Dijala Hasanbegović je sarajevska pjesnikinja, književna kritičarka i novinarka. Prošle je godine u izdavačkoj kući Vrijeme (Zenica) u ediciji “Nova osjećajnost” objavljena njezina prva zbirka pjesama “Neće biti djece za rat” koja je autoricu smjestila među najvažnije pjesničke glasove na ovim prostorima.
Naslov Vaše zbirke je ‘Neće biti djece za rat’. Sigurna sam da su Vam do sada ovo pitanje postavili nebrojeno puta, ali moram i ja - što podrazumijeva ovaj antiratni, ženski poklič preuzet iz pjesme ‘Uspavanka za O.’?
Kad se pročita zbirka u cijelosti, kad se svi njezini dijelovi sažmu u jednu tematsku cjelinu, kad se svi njezini likovi koji ne žive nužno u otvorenoj i jasnoj atmosferi poraća, kojima možda rat nije ni osnovna trauma, kojima cijela zbirka, umjesto samo pjesma u kojoj se pojavljuju, predstavlja tek kulise za duboku osobnu bol, višeznačnost te izjave postaje skoro jezivo apokaliptična i realna. Da, poklič je antiratni, poklič je ženski. Ali kako je to Mehmed Begić, moj recenzent, hrabro zapazio, to može biti i njegov poklič, kao muškarca. No istina jeste da kao ‘nositeljice života’ u patrijarhalnoj kulturi žene bivaju isključivo vlasnice takvih kategoričnih izjava. ‘Ona da rađa, on da brani’, sjetit ćete se možda čuvenog postera koji je obišao internet. Naše su maternice pećnice u kojima pečemo sirove ljudske snove. Izjava, poklič kako ste je nazvali, i biološka je, i politička, i sociološka. Nedavno je domaće dnevnike preplavila vijest o drastičnom padu nataliteta i katastrofalnim statistikama o odlasku vrlo mladih ljudi iz ove zemlje. ‘Neće biti djece za rat’ je svojevrstan i distopijski statement, mnogo jeziviji, ako je to ikako moguće, od neprekidnih prijetnji novim ratovima. Odrasla je nova generacija. Ona koja će ovakve kategorične izjave davati na temelju vlastitog iskustva, sad iz pozicije u kojoj ima moć i glas, za razliku od one ratne pozicije, u kojoj nisu imali izbora osim da budu žrtve.
‘Uspavanka za O.’ je uspavanka čovječanstvu bez snova. Dakle, naposljetku se ne radi o naivnom, hipi pokliku, kako su ga protumačili neki kritičari i komentatori na raznim književnim i neknjiževnim portalima, uz obavezne dosjetke: ‘Ma vidi nam je što je pametna, naravno da će uvijek biti djece za rat!’. Radi se o distopijskom kriku. Zamislite svijet sa sve manje i manje djece. Margaret Atwood je to već učinila.
Danas na regionalnoj književnoj sceni nastaje specifično antiratno pismo iz rukopisa mladih autora koji su odrastali u ratu. Koliko je iscrpljena ratna tematika i može li se ona rektualizirati na neki novi način?
Da, to ste dobro zapazili. Nekoliko, uglavnom pjesnika, ali i proznih pisaca moje generacije piše nekakvo novo pismo, koje se ne može nazvati ‘ratnim’, koje rat ne reciklira i ne preoblikuje samo kroz vlastita, naturalistička, krvava iskustva i slike. Rat je nama bio ‘priča’ koju su nam tek kasnije ‘objašnjavali’, kako su znali i umijeli, naši roditelji i staratelji. Rat, naravno, nikad neće prestati biti tema naše književnosti. Kao što ni jedan rat nije prestao biti tema nijedne književnosti. Ali naša sjećanja ne moraju čak ni da budu otvoreno antiratna, ne moraju biti pamfletska, ne moraju biti populistička ni u kojem smislu. Naši su stihovi i naše slike same po sebi dugo susprezani krik, nastao u spontanoj, neočekivanoj, ali razornoj spoznaji. Do koje smo došli sami, kroz svoje slike i svoja sjećanja. Koje nam nitko nije ‘objasnio’.
Tko su autori/ce koje smatrate važnim pjesničkim glasovima u regiji i koliko su utjecali/e na Vašu poetiku?
Osoba sam, i pjesnikinja, na koju je jako teško utjecati. Pisci i spisateljice kojima se divim pripadaju raznim stilovima i žanrovima, i svatko od njih ima neko posebno mjesto u mojem stvaralaštvu. Pisala sam za sebe, godinama me niko nije razumio, godinama niko nije shvatao je li to poezija ili proza, i ako nije poezija, zašto tako prokleto zvuči kao poezija? Bilo je to vrijeme kad se nešto moralo promijeniti. Bilo je to vrijeme kad nam je svima dosta bilo književnih bardova koji pišu o vazdušastim oblacima na augustovskom nebu i polushvehnulim suncokretima, o mirisu ruža u avliji i dunja na ormaru. Bilo je vrijeme obratiti malo pažnju na to mirišu li dunje na ormaru i kolači naše bake na neke nove prijetnje i smrti, ima li nas tu, ima li našeg života, naše patnje. Onog života u kojem te slušaju tek kad ti narastu sijede. A moje su prve sijede, bukvalno, narasle u ratu. A što se tiče važnih pjesničkih glasova u regiji, to su uglavnom oni koji hodaju na margini, koji biraju puteve kojima se manje hodalo, koji su manje ili više slavni, ali podjednako predani, i sad kad počnem nabrajati, nekog ću zaboraviti, sigurno hoću, i unaprijed se zbog toga ispričavam. Izuzetno cijenim djela Mehmeda Begića, Monike Herceg, Lidije Deduš, Tee Tulić, Irene Matijašević, Marka Tomaša, Selvedina Avdića, Darka Cvijetića, Bojana Krivokapića...
Prošla je godina dana od objave zbirke. Kako su je prihvatili publika i kritika? Koliko je naša književna kritika konstruktivna i djeluje li pozitivno na književno stvaralaštvo?
Što se tiče kritičkog i čitalačkog prijama, zaista sam zadovoljna. Zapravo sam pozitivno iznenađena. Vrlo različiti ljudi, i vrlo različiti profesionalni kritičari, opet uglavnom ljudi moje generacije, pročitali su u mojim pjesmama baš ono što sam željela i ponekad me dovodili do katarze ili ruba suza. Što se tiče utjecaja na književno stvaralaštvo, i djelovanju književne kritike na nju, mislim da bi se konkretno poezija, kao žanr koji odjednom postaje vladajući, koji odjednom koristi sva sredstva drugih žanrova i stilova, koji odjednom počinje zvučati kao sav svijet, kao pravi svijet, kao jedna oluja riječi, morao i trebao čitati pažljivije, ako ne češće.
Zbirku ste objavili u izdavačkoj kući Vrijeme u ediciji ‘Nova osjećajnost’, koju uređuje pjesnik Marko Tomaš. Što ste naučili iz ove suradnje, kakav je Tomaš urednik i razvija li se ova edicija prema prvotno zamišljenoj ideji?
Da. Nakon godina čekanja često sam se hvalila da je napokon ‘došlo naše Vrijeme’. Marko Tomaš je jedan od onih urednika s kojima sam se razumjela u jako malo riječi. U tom odnosu nije bilo patroniziranja, konflikta, nije bilo puno filozofije. Tomaš ima tu sposobnost, koja je kod mene malo osakaćena, da vidi širu sliku stvari. Podnaslovi i sam naslov bili su njegova ideja, na mikrointervencijama u stihu radili smo minimalno, nastojeći sačuvati autentičnost ove poezije, i ja zaista ne mogu biti zadovoljnija. Kad vidim da poslije Begića, Rodića i Cvijetića u ‘Novoj osjećajnosti’ dolaze i Elvedin Nezirović te Šima Majić, uvjerena sam da ona ide pravim tijekom. Nismo prestali osjećati. I dalje nas pogađa cvijeće svehnulo u vazi, voće trulo u zdjeli, paperjasti oblaci na avgustovskom nebu... Ali naš osjećaj svijeta je drugačiji. Svijet se promijenio. I nikad, nikad se više nećemo vratiti natrag.
Pjesme odlikuje izrazita pripovjednost i svaka od njih je zapravo kratka priča. Može se reći da se služe proznim likovima koji su nešto konkretniji od lirskog subjekta. Tko se prepoznaje u Vašim stihovima?
Da, duboko vjerujem da je svaka pjesma, zapravo, priča ili kratki dramski dijalog ili monolog. Bez tog nužnog zapletnog ‘čvora’ nije moguća dobra poezija, barem ne ona koja je danas relevantna. Nije toliko stvar u tome da su prozni likovi konkretniji od dramskih subjekata, koliko je samo iščezavanje lirskog subjekta bitno. Shodno mojoj životnoj situaciji, htjela sam ‘nestati’. Htjela sam zinuti i da iz mojega grla izlaze svi prešućeni glasovi. Prešućeni, stigmatizirani, zaboravljeni, robovi društvenih tabua... To su ljudi koji bi se možda mogli prepoznati u mojim stihovima.
Na koji se način naše društvo suočava s ratnim traumama i krivnjom zbog ratnih zločina? Kakvu ulogu u prevladavanju prošlosti ima književnost?
Zbog naslova, a i konkretnih sadržaja zbirke, ljudi mi često postavljaju to pitanje. Naše društvo se ni s čim ne suočava. Nikad. Naše društvo je osuđeno da ponavlja, čak i u sretnim momentima, parole mržnje i bijesa, a da ni ne znaju sasvim što one znače. Ratna trauma je nešto što nosimo apsolutno svi koji se rata sjećamo. Baš svi. I oni koji misle da su potpuno zdravi i jaki. U našoj zemlji, konkretno, nikad nije bilo nikakve sistemske ni organizirane pomoći za ljude oboljele od PTSD-a, u koje spadaju i silovane žene. Nije bilo programa koji bi se pozabavio djecom i njihovom percepcijom rata te načinom na koji je na njih utjecao. Književnost može biti ventil, bunt, krik, utjeha... Ali ona ne može biti terapija. Trenutačno, u ovome momentu i sad, nema lijeka za čovjeka. Osim da, eto, živi. Kako zna i umije.
Kako vidite nove generacije? Odgajamo li djecu koja će sutra biti spremna za rat?
Nove su generacije moja bojazan i moja nepoznanica, koju s neskrivenim strahom tek otkrivam. Nalikuju na nas, djecu, kao i sva djeca koja nalikuju na drugu djecu, osim što se igraju drugim igračkama. Ali ako budemo odgajali djecu u relativističkom duhu punom apsurdne i kontradiktorne buke, ako se budemo ponašali kao nojevi koji su proveli posljednjih 20 godina s glavom u pijesku i odjedanput vidimo u fašističkim notama fine melodije ljubavne balade, mogli bismo odgojiti generaciju koja će biti mnogo opasnija u svojem neznanju, a sebe ćemo moći kriviti mnogo više nego što smo ikad mogli svoje roditelje.
Vrlo često se Vaši likovi bore sa psihičkim bolestima, i u poeziji i aktivističkim pričama. Jesu li te osobe stigmatizirane i zašto Vas ta tema intrigira?
Mislim da postoji velika stigma u regiji kad su u pitanju psihičke bolesti. Možete oboljeti na bilo kojem organu, možete biti smrtno ili teško bolesni zbog gena, načina života, neke nesreće koja vas je zadesila, zbog siromaštva... I sve će vam to nekako biti ‘oprošteno’ u očima ljudi koji misle da su normalni. Sve će vam biti oprošteno osim uma koji luta u svojoj boli. Osim uma koji pored vas živi neki svoj život. Koji vas čas paralizira, čas tjera naprijed. Oduzmite čovjeku razum, i oduzeli ste mu život. Kod nas se još misli da imati psihičke probleme uglavnom znači biti potpuno odvojen od realnosti te nam padaju na pamet bića koja lutaju cestom razgovarajući ‘sa sobom’ ili postavljajući nasumična pitanja slučajnim prolaznicima. No to baš nije tako. To me pitanje i više nego intrigira, ne samo zbog osobnih razloga i moje čvrste zakletve da psihička oboljenja destigmatiziram, nego upravo zbog toga jer su sve naše bolesti, zapravo, posljedica nedostatka pažnje sistema, nedostatka brige za one koji su ostali izgubljeni i nisu se snašli, za one koji ni u poraću nisu vidjeli ‘kuda dalje’. Za sve one, sa svojim divnim umovima, koji, eto, funkcioniraju malo drugačije od onih uobičajenih.
Što možemo očekivati od Vas u skorijoj budućnosti? Ostajete li vjerni poeziji ili ćete se okrenuti prozi koju podjednako uspješno pišete?
Mislim da ću poeziju pisati zauvijek, kao što je uvijek i pišem. Ali ni proza nije isključena. Jednom, nedavno, razmišljala sam i čak počela pisati roman. I rekla sam, upravo Marku Tomašu: ‘Znaš, odustala sam od romana. Mislim da ću početi s kratkim pričama. Uostalom, toliko je očito da meni više prija kratka forma’. ‘Uz dužno poštovanje, Dijala, tvoje su pjesme sve samo ne kratka forma’, rekao je Tomaš.
