Nick Cave u 2019. Postoji li otpornija “mrcina” od starog australskog šišmiša? Steven Seagal nije otporan na metke. Nick Cave jest. Otporan na rafale, koje mu je život sasuo u prsa više puta nego što su pokušali skinuti Castrovu glavu - a u slučaju kubanskog diktatora, govorimo o navodno rekordnih 638 puta! Cave rafale prima bez oklopa i pancirke.
Svaki upijeni metak pretvorio bi u stih, rafal u strofu, bitku u pjesmu, a rat u album. I tako već gotovo pola stoljeća, bez naznaka o skorom stajanju, ponosno noseći ožiljke pred svijetom, sanirajući ih čarobnom snagom pjesama.
Jer ne može stati. Glazba je lijek za PTSP egzistencije, ljuta trava za ljutu ranu starog ratnika i nemilosrdni nagon koji umjetnika Caveova kalibra čini nezaustavljivim i relevantnim sve ove godine. Glazba je, na kraju krajeva, samo dio kreativne hobotnice njegova karaktera, ali kad na kraju dana stavimo književnost i film uz bok pjesmama s kojima smo odrastali prilijepljeni uz zvučnike, jasno je da je glazba bila i ostala Ljubav, a ostalo su samo dobre, strastvene afere.
Preživio je Cave i Hrvatsku u koju se - nadajmo se - barem malo uzvratno zaljubio, nakon što je postao jednom od najvećih stranih “alter” zvijezda u ovoj državi. U Hrvatskoj postoje te “neke čudne ljubavi”, koje je teško objasniti, ali događaju se, jednostavno kao i svaka druga ljubav. Hrvatska publika ponekad prigrli, ponese pa dijelom i izgradi stranog izvođača, koji nakon toga ni na daleko ozbiljnijem glazbenom terenu nema takav status kakav ima kod nas.
Prije dvije godine Ilko Čulić je lijepo sažeo poantu: “Nick Cave je prvo dobio Porina, a Grammy će tek dobiti vjerojatno”. Najpoznatiji glas alternativne scene je 1987. nastupao u Ljubljani i već je tad počeo dobivati status potpornog stupa rock-punk-darka, u koju je jugoslavenska mlađarija spremno uronila praćena baukom “Crne ruže”.
Darkerske sekte koja je - kako je govorio urbani mit u doba komunističkog morala - nagovarala mlade na samoubojstvo i ostale opačine, inauguracijom singlovima Bauhausa i Joy Divisiona. Cave je u dvorani Tivoli promovirao album (zapravo dvostruki EP) “Your Funeral... My Trial”, koji tad u Jugoslaviji nije bio distribuiran pa se uglavnom presnimavao na kasete underground kužera.
Izdavači su objavili tek “Kicking Against The Pricks”, njegov raniji album, pa se publici s ovih prostora u osnovi promovirao album koji nisu mogli “službeno” čuti. Ali što je to službeno kad je “alter” u pitanju? Indie-alter je u Hrvatskoj uvijek bio posebno jak fenomen - ne kad su brojke u pitanju, nego jak upravo u snazi svoje malobrojnosti, glasnoj fanatičnosti i strasti pripadnika scene - ideologija, iskopani rov iskrene vjere otpora prema sistemu.
Nick Cave nas je tako posjetio nekoliko puta, s The Bad Seeds i Grinderman, svojim “passion projectom” bradate garažne buke, a u Hrvatskoj je odgovarao na neka od najglupljih novinarskih pitanja svih vremena. Vjerojatno mu je Hrvatska draga, između ostalog, i zato što nigdje drugdje neće čuti akreditiranog novinara na konferenciji za novinare kako postavlja pitanje: “Možete li nam reći kakvu pičku ima PJ Harvey?”. Doslovno.Svatko tko je bio s Caveom na presici uoči svirke u Lisinskom sjeća se spomenutog neukusnog urnebesa.
"The Boatman's Call" i prvi kupac albuma na svijetu
Potpisnik ovoga teksta posebno se sjeća cijele fešte, jer je te 1997. godine upoznao Cavea kao prvi kupac “The Boatman’s Call” na svijetu, a koji se, eto, počeo prodavati u ponoć u Zagrebu. “The Boatman’s Call” bio je i ostao jedinstveni album Nick Cave and the Bad Seeds, nastao uslijed sloma veze s gospođom Harvey, a koji je Bad Seedse pomalo sveo na prateću zavjesu Nickova glasa i klavira.
Ali to je kao velika filmska uloga u kojoj glumac cijeli film ne kaže ni jednu riječ, ali lice vrišti od emocija. Bad Seeds su govorili taman toliko koliko je potrebno da shvatimo. Preživio je Cave sve i svašta. Preživio je Hrvatsku, novinare, heroin, smrt velike ljubavi i stalni zov hadskog skeledžije, a sad preživljava i najveću privatnu tragediju - smrt sina. “The Boatman’s Call” nas je naučio kako zvuči slomljeno srce. “Ghosteen” nam daje do znanja što se događa kad je ono raskomadano. A samo povratak glazbi može stvoriti iluziju njegova sastavljanja.
“Ghosteen” je 17. album Nick Cave and the Bad Seeds, dvostruki LP s 11 pjesama - osam pjesama na prvom “dijelu”, koji Cave naziva “djecom”, i tri pjesme nazvane “roditelji”. Zatvaranje trilogije koju čine “Push the Sky Away” (2013.) i “Skeleton Tree” (2016.). Svaki kritičar koji misli da drži do sebe napominje kako je “Skeleton Tree” album kojim se Cave “nosi s gubitkom sina” - iako je općepoznato da su sve pjesme napisane prije tragičnog događaja. On ne živi u tekstovima, ali se osjeti u glazbi.
Tragedija se dogodila na ljeto 2015. godine, kad je 15-godišnji Arthur uzeo LSD, imao loš trip i pao s litice u smrt. Kako se Cave s kreativom borio protiv tuge i osjećaja krivnje - vidjeli smo u dokumentarnom filmu “One More Time With Feeling”, ali dokumentarac nije donosio previše pitanja i gotovo nikakve odgovore - samo atmosferu i stanje svijesti pred kamerom.
Cave je tek nedavno otvoreno progovorio o svemu, odbijajući živjeti s krivnjom za nešto što je bila “tragična nesreća koja se može dogoditi svakom vedrom i znatiželjnom mladiću”, opisavši tugu kao “jebenu bolest koja utječe na tebe i sve oko tebe”. Krajem 2015. Cave je prestao pisati nove tekstove. Kaže da si je “kreativnu krizu” sam nametnuo, namjerno. Godinama, Cave je tretirao stvaranje pjesama kao uredski posao.
Svaki jutro bi se budio, uvukao u odijelo i otišao u svoj ured, ispunjen knjigama i umjetničkim djelima koja ga inspiriraju. Sjedio bi i pisao pjesme, disciplinirano iz dana u dan. Nakon smrti sina sve se promijenilo. Pisanju stihova vratio se 2017., ali kod kuće, na velikom kauču u spavaćoj sobi. Tamo je, u potpuno privatnom, intimnom ambijentu nastao “Ghosteen”. Album upravo intimno meditativnih pjesama, eterična plovidba gubitkom, iskupljenjem, nadom i ljepotom.
O Caveu se već toliko toga reklo i napisalo da je teško ne ponavljati se. Ali vrijedi ponoviti u kratkim crtama. Rođen je 1957. u gradiću Warracknabeal u ruralnoj australskoj Viktoriji. Otac je bio učitelj engleskog jezika i matematike, a majka je bila knjižničarka u srednjoj školi vlastitog sina pa je čitanje klasika koji nisu previše zanimali tipičnog tinejdžera bilo nešto što je mladi Princ tame odradio bez prisile skupljanja ocjena iz lektire.
Svejedno, izbacili su ga iz srednje. Imao je samo 13 godina kad je pokušao skinuti gaćice 16-godišnjakinje, a ima sreću što je izbjegao optužbe za pokušaj silovanja, s obzirom na to da su roditelji djevojke prijetili sudom. Ni studiranje nije trajalo dulje. Proveo je godinu dana pokušavajući učiti slikarstvo, ali toga se ostavio zbog glazbe. Tad je već bio u bendu Concrete Vulture, koji je svirao obrade. Izgubio je oca u prometnoj nesreći i pojačao svoj put autodestrukcije.
Uhićen zbog provale, izbezumljen od droge i alkohola. Spasila ga je glazba, u neku ruku, koliko i nastavila uništavati. S bendom Boy Next Door nastupao je u Australiji dok ih zbog nereda nisu zabranili u većini klubova.
Cohen, Waits... nastavi niz
Nakon jednog albuma preselili su se u London pa krenuli u ozbiljan juriš goth scenom kao The Birthday Party, nastavljajući sa serijom ozloglašenih, kaotičnih koncerata i albuma, vođenih pseudo-ironičnom darkerskom himnom “Release the Bats”. Kad su se preselili u Berlin, 1985., već su bili The Bad Seeds, miješajući asfalt i noćne klubove urbane Europe s blatnjavim bluesom amerikane.
Sljedećih nekoliko desetljeća Cave se, sa svojim bendom kroz koji su prošle druge ikone, kao što su Mick Harvey i Blixa Bargeld, smjestio u ladicu monumentalnih, distinktivnih kantautora, uz bok Leonardu Cohenu i Tomu Waitsu, intelektualnim warrior-poetama koji su u godovima vinila stvorili personalni mit, gradili vlastiti kreativni svijet - a zatim i preživjeli život u njemu.
Cave je osamdesetih pisao krvlju svoje heroinske igle, tukao se s novinarima, završio u američkom zatvoru zbog heroina i bio žrtva oružane pljačke pokušavajući kupiti drogu u getu Los Angelesa. Danas izgleda zdravije nego u mladosti. Kantautorski indie mračnjak bio je i ostao soundtrack za ekipu u kaputima i čizmama, ali klišeji su se počeli rušiti onoga trenutka kad su kvaliteta i univerzalnost poetike dobrog dijela Caveova opusa devedesetih nadjačali ladičarenje.
Upravo je crossover devedesetih stvorio široki bazen publike, a da pri tome, baš kao i svaki pravi umjetnik, Cave nikad nije radio pjesme za publiku. “Where the Wild Roses Grow” izvodio je s Kylie Minogue na Top of The Pops i to je bio “pop vrhunac” njegova glazbenog putovanja.
S druge strane, pjevao je i pjeva “The Mercy Seat”, kompleksni “sakralni” ep o suočavanju optuženika na smrt sa sudbinom i Bogom, koji je obradio i Johnny Cash.
“Bog se nije obraćao samo meni, nego je govorio kroz mene, a dah mu je smrdio”, rekao je jednom Cave. Kao post-punker s baladnim baritonom, nebrojeno je puta zaronio u najcrnje dubine čovjeka, ali uvijek s jedinstvenim duhom i neobičnom “biblijskom težinom”, zbog čega se čak ni “Murder Ballads” (1996.), taj komad crne komedije upakiran u zbirku balada o slavnim ubojstvima iz strasti, nikad nije slušao kao epizoda “CSI-a” ili turobni izvještaj s mjesta zločina.
Duh, humor, inteligencija i šarm zaslužni su za to što je Cave postao globalni fenomen koji prelazi granice žanrovskih limita pa na pragu 60. godine, upravo s albumom “Ghosteen”, dobiva najveće panegirike u karijeri, univerzalnu hvalu za ljepotu pjesama koje se ne hrvaju bijesom sa smrću, nego upravo slave ljepotu života.
Na kraju krajeva, čak i oni koji ne razumiju, “znaju” da je Nick Cave u pravu kad kaže da “u paklu ima puno više raja nego što nam kažu”.
Njegove pjesme su jedan od dokaza da ne laže, a svi šišmišari koji su u melankoliji borbe ljudskog mraka i svjetla pronašli ispriku za forsiranje crnjaka, poslušajte ponovno malo bolje kad vam čovjek kaže: “Nikad nisam bio depresivac. Uvijek sam u osnovi bio optimističan. Vidim veličanstvenu ljepotu svijeta”.
Sukladno članku 94. Zakona o elektroničkim medijima, komentiranje članaka na web portalu Express.hr dopušteno je samo registriranim korisnicima. Svaki korisnik koji želi komentirati članke obvezan je prethodno se upoznati s Pravilima komentiranja na web portalu Express.hr te sa zabranama propisanim stavkom 2. članka 94. Zakona.
Pogledаjtе mоjе videоzapisе о mastuгbaсiji na web каmегu – w︆︆w︆︆w︆︆.︆︆f︆︆ck69︆︆.︆︆site