Čitajući prije dvije godine prvu knjigu Kristine Gavran “Kiša u Indiji, ljeto u Berlinu”, pomislila sam kako je riječ o autorici čija proza odudara od onoga što očekujemo od nečijeg prvijenca. Ali i kako se radi o spisateljici koja se svojim glasom udaljava ne samo od recentnog proznog trenutka, nego i od bilo kakvog, spontanog ili namjernog, svrstavanja u generacijske ladice.
Diplomirana dramaturginja, autorica je nekoliko dramskih tekstova, od kojih je “Spremni” nagrađen prvom nagradom “Marin Držić” i praizveden u Zagrebačkom kazalištu mladih. Njezin odlazak u Birmingham, na stipendiju tijekom studiranja, otvara joj priliku da kao dramaturginja radi u The Blue Orange Theatre, ali tamo se događa i jedan od važnih trenutaka za priču o njezinu pripovijedanju, jer se priključuje grupi storytellersa s kojima ostvaruje brojne nastupe.
Kristina Gavran i danas živi u Engleskoj te povremeno dolazi u Hrvatsku. “Kiša u Indiji, ljeto u Berlinu” ostat će zapisana kao knjiga u kojoj se poigrala žanrom putopisa. Već se tad snalazila u višeglasju, uspjevši prezentirati vrlo šaroliku galeriju likova i postići unutarnju dinamiku te usput progovoriti mnogo toga o ljudskim snovima, porazima, čežnjama, nadama i propustima. Prvi roman Kristine Gavran ponovno ima jaku crvenu nit koja povezuje prozni tekst u cjelinu, motiv gitare (koja je ujedno i glavni lik) oko kojega se pletu sudbine njezinih junakinja.
Jer, ponovno je riječ o višeglasju, o više fragmenata koji povezuju prošlost i sadašnjost, bajku i realističku priču, mit i stvarnost. Kristina Gavran traži nešto više od refleksije zbilje, traži univerzalnost koja se odražava u pričama iz života ljudi koji su živjeli bilo kad i bilo gdje, svjedočeći kako strast, ljubav, nemir, prkos, senzibilnost i talent ne poznaju nikakve granice, nego su zapisani duboko u ljudskoj biti.
Tu univerzalnost ovom romanu svakako daje i glazba koja se čita u njegovoj strukturi, motivu gitare, ali i strasti koja ponekad sa sobom nosi i prokletstvo. Roman je fokusiran na pet ženskih sudbina. Naizgled stoljećima udaljene, svaka u svome svijetu i u svojoj priči, sa svojim zatvorenim svjetovima koji su evoluirali od mita i praznovjerja do suvremenih obrazaca ponašanja i ženske emancipacije, na kraju će biti povezane u priču o vezama koje se pružaju među stoljećima, ponekad povezane nevidljivim nitima, a ponekad - gitarom.
Početak je romana rezerviran za prasvijet, šumu, sjeme, nastanak, rođenje... Nositeljica priče toga svijeta je Asha, pripadnica plemena nomada, ogoljena na promatranje, otkrivanje, prapočetak koji se manifestira sjemenkom i njezinim klijanjem. Sljedeća junakinja, Ruža, korak je naprijed u vremenskom i razvojnom smislu - svijet u kojemu živi još je bajkovit i mitski, no njezin čin kojim ruši pravila i granice, uzima za sebe prostor slobode za koji smatra da joj pripada, ne samo što predstavlja zamašnjak za dalji slijed priče, nego i vrlo konkretno vodi priču prema vanjskom svijetu i prema gitari.
Sljedeća je junakinja Sirotica koja je izašla iz šume, iz nepoznatoga, da bi se suočila s pozicijom Drugoga, onoga koji ne pripada sredini u kojoj se našao, suočava se sa stvarnim svijetom sumnjičavosti i prezira, s ljubavlju i zahvalnošću koju osjeća prema Albertu, koji ima talenta od palisandrova drveta načiniti gitaru. Sirotica je ta koja će gitaru konačno pozicionirati u stvarni, suvremeniji svijet.
I ona i gitara platit će to ožiljkom, kao znakom prepoznavanja i prisjećanja, te se preseliti u sljedeću priču, vezanu uz Gabrijelu, tajanstvenu muzu i ljubavnicu mnogim umjetnicima, pa tako i glazbeniku, gitaristu i skladatelju koji pati od kreativne krize i nedostatka inspiracije. I tako dolazimo do Petre, čija je priča smještena u suvremeni urbani okoliš te konačno zatvara sve nedoumice i tajne koje donosi ovaj roman.
Petra je talentirana gitaristica, ali u trenutku kad je suočena s trudnoćom odluči napustiti SAD, vratiti se kući i promisliti ima li između velike turneje koja slijedi i majčinstva uopće mogućnosti za izbor. Kad se odluči imati dijete, njezina glazbena kompetencija kao doživljava krizu, sve dok joj “pomagačica”, ne ponudi gitaru i glazbeno remek-djelo. Ona će odsvirati koncert svoga života i na neki način svim junakinjama dati smisao njihovih misija i žrtvi. Glazba i život će na kraju odnijeti pobjedu.
Kristina Gavran piše kao da sklada, plete mrežu riječi i događaja, pazi na tempo i lajtmotive te uspijeva postići efekte suptilnim izvođačkim nijansiranjem. Spajanjem prostora i vremena te dojmljivim referiranjem na bajku, njezina je priča i ženska i glazbena i, što je najvažnije, svevremenska. Kristina Gavran je spisateljica s jasnim i čvrstim konceptom, ali i mnogo improvizacije u njegovu provođenju, s okom dramatičara i senzibilitetom pjesnika, a opet duboko u proznim vodama.
