Kultura
579 prikaza

Povijest se non-stop ponavlja. Zašto više ne naučimo na našim greškama

1/4
PROMO
Možda je rano, evo tridesetak godina je prošlo, ali mi se i dalje ne usuđujemo pričati o stvarima. Što se desilo, zašto se desilo, a to je jedini način da se rekonstruiramo kao prostor

U kutu iza Teone Strugar Mitevske maleni je goblen na kojem prepoznajem Tita. Taman je fino legao kad smo razgovarale koje su se sve promjene dogodile ne samo u filmu, nego i nakon rata na prostoru bivše Jugoslavije. Njezin debitantski kratkometražni film ''Veta'' (2001.) dobiva Specijalnu nagradu žirija na Berlinaleu. S kasnijim filmovima poput ''Ja sam iz Titova Velesa'' (2008.), ''Kad dan nije imao ime'' (2017.) i ''Bog postoji, njeno ime je Petrunija'' (2019.) već je međunarodno prepoznata i nagrađivana filmašica. Profilira se kao redateljica specifične, visoko stilizirane poetike, koja zasijeca u bolna mjesta s pomaknutom perspektivom. Bila da postavlja pitanje što znači biti žena u izgubljenom prostoru i vremenu, bilo da se suočava s cenzurom kad progovara o sukobu Makedonaca i Albanaca, bilo da ruši stoljetnu tradiciju Bogojavljenja. Govori mi koliko obožava Larsa Noréna. Inspirira je za dinamiku, zvuk. Kad je pitam kakav bi film voljela snimiti da ima potpuno odriješene ruke, odgovara da joj prostor slobode stvara sestra, producentica Labina Mitevska. Riječ je o sigurnom okruženju u kojem financije ne određuju kreativnost, a svaki novi film za nju je novi prostor slobode. ''Najsretniji čovjek na svijetu'' (2022.) premijerno je prikazan u Veneciji. Nastao je u koprodukciji šest zemalja. Progovara o ratnoj traumi, podijeljenom gradu i mogućnosti oprosta na neočekivanome mjestu, točnije u hotelu tijekom speed dating eventa ''Dodir sreće''. Hrvatska ga je publika mogla vidjeti na Zagrebačkom filmskom festivalu, no tijekom ljeta ide u širu distribuciju pa nas nakon 70. Pulskog filmska festivala čeka pod zvjezdanim nebom mreže Kina Mediteran. Razgovaramo o procesu rada na filmu, težini balkanske svakodnevice i holivudskom štrajku.

 | Author: PROMO PROMO

Express: 'Najsretniji čovjek na svijetu' počinje kadrom isprepletenih prstiju iznad Sarajeva gdje se tijekom jednoga dana odvija čitava radnja filma. Riječ je o intimnoj, doduše izmijenjenoj, priči koscenaristice Elme Tataragić. Kako ste se odlučili uopće uhvatiti s time u koštac?

Ovo je Elmi i meni, čini se, treći film, trenutačno smo u pretprodukciji sljedećeg, tako da smo već napisali i četvrti. To je jedna kreativna suradnja koja je počela s 'Kad dan nije imao ime', onda smo radili 'Petruniju'. Bila sam upoznata s Elminom pričom nekoliko godina, otkrila mi je da bi htjela naći način, formu, kako da je ispriča. Slučajno smo bili u Sarajevu, u Holiday Innu, pili kavu na recepciji u onoj velikoj sali, ispričala sam Labini tu priču i tad mi je rekla - zamisli kad bi se ona desila u jednom hotelu u jednom danu. Mi smo kao nešto počele razmišljati, sanjati, i nije nam se činilo loše, no onda smo shvatile da je to tako privatna priča. Mislile smo da smo našle formu, klik kako ispričati tu priču, no nismo znale kako će Elma reagirati. Ona nas je poslušala i rekla - kad počinjemo. To je oduvijek bila i ostaje njezina priča. Dala mi je svoje povjerenje da je ispričam. Trebalo mi je puno vremena da dođem do momenta, da si dozvolim raditi na tome. Tko sam ja, ja nisam bila u tom ratu, iz Makedonije sam, to nije moja priča. Znam li dovoljno? Imam li pravo uopće? Borila sam se s tim pitanjima, ali Elma je uvijek bila jasna, daje mi zeleno svjetlo. Puno smo istraživali. Šest mjeseci razgovora, iskaza s ljudima koji su bili u Sarajevu, u drugim dijelovima grada, koji su prošli rat. Snimali smo ispovijesti. Važno mi je bilo što dublje ući u suštinu, da što bolje razumijem problematiku tog našeg užasnog rata.

Express: Prostor bivše Jugoslavije, kako bi Englezi rekli kad se bave PTSP-om, prostor je moralne ozljede. Tu su i prije devedesetih povijest, kompleksan identitet (granice, religija), ali i neočekivane implozije trauma. Azenina, koju igra Ksenija Marinković, u jednome momentu izgovara pa svi znaju za Srebrenicu. Opće mjesto traume. Zašto je važno stalno i iznova o tome progovarati?

Historija se non-stop ponavlja. Zašto više i efektivnije ne naučimo na našim greškama? Nemam rješenje, ali kao umjetnica i čovjek moram uraditi sve da neke stvari pamaknem iz te neke točke koja se ne da pomaknuti, iz tog statusa quo, zatvorenog kruga u kojem se krećemo. Reći ću na engleskom jer mi je ponekad teško na hrvatskom - the best way to deal with trauma is to face it, face the truth. Kad zastaneš ispred istine, fakta, to je možda početak nekakve rehabilitacije. Mislim da je ovaj film i način na koji progovara o traumi vrlo interesantan, posebno za naše prostore. Možda je rano, evo tridesetak godina je prošlo, ali mi se i dalje ne usuđujemo pričati o stvarima. Što se desilo, zašto se desilo, a to je jedini način da se rekonstruiramo kao prostor. Htjeli smo da film pokrije ta važna pitanja koja život znače. Ne znam jesmo li uspjeli, pokrećemo li nešto, ali definitivno smo dio tog procesa. Kako kažu, umjetnici su najhrabriji, treba nam mogućnost da se nosimo s prošlosti, razgovaramo. Danas mnogo više znamo o individualnoj, kolektivnoj traumi. Znamo da se trauma prenosi s generacije na generaciju. Mlad čovjek još nosi traumu iz Drugog svjetskog rata i tako dalje. Ako se ne suočavamo, samo ćemo ponavljati stare greške i nećemo nikamo stići.

 | Author: PROMO PROMO

Express: Zanimljiv mi je kazališni pristup filmu gdje se stapaju brutalizam hotelske zgrade i speed dating. Nisu važni isključivo protagonisti, Asja koju igra Jelena Kordić Kuret i Zoran kojega igra Adnan Omerović. Oboje su kazališni glumci. Suočavanje dolazi iznenada i odjednom se nalazimo u sudnici s četrdesetak ljudi. Kako dolazite do tih obrata?

Vidite, to je dramaturgija, kako razvijamo karaktere. Nisam mnogo tome vična. Elma radi konstrukciju, ona razumije kako doći do turning pointa, kako se stvari razvijaju, kako se obrnu. Volim raditi same scene, humor mi je važan, dijalog. Ovo može biti fantastična teatarska predstava, i u stvari u planu je da je napravim. S druge strane, mnogo je teško imati četrdeset ljudi u jednoj sobi, a da to ne postane didaktično, dosadno. Bili smo svjesni da scenarij maltene mora biti kao za akcijski film. Puno dinamike, puno obrata, puno događaja u konstrukciji same priče koji će dovesti do nekakvog vrhunca. Počeli smo sa scenom pitanja i odgovora te smo se pitali što dalje. Znamo otprilike kraj, nedostaje nam sredina. Kad zatvoriš četrdeset ljudi u prostor, onda istine dođu do površine. Ali je veoma interesantno kad odrasle ljude odjednom staviš u situaciju da se igraju kao djeca. To nam je omogućilo da imamo malo humora, igre. Zapravo je apsolutno neočekivano, i sama ideja speed datinga, subote tamo, uopće nije loša. Svi mi tražimo ljubav, hoćemo nekoga voljeti i da smo voljeni. Svima nam je potrebno da ponekad budemo djeca. Srceparajuće, jako teške teme s humorom nekako lakše gutamo.

Express: Film od petka gledamo u Puli, nakon toga ide u širu distribuciju Kina Mediteran. Kod nas, barem sudeći po anketama gledanosti i ironičnim komentarima na društvenim mrežama, postoji otpor prema domaćem filmu. Koji su razlozi?

(zastaje, dulje razmišlja) Zato što smo sve uništili. U Jugoslaviji smo imali kina, znali smo kako gledati film, kako gledati teatar, znali smo što gledati i što vrednovati. Došao je kraj Jugoslavije i prvo smo počeli gledati televiziju, neke B filmove. Uništene su sve distributerske kuće. Serviran nam je američki film i onda smo totalno zaboravili što znači kinematografija. Film je umjetnost. Kad odem u kino, isti mi je osjećaj kao kad pročitam knjigu, vidim dobru izložbu ili dobar suvremeni ples, mene to podiže, događa se katarza. Kad ti spoznaš nešto što je veće od tebe, to je najljepše. I onda s druge strane imaš zabavu koja nam je bila servirana godinama i godinama. Gotovo smo otupili. Važan je aspekt posla za nas redatelje, kao i za distributere educirati publiku. A kako educiraš, u zapadnoj Europi ima dosta pozitivnih primjera, od malih nogu učiš što je filmska umjetnost i tako razvijaš njihovo znanje, razumijevanje. Ne možeš samo staviti film u kino i čekati da publika dođe. Nije publika kriva. Nemaju oni odbojnost. Mi trebamo doprijeti do publike. To je proces koji smo izgubili na našim prostorima i moramo ga oživjeti.

Express: Jednom ste rekli kad ste ušli u svijet filma da ste imali osjećaj da ulazite u muški svijet gdje se treba ponašati poput kamiondžije. Koliko su se od tada stvari promijenile?

Živimo u divnome momentu. Različitosti su prihvatljivije na svim razinama. Mislim da je to veoma uzbudljivo. Otkad sam ušla u film pa sve do danas puno se toga promijenilo. Ne znači to da smo došli do potpune jednakosti. Puno se stvari otvorilo. Više je razumijevanja i znatiželje za različita gledišta. Za mene je bilo frustrirajuće kad su mi govorili: 'Teona, mnogo su ti interesantni filmovi, ali ne možemo tu zaraditi. Absolutely not bankable'. (smije se) Nisam samo žena, nego dolazim iz jugoistočne Europe. Predrasude su uvijek postojale na svim nivoima, ali barem smo sve te nepravde osvijestili i nekako je mnogo lakše navigirati u ovom svijetu. To ne znači da se stvari ne mogu potpuno promijeniti. Što se više oslobađamo, to je jača i reakcija na to, nekad je i agresivna. Da mi netko da moment gdje bih htjela živjeti, ovo bi bio taj zato što smo slobodniji nego ikad. Imam takav osjećaj.

 | Author: PROMO PROMO

Express: Od 17. godine ne živite u Makedoniji, iako su teme od 'Ja sam iz Titova Velesa' (2008.), 'Kad dan nije imao ime' (2017.) do 'Bog postoji, njeno ime je Petrunija' (2019.) duboko uronjene u makedonsko društvo. Vidimo li stvari jasnije kad smo malo izvana?

Za mene funkcionira ta perspektiva koliko god mi je udaljenost bolna. Kažem da sam nekakav imigrant od svoje 17. godine. Ranije sam mislila da je bolje ovako kao što radim, da postoji distanca, ali danas više nisam toliko sigurna. Moguće su obje perspektive, izvana i unutra, naravno. Jedino, Balkan i Makedonija su tako teške sredine za život. Toliko ima nepravde. Gledati i živjeti s tom nepravdom svaki dan, suočavati se s njom, s tim muškim svijetom. Ne znam bih li mogla ja lično, s mojim karakterom, ostati tamo zdrave glave. Mislim da je veoma komplicirano što smo sebi uradili, od našega doma.

Express: 'Najsretniji čovjek na svijetu' je makedonski kandidat za Oscara, završili ste studij filma na Školi za umjetnost Tisch u New Yorku, pa hajdemo onda za kraj malo u Hollywood. Tamo mjesecima traje štrajk scenarista, pridružili su se i glumci. Kako gledate na tu situaciju?

Baš sam gledala neku reportažu danas. Moramo se boriti za naša prava. To je esencijalno. Bez toga nismo ljudi. Potpuno sam za štrajkove, demonstracije, posebno za prava nas umjetnika. Živim u Belgiji i njihov sistem potpore, sigurnosti za umjetnike je fantastičan i funkcionira u zapadnoj Europi. Jedino kako možeš kreirati zdravo društvo je kad umjetnici imaju slobodu izražavanja. Kad čovjeka držiš na minimalcu i on se brine kako će od 1. do 15. preživjeti, kad se plaši za svoju sigurnost, onda mu ti u startu ubiješ mogućnost da se izrazi. Da se buni, priča o tabuima, kritizira, vrišti... Kad ga totalno spustiš dolje, on izgubi moć i vjeru, a i znanje da ima pravo izraziti svoje mišljenje. To je negativno za društvo i demokraciju. Status umjetnika, slobodnjaka mora biti uređen. Ne pričamo tu o bogatstvu, nego o osnovnim stvarima za život. I tu ne treba biti naivan.

Komentiraj, znaš da želiš!

Za komentiranje je potrebno prijaviti se. Nemaš korisnički račun? Registracija je brza i jednostavna, registriraj se i uključi se u raspravu.