Esej Miljenka Jergovića ili pjesnikom ovoga jezika se ne može biti ako se ne čita Popu

Negdje tu naokolo, na deponiju prošlog doba, usred gomila smeća i neželjenih sjećanja, u književnoj podsvijesti i u mračnim podrumima i mučionicama Filozofskog fakulteta, našlo bi se i Vaska Pope. Možda u ponekoj nedovoljno temeljito očišćenoj javnoj knjižnici, u kućnoj biblioteci - kao nagrada za odličan uspjeh i primjerno vladanje, a onda i u svakom od još brojnih zagrebačkih antikvarijata. Tamo se nađe Vaska Pope u samostalnim knjigama i u bezbrojnim izdanjima, od 1953. i “Kore”, sve do izabranih djela s početka osamdesetih, pa u antologijama, pregledima i pjesničkim panoramama srpskoga i jugoslavenskog pjesništva. Nepregledno je mnogo toga u antikvarijatima zagrebačkim, a ovom je čitatelju, rođenom šezdesetih, sav taj nepregledni svijet rasutih i u smeće pretvorenih jugoslavenskih književnosti, što sakuplja prašinu po policama, neka vrsta metafizičkog encefalograma. Sve sam te knjige čitao, sve te pisce odnekud znam, a Popina baš svaka je pjesma, u ovom ili onom obliku, bliže svijesti ili negdje sasvim iza, u mraku zaborava, u potiljku, malome mozgu i podsvijesti, jer sam je svaku čitao i jer sam od tih pjesama, sentimentalnim govorom rečeno, jednom davno nastajao. Danas, međutim, kad je Popa pretvoren u smeće, u mješoviti komunalni otpad jedne književnosti, hrvatske književnosti, s posebnim potrebama, ja i dalje jednako vjerujem da se pjesnikom ovoga jezika ne može biti ako se nije čitalo, i ako se ne čita, Vaska Popu. To je razlog što uza se vazda imam jednu malenu knjižicu, ne veću od dlana, objavljenu 2009. kod beogradskog izdavača Gramatik. Naziv knjige je “Daleko u nama”, u njoj je izbor Popinih pjesama, ne naročito dobar, ali dovoljno reprezentativan. Jedno je to od onih izdanja, kakvih je mnogo u većim kulturama, koje u knjižari obično stoje pri blagajni, poput žvaka ili prezervativa u samoposluzi, i kupuju se jer blagajnica nema sitnog za kusur. Dobro je poneku takvu knjigu imati za svaki džep sakoa, putnu torbu, ruksak, auto... Jer dolaze trenuci kad se nešto čeka, pa samo čitanje vremenu pruža smisao.