Nakon što se mlada i atraktivna glumica Ornela Vištica proslavila ulogama Karmen i Klare u televizijskim sapunicama “Larin izbor” i “Vatre ivanjske”, glumila je još u crnogorskom kratkometražnom filmu “Refleksije”, a sad je upravo završila snimanje svog prvog dugometražnog filma, “Mrtve ribe plivaju na leđima”.
Prema istoimenom romanu Josipa Mlakića taj je film režirao Kristijan Milić, koji je napravio i serijal “Larin izbor”, a u njemu Ornela Vištica glumi lik Ivane, žene oboljele od raka.
Osim što je snimila svoj prvi dugometražni film, mlada glumica je nedavno postala stalna članica kazališta Kerempuh, gdje u političkoj satiri “Zmaj” Aleksandra Popovskog igra ulogu Princeze Elze.
Upravo ste završili snimanje svog prvog dugometražnog filma “Mrtve ribe plivaju na leđima”, koji je režirao Kristijan Milić prema istoimenom romanu Josipa Mlakića. Kakvu ulogu ste glumili?
Kad sam pročitala scenarij, bila sam oduševljena i ganuta tekstom. U filmu igram Ivanu, ženu koja umire od raka, a partner mi je bio odličan glumac Marko Cindrić, koji mi je puno pomagao svojim iskustvom. U toj ulozi lice mi je puno opeklina i gotovo je neprepoznatljivo jer je Nana Bulajić napravila genijalnu masku. To je izuzetno teška i iscrpljujuća uloga i ne znam bih li ponovno ulazila u nju. U jednom trenutku, kad sam se pogledala u zrcalo, bila sam zgrožena svojim izgledom. Tad sam pomislila na sve one žene koje se danas bore s tom opakom bolešću, koja ne bira ni godine ni spol nego te samo uzme. Nakon snimljenih scena morala sam se dobro isplakati kako bih se vratila liku Princeze Elze, koju sam tad stvarala u Kerempuhu.
Šira publika najviše vas pamti po ulogama u serijama i sapunicama kao što su “Larin izbor” i “Vatre ivanjske”, a sad ste ušli u angažman kazališta Karempuh. Što je presudilo da se ipak odlučite za kazalište?
Ja sam od djetinjstva bila vezana i za kazalište i za pozorište u Mostaru, gdje sam glumila u dječjim predstavama. Moja prva uloga bila je Sob i s tom predstavom išli smo na malu turneju po Bosni i Hercegovini. Kasnije, u srednjoj školi, osnovali smo malu kazališnu trupu, a dolaskom u Zagreb, gdje sam upisala Akademiju dramskih umjetnosti, sve je postalo ozbiljnije. Kazalište je uvijek bilo u meni i niti u jednom trenutku nisam ugasila tu svoju unutrašnju potrebu nego sam je samo stišala. Igrom slučaja uletjela sam na trećoj godini Akademije u televizijsku mašineriju i počela glumiti u TV seriji “Larin izbor”. Tad nisam puno znala o televizijskom snimanju i na početku mi je bilo iznimno teško priviknuti se na taj strogi režim. Srećom, imala sam genijalnog partnera, glumca Mladena Vulića, koji je imao puno utakmica u nogama. S njim mi je bio veliki užitak raditi i od njega sam puno naučila. Kad je potreba za kazalištem počela vrištati u meni, dogodilo se da sam dobila ulogu princeze Elze u predstavi “Zmaj” u Kerempuhu. Velika mi je čast i zadovoljstvo što sam svoju prvu kazališnu predstavu radila s Aleksandrom Popovskim, kojeg izuzetno ciijenim, i s genijalnim Kerempuhovim ansamblom, sigurno jednim od najboljih u zemlji.
Kakav je vaš lik princeze Elze u toj političkoj satiri, u kojoj pisac Jevegenij Švarc kritizira vlast i svaki oblik totalitarizma?
Svake godine troglavi Zmaj izabire najljepšu djevojku u gradu i odvodi je u špilju, gdje one, kako se kaže u predstavi, umiru od odvratnosti. Te godine dolazi red na princezu Elzu, koja je do tada živjela onako kako joj je vlast naložila, u nekom bunilu, ludilu, nesvjesnom stanju, čak u jednom trenutku kažem da sam poslušna kao pas. Ali kad shvatim da ću mlada završiti u špilji kod Zmaja i da nakon toga više ništa neću vidjeti niti osjećati, odlučim uzeti stvari u svoje ruke i promijeniti svoj život. No padnem u ruke drugom Zmaju, odnosno, drugoj vlasti, jer Zmajevom smrću ne završava njegov “život” nego ostaje ukorijenjen u građanima, koji su godinama bili inferiorni. Nakon toga padnem u ruke i trećem Zmaju i tek tad se probudim i pozivam građane da počnu razmišljati svojom glavom i da se zapitaju što je to u njima, gdje je nestao čovjek, gdje je njegova duša. Zapravo, lik Elze može se podijeliti na tri uloge: na početku igram nesvjesnu, zaigranu, luckastu djevojčicu, koja zatim odraste i počne misliti svojom glavom, a na kraju postane potpuno svjesna situacije i, premda izmučena, poziva narod na buđenje i osvještavanje, zadirući u njihovu savjest.
Rođeni ste i odrasli u Mostaru. Kako je rat utjecao na vaše odrastanje?
Rat definitivno ostavlja velike posljedice na ljudima i uči nas da se trebamo boriti za sebe i živjeti usprkos svemu. Ja sam imala sreću što sam u ratu bila jako mala i zapravo se ne sjećam što se događalo, a s druge strane bila sam zaštićena. No pamtim atmosferu i zastrašujuće slike koje sam kasnije vidjela, kad smo se vratile u Mostar. U to vrijeme je u Mostaru sve bilo u pomalo anarhičnom stanju, a moj najveći bijeg od te anarhije i surove starnosti bile su knjiga, gluma i kazalište, kao i pisanje poezije, koje je bilo moja velika preokupacija. Svoje prve džeparce zarađivala sam recitirajući poeziju na književnim susretima. Išla sam i u Govorničku školu, koju je organizirao pokojni profesor Ivo Škarić s Filozofskog fakulteta, gdje sam brusila govor i izgovor. Sudjelovala sam i na županijskim natjecanjima, gdje sam dobivala nagrade. Profesor Škarić mi je u jednom trenutku rekao da bih trebala upisati glumu na Akademiji jer bi to bio logičan slijed mojih dotadašnjih aktivnosti. Za prijamni ispit pripremala me zagrebačka glumica Tatjana Feher, koja je bila u zadnjoj Gavellinoj generaciji studenata, koju je život odveo u Mostar i mostarsko kazalište. Mislim da je ona apsolutno zaslužna što sam 2008. s Krležinim monologom iz “Vučjaka” od prve upisala Akademiju.
Kako vi kao žena gledate na ovaj val konzervativizma kojim smo zapljusnuti? Ima li država pravo odrediti smije li žena napraviti abortus ili ne? Recimo, ako se žena nađe u nekoj iznimno teškoj situaciji, gdje joj je abortus jedini izlaz, smije li ga napraviti?
Ja nisam majka, ali izrazito poštujem svaku ženu koja je majka. Mislim da je nešto najljepše donijeti novi život na svijet. Izuzetno poštujem svoju majku, koja mi je dala život i što me izdržala i izdržava sve ove godine. Mislim da svatko od nas voli život i što je dobio priliku živjeti. Ako se trebam opredijeliti, onda ću se uvijek opredijeliti za život. No svatko ima pravo na svoj izbor. Nismo svi isti. Niti ćemo ikad biti.
Na svom Facebook profilu dali ste podršku gradonačelniku Milanu Bandiću kad je bio u pritvoru. Što mislite trebaju li se umjetnici aktivirati u javnom životu i zalagati za neke ideje, ili čak politički opredjeljivati?
Nisam članica niti jedne političke stranke niti se ikad namjeravam učlaniti u neku stranku. Političko opredjeljenje, kao i vjera, pripada samo meni, to je intimni, privatni dio mene. Svatko od nas je individua za sebe i odgovara za svoje postupke. Kod mene vam važi ono pravilo: Ako 30 ljudi krene na jednog čovjeka, ja ću biti 31. prva koja će pružiti ruku. Takva sam. Jedino što uistinu želim je boriti se na sceni, u kazalištu i ispred kamere, svojim ulogama i željela bih da to bude u fokusu medija i publike.
Kasnije ste se našli na listi umjetnika koji su podržali Domoljubnu koaliciju, zajedno s još 50-ak potpisnika. Jeste li zadovoljni radom Vlade?
Ponavljam, nisam član niti jedne stranke, pa tako niti Domoljubne koalicije. Bila sam pozvana, zajedno s glumcem Robertom Kurbašom, da vodim predizborni skup Domoljubne koalicije u Areni. Ja sam, naravno, profesionalno odradila svoj dio zadatka. Ja ne gledam na ljude po imenu, prezimenu, vjerskoj ili nacionalnoj pripadnosti, političkom opredjeljenju ili svjetonazoru. Nisam isključiva, za mene postoji samo jedan kriterij – jesi li čovjek ili nisi. I toga se držim.
Kad ste se našli na popisu umjetnika koji su podržali inicijativu Kulturnjaci 2016. kojom se traži smjena ministra kulture Hasanbegovića, zatražili ste da se vaše ime briše s te liste jer se tamo našlo bez vašeg dopuštenja. Kako se to dogodilo?
U tom slučaju morala sam reagirati i inzistirala sam da se moje ime izbriše s tog popisa. Tad sam rekla, a to ponavljam i sad: Molim vas, pustite me da živim, dišem i stojim na sceni, da prvo postanem, da budem i opstanem. To me jedino zanima. No kod mene se uvijek događa da se moje ime nekako uplete u ono što je fokus medija, a to upravo ne želim. Ako vas ja doista zanimam, onda se fokusirajte na moj rad, moj glumački poziv, a ne na moje komentare na društvenim mrežama ili nekim listama, što ne bi smjelo biti ispred moje glume. Međutim, ako je netko javna osoba, kao što su to glumci, onda se njihovo komentiranje na društvenim mrežama nikako ne može shvatiti kao privatna stvar nego javni komentar. A s druge strane, politika se vrlo često bavi s nama premda se mi možda ne želimo baviti njome. Mislim da je najbolje raditi ono što nam je svakome “odozgo” naloženo i ne rasipati svoju energiju na ono što je netko nekome rekao ili napisao, tko je bio na čijoj strani, jednom riječju, na popratne stvari. Ja se volim izolirati od svih takvih događaja jer me te energije sputavaju.
Ipak, možete li komentirati prve poteze ministra Hasanbegovića u ovih sto dana Vlade?
Radila sam novi film, a zatim sam bila intenzivno okupirana radom na predstavi “Zmaj” i potpuno sam se isključila iz svih vanjskih događaja. No mogu reći da o aktualnoj vlasti, kao i o svakoj drugoj vlasti, najbolje govori ova predstava. Zato pozivam sve da dođu pogledati našeg “Zmaja” u Kerempuh kako bi vidjeli što je zapravo vlast, a što pojedinac u odnosu na vlast, te što je žena koja odluči misliti svojom glavom, živjeti punim plućima i biti sretna. Sva pitanja vezana za moje Facebook statuse i liste, što zanima ljude, mogu pronaći u predstavi “Zmaj”, koja je danas iznimno aktualna, premda ju je Jevgenij Švarc pisao u vrijeme Staljina. Predstava pokazuje da je taj Zmaj tu oko nas, ali i u nama.
