Na zagrebačkim Danima satire za ulogu Waltera u predstavi ‘Razbijeni krčag’ dobili ste nagradu za najbolju ulogu. Brojite li nakon toliko godina na sceni priznanja?
Pa tko još očekuje nagradu? To je super, najbolje su one za koje ne znaš da postoje, pa nemaš ideju da bi se nešto moglo dogoditi. Ima puno predstava, pa i u okviru predstave koju sam igrao, moja uloga baš i nije bila u prvom planu. U principu nije neugodno dobiti nagradu, kao što nije previše neugodno ni kad je ne dobiješ. Nagrade dođu i odu. Na kraju krajeva, one su i velika obaveza. Što veća nagrada, veća odgovornost. Moraš ih poslije ‘braniti’.
Vjerujete li da nakon što ste toliko godina proveli u teatru možete pozitivno utjecati na ljude?
Vjerujem da teatar za koji se ja zalažem može. Istodobno, mislim da generalno teatar ne utječe ni na što. Nažalost, poprima uloge zabave radi zabave. Današnja publika uglavnom zbog toga dolazi na blagajnu, žele nešto smiješno. To je uglavnom zbog toga jer je život postao suviše siv i ljudi žele, nakon što mukotrpno rade u svojim tvrtkama za nikakve novce, da ih nešto zabavi. Vidjet će poznate glumce i to je to. Mene to ne zanima, ja volim onaj teatar koji provocira publiku i ne daje im mira. To jest manjina publike, ali ona vrijedna manjina. Ja sam uvijek bio u manjini.
Još se bavimo temama koje pripadaju prošlosti te kao da te teme nameću kazališne kuće u regiji…
Odgovornost za to je potekla iz miljea u kojem živimo, a ne uspijevamo se iz njega izvući. Mi se ne možemo ni 20 godina nakon rata izvući iz njega. Kud god se okreneš, to tako izgleda. Stalno pričam kako se sjećam vremena kad sam išao na more, 1965. godine. Imao sam tek sedam godina. Tada je bilo puno Nijemaca na Jadranu, ali nitko ih nije gledao poprijeko iako su 20 godina prije toga vodili rat s cijelim svijetom. Oni su uspjeli u pročišćenju, koje je nama potrebno. Ne da zaboravimo, nego da uspijemo u budućnosti. Mi na Balkanu stalno vozimo naprijed, ali gledamo iza. To je besmislica i to nas košta u životu, a samim time i u teatru. Stalno se podsjećamo na taj pakao i upozoravamo kako bi se to opet moglo dogoditi, umjesto da vjerujemo da nam se to više nikad neće dogoditi. To je ključno u zastoju Balkana, cijelog ovog prostora. I Hrvatska bi se sad trebala držati Europske unije i otkačiti od Balkana. Ali to je pitanje mentaliteta, onoga što je zapravo u nama. Surova kob ovih naroda, govore gotovo isti jezik, a različite su kulture. Zahvaljujući loše vođenoj politici, svoje kulture smatraju višima od drugih, umjesto da u različitosti kulture vide ljepotu. Moja generacija je doživjela ljepotu različitosti. Od Titove smrti pa do rata bio je najljepši period naših života. Moja generacija nije vjerovala da se može dogoditi što se dogodilo - rat i mržnja.
Ako govorimo o političkim temama kojima se umjetnici bave, nameće se kazališna predstava ‘Mali mi je ovaj grob’ Biljane Srbljanović, u kojoj ste i sami ostvarili ulogu, a koja se povodom stogodišnjice početka Prvog svjetskog rata bavila Mladom Bosnom. Jeste li tom predstavom uspjeli napraviti značajan iskorak?
Mlade generacije nisu reagirale na tu predstavu koliko one bliže mojim godinama. Oni su imali pogrešno predznanje o sarajevskom atentatu i značenju toga. Motivima za Prvi svjetski rat, uključivanju Srbije... Mladi ne žele uopće slušati o ratovima, ne zanimaju ih motivi. Njima je to bio prvi susret s takvom vrstom povijesti. Oni koji su o tome učili u školi, kako već jesu, njima je to bila jedna vrsta otrežnjenja. To je ključna stvar koja nam nedostaje u ovoj sredini. Da nas netko išamara i kaže: ‘Crno je crno, a bijelo je bijelo i nemoj zabranjivati te boje’. Znaju se činjenice, ali zna se i tko piše povijest, je li, pobjednici. Što se tiče ovoga komada, ispalo je tako jer se Biljana Srbljanović ne bavi fikcijom, ona radi sve po povijesnim argumentima, ali neće odustati od autentičnosti onoga o čemu piše.U Sarajevu su se najviše zamislili nakon predstave o tome što su vidjeli. U Beogradu najmanje jer imaju predrasude da Biljana ruši neki mit koji ‘imamo’ o herojstvu Gavrila Principa i našoj ulozi u Prvom svjetskom ratu.
Nadate li se da će Vaša djeca živjeti u zdravijem društvu?
Ne. Sjećam se kako sam 1991. godine u Beogradu vidio kako tenkovi idu prema Hrvatskoj, nepregledne kolone i zaglušujuće buke. Neki su im i cvijeće bacali. Nakon što je kolona prošla, jedan čovjek je stajao i rekao: ‘Pogan narod nema nijedne generacije koja je prošla bez rata’. Zato ne vjerujem u zdravije društvo. A i tu se održava imbecilni običaj zbog kojeg se svakih 30-40 godina dogodi situacija zbog koje ljudi moraju ići u skloništa. Posvađaju se susjedi jer pripadaju različitim nacijama. Etnički princip im je najvažniji, a ja sam protiv toga. No ja sam cijeli život u manjini, pa tako i u tom pogledu. Ne sviđa mi se guranje stada u jedan tor.
Jeste li odustali od borbe za tom potrebnom promjenom? Nekoć ste, kao javna osoba, podržavali aktivističke akcije, no danas Vas gotovo ni ne viđamo u tom kontekstu...
Ne postoji vrsta alternativnog mišljenja koje bi moglo funkcionirati s onim što osjećam, a postojala je prije petnaestak godina. Umjetnik mora biti korektor društva, jer ovaj poziv ipak ima javnu funkciju. U prvo vrijeme sam bio prilično tužan jer moja opcija ne pobjeđuje, onda sam shvatio da je privilegija biti u manjini. Zašto misliti kao i drugi? To je populizam. Nažalost je to referenca demokracije, većina vodi stvar. U našim krajevima zbog toga pobjeđuje etnocentrizam. Misle da tko je u većini, pobjeđuje, a ja se s tim ne slažem. I zato se nikad neću baviti politikom.
No vodeći kultni Atelje 212 punih 12 godina vjerujem da ste ipak na neke kompromise morali pristati. Kako se jedan ‘buntovnik’ Cvetković s time mirio?
Nisam zažalio nikad zbog te funkcije. Ali da sam to radio dulje od tih 12 godina, ostavio bih preveliki pečat. Meni je bilo na pameti samo da me nakon tih godina nitko ne potjera motkom, kao sve moje prethodnike. Uvijek je vladalo veliko nezadovoljstvo i oni bi morali otići, a onda bi se pričalo kako su zapravo bili super. A oni, ti moji prethodnici, bi već bili mrtvi od te muke. Biti ravnatelj u Ateljeu 212 je politika, jer po meni je politika umjetnost kompromisa. Teatar je škakljivo zanimanje, ne treba ga mistificirati, ali je škakljivo. Glumcima treba pristupati psihoterapeutski.
Niste dopustili moći da vas ponese?
Da me je ponijela moć funkcije, otišao bih na drugu jer ponuda nije manjkalo. No želio sam nešto napraviti što je samo moje, produkcije koje želim, koje me zanimaju. Želio sam se posvetiti obitelji. Zato nisam želio ulaziti u tu nedodirljivost. Družim se s onima koji imaju ljudski pristup i kontakt, a to je važnije od onoga što predstavljamo u svijetu i u našem poslu.
Ulijevaju li nove generacije umjetnika koji dolaze nadu da će regionalna kulturna scena napredovati? Ili su ipak još to klinci kojima treba vremena da naprave nešto značajno?
Meni je najdraže kad se prevarim. Gledam ih kako rade i mislim si - ‘faul’. Međutim, za dvije godine on je uspio. Pa mislim da je ‘faul’ u školi. Traje četiri godine, odnosno sada pet, ali ono što naučiš u te četiri godine je iskustvo za koje ti na sceni treba 12 godina. Jer profesor te stalno nešto ‘gonja’, radiš toliko različitih stvari. Barem je tako bilo u moje vrijeme. Kad izađeš, nisi sam, imaš iskustvo. A ovdje sam shvatio, kad te puste s 22 godine, puste te ‘grlom u jagode’. Drugačiji je pristup, ne kažem da je nužno loše školovanje. A ima i različitih pristupa - netko želi da im to bude životni poziv, a netko želi to isto, ali na pogrešan način, samo zato da bi ih ljudi prepoznali na cesti, da snimaju filmove koji se puno gledaju. Svatko bi to želio, ali ne treba podilaziti, treba biti dobar. A kod nas je povlađivanje lošem ukusu postala tradicija. Što gluplje, to bolje, kao i skečevi koji se mogu snimiti za jedno popodne. Glavno im je da se dobije neka kinta, ali to ne bi trebalo biti tako. Sistem vrijednosti u teatru, filmu i televiziji ne postoji. Pa prije smo imali dramski i ozbiljni serijski program. Ponekad se serija od sedam epizoda snimala i po pet mjeseci, a danas za sedam dana.
Gledate li televiziju?
Ne. Čak ni kad sam u najboljim hotelima.
Kako je uopće sin liječnika zaglavio u glumi?
Bio bih upravo, kao i moj otac, liječnik. Cijelo djetinjstvo sam proveo u ordinacijama i bio sam siguran da ću krenuti njegovim stopama. No u gimnaziji sam počeo spremati povodom državnih praznika igrokaze koji su se svidjeli mojim profesorima. Zahvaljujući toj vještini iz drugih sam predmeta skupljao dobre ocjene i svi su voljeli gledati kako ih imitiram. Jedna profesorica mi je sugerirala da upišem Akademiju i svidjela mi se ta ideja. Odlučio sam da me prime među tih stotinu prijavljenih. Sve što se trebalo pripremiti za prijamni, ja sam spremao duplo. To ljeto sam se također zaposlio na Radio Studio B gdje sam radio noćni program. Razmišljao sam tada da ako izađem pred komisiju od deset ljudi i imam tremu, riješit ću se te treme tako da ću svake večeri govoriti kao radio spiker pred tisućama ljudi. I to bez treme. Imao sam i divnu profesoricu koja me je usmjeravala. Počeo sam se baviti glumom kao zanatom i shvatio sam studij ozbiljno. Bio sam štreber. No kad sam završio Akademiju, nisam se borio za projekte, nego sam čak i odbijao neke projekte. Od Ede Galića dobio sam ponudu čak dva puta da snimamo. I odbijao sam ga. To ga je zaintrigiralo i ponudio mi je na kraju ipak ulogu koju sam odigrao kao da igram prvi i posljednji put u životu. Nakon te uloge dogodio se ‘Hajduk’, koji je 1981. došao u Pulu. Doživio sam popularnost preko noći, a te večeri mi je prišao i Dušan Makavejev, s kojim sam snimao ‘Montenegro’.
Slušajući vas, teško je shvatiti zašto ste, ako ste uopće, nezadovoljni glumačkom karijerom.
Nisam nezadovoljan. No ne treba se ponavljati, a pitali ste me bih li ponovio glumu. Moj otac je svojim poslom puno više pomogao nego ja. Ja svojim poslom ne mogu izliječiti nikoga, kako može moj otac. No nisam ja tikva bez korijena. I on je u mladosti glumio, ali mu je majka zabranila upis na Akademiju. Zato je bio iznimno ponosan na mene kad sam ja ipak krenuo tim putem.
