sastanemo pa mi ih ispriča. Ne znam što bi psiholozi rekli o tome, ali drago mi je što je tako – ne znam što bih bez te druge Lidije, pronicljiva je i znatiželjna.
Pjesme su ponekad na rubu groteske. Meni, kao čitateljici, upravo je to donijelo najviše bliskosti s knjigama, taj trenutak da se naglas nasmijem. Jesi li, pišući na taj način, imala u vidu vezu s čitateljima?
Budući da ja inače nisam baš u vezi sa sobom, pisanje je jedina točka u kojoj sam u potpunosti u vezi sa sobom. Zato nemam u mislima čitatelje dok pišem. Međutim, jako mi je važno da svaki tekst koji je odraz života bude na neki način i duhovit jer život je takav, smiješan. Mnoge teške trenutke preživjela sam okrećući ih na smijeh. Utoliko mi je draže ako vidim da se netko ima smijati sa mnom. Također, volim i pretjerivati, pa neke situacije dovodim do apsurda. Puno sam čitala autore koji su kritizirali društvo i društvene anomalije kroz smijeh, kao Voltairea ili Harmsa. Tako čovjek, smijući se životu, uviđa nepotrebnost shvaćanja određenih stvari ozbiljno. Slično kao i kad neke istine, koje u našim glavama rezoniraju kao nerješive, izgovorene naglas postaju smiješne i nevažne.
Da se malo dotaknemo i samoga konteksta knjige. Ona je 36 37 izdana kao rezultat nagrade Post scriptum za književnost na društvenim mrežama, koja već od svog početka donosi značajan doprinos poetskoj sceni. Kako si odlučila prijaviti se za tu nagradu, koliko ti je bitno bilo afirmirati se na taj način u Hrvatskoj?
Naravno, bilo mi je važno objaviti zbirku u Hrvatskoj. Prve dvije knjige još nisu dostupne na našem tržištu, a kako se čini, neće biti ni uskoro. Post scriptum je jedan od natječaja na koje se mogu prijaviti svi, bez obzira na dobnu skupinu. Što se tiče književnosti na društvenim mrežama, moje mišljenje je da će se poezija pisati ovako i onako, neovisno o tome hoće li se to nekome sviđati ili ne. Netko će se odvažiti staviti je na društvene mreže, drugi će svoje rukopise čuvati za sebe do objave. Kritike su uglavnom upućene na očekivanja autora da im čitatelji podilaze, ali mislim da je to netočno. Autor zna kakav ima odnos prema svom tekstu, a urednik će taj tekst prihvatiti ili odbiti. Bez obzira na to je li tekst nastajao na društvenoj mreži i dobio tisuću lajkova ili u anonimnosti, žirijeva i urednikova riječ je zadnja. Zato smatram da su književnost na društvenim mrežama, pa samim time i Post scriptum kao natječaj koji je prati, ne samo vrijedni i kvalitetni nego i dodatno daju na prostoru autorima koji ne ispunjavaju dobne kriterije zadane većinom natječaja.
Možda treba naglasiti i kako su prve dvije knjige izdane u Srbiji. Koliko ti je bilo bitno doći do regionalne publike? Jesu li nagrade zapravo lakši put do knjige?
Tekst može biti prepoznat i bez nagrade i objavljen kao knjiga, ali svakako – ako se s osvajanjem nagrade ni ne pokuša, ništa od knjige. Nagrada je definitivno vjetar pod krila, ali to nije uvijek pravilo. Nagrada Trećeg Trga bila mi je, iskreno, grom iz vedra neba. Imala sam zbirku i vjerovala u nju, znala sam da je dobra, ali kod takvih natječaja autori uglavnom ne znaju kakva je konkurencija. Meni se stvarno posrećilo i jako mi je drago zbog te suradnje jer za prvu zbirku probijanje granica nije mala stvar.
Radiš li već na nečemu novome što se tiče poezije? Koliko znam, spremaš polako i prozu...
Pišem malo obimniji prozni tekst za koji se nadam da će u konačnici biti roman, ali tu i tamo napišem i pjesmu. Proza će biti autofikcijska, a poezija će, ako dođe do zbirke, biti s dozom angažmana. Pisanje proze zaista zahtijeva ozbiljan rad. Meni je granica između pisanja proze i poezije jasna, ali nikako ne mogu da je ispoštujem. Vjerojatno se zato i moja poezija toliko isprepliće s prozom. Volim u poeziji pročitati pripovijetku, isto kao što volim i kad su prozni tekstovi lirični i stilizirani. Mislim da su jedna od druge, ipak, neodvojive.
