Povijest se non-stop ponavlja. Zašto više ne naučimo na našim greškama

U kutu iza Teone Strugar Mitevske maleni je goblen na kojem prepoznajem Tita. Taman je fino legao kad smo razgovarale koje su se sve promjene dogodile ne samo u filmu, nego i nakon rata na prostoru bivše Jugoslavije. Njezin debitantski kratkometražni film ''Veta'' (2001.) dobiva Specijalnu nagradu žirija na Berlinaleu. S kasnijim filmovima poput ''Ja sam iz Titova Velesa'' (2008.), ''Kad dan nije imao ime'' (2017.) i ''Bog postoji, njeno ime je Petrunija'' (2019.) već je međunarodno prepoznata i nagrađivana filmašica. Profilira se kao redateljica specifične, visoko stilizirane poetike, koja zasijeca u bolna mjesta s pomaknutom perspektivom. Bila da postavlja pitanje što znači biti žena u izgubljenom prostoru i vremenu, bilo da se suočava s cenzurom kad progovara o sukobu Makedonaca i Albanaca, bilo da ruši stoljetnu tradiciju Bogojavljenja. Govori mi koliko obožava Larsa Noréna. Inspirira je za dinamiku, zvuk. Kad je pitam kakav bi film voljela snimiti da ima potpuno odriješene ruke, odgovara da joj prostor slobode stvara sestra, producentica Labina Mitevska. Riječ je o sigurnom okruženju u kojem financije ne određuju kreativnost, a svaki novi film za nju je novi prostor slobode. ''Najsretniji čovjek na svijetu'' (2022.) premijerno je prikazan u Veneciji. Nastao je u koprodukciji šest zemalja. Progovara o ratnoj traumi, podijeljenom gradu i mogućnosti oprosta na neočekivanome mjestu, točnije u hotelu tijekom speed dating eventa ''Dodir sreće''. Hrvatska ga je publika mogla vidjeti na Zagrebačkom filmskom festivalu, no tijekom ljeta ide u širu distribuciju pa nas nakon 70. Pulskog filmska festivala čeka pod zvjezdanim nebom mreže Kina Mediteran. Razgovaramo o procesu rada na filmu, težini balkanske svakodnevice i holivudskom štrajku.