Kultura
192 prikaza

Predvidivi ritam usamljenosti iz kvibečke provincije

1/5
Osječko ljeto kulture
Predvidivost ne bi bila toliko očita da se zadnjih godina Osječko ljeto kulture ne zatvara u sličnim ostvarenjima dovoljno površnima za širu publiku, no ipak nedovoljno snažnima za one izbirljivije

U “Nečujnom vapaju za smislom” Viktor Frankl ustvrđuje kao žudimo za intimnosti, ali ne pod svaku cijenu. Tu želju za bliskošću u monodrami “Popis” kanadske spisateljice Jennifer Tremblay protagonistica (Olga Pakalović) rado mijenja željom za kontrolom obljepljujući crni zid žutim papirićima s novim obvezama - nazvati frizera, zamotati darove, zamijeniti žarulje, popraviti stolac, složiti igračke, promijeniti baterije. Drama na francuskom jeziku i prije izvođenja dobiva Governor General’s Award 2008., da bi nakon premijere 2010. u Montrealu relativno brzo završila na edinburškom Fringeu (2015.) kao dio spisateljičine trilogije o skrivenim ženskim povijestima koju čine spomenuti “Popis” (The List) te još “Vrtuljak” (The Carousel) i “Oslobođenje” (The Deliverance). 

 | Author: Osječko ljeto kulture Osječko ljeto kulture

U Barutani umjesto kuhinje koja stoji u didaskalijama nalazimo čajni stolić, dva naslonjača, od kojih će jedan uvijek ostati prazan, stari telefon negdje u bočnom redu između publike i Olgu Pakalović, koja će nas i prije početka predstave znatiželjno pogledavati, čekati da se umirimo kako bi mogla ispričati tu priču iz kvibečke provincije. Režija Aide Bukvić sve prepušta glumici. Kretnji je malo, tek pokoje dizanje s naslonjača, nadopunjavanje popisa, pogled u daljinu. Ritmičke promjene najavljuje glazba i promjena svjetla (Tomislav Kobia). Dramski je tekst ponešto skraćen (dramaturgija Marijane Fumić), a prijevod Kristine Kegljen na trenutke predoslovan, nema zaigranosti između teksta i podteksta, prilagodbe eliptičnosti i forme našem jeziku. 

 | Author: Osječko ljeto kulture Osječko ljeto kulture

Zbog tih prepuštanja, kraćenja i doslovnosti ritam relativno kratke monodrame (pedesetak minuta) postaje sve sporiji, a pitanje koje od početka visi u zraku, a glasi je li protagonistica kriva za smrt svoje susjede, odviše je lako servirano da bi nas istinski dotaknulo. Ona je usamljena, “gorka voćka”, doselila se iz grada, “polja je udišu” i za nju je susjeda Karolina utjelovljenje dobrodušnosti sela, želje za prijateljstvom. Vesela, rumena, crta klaunove u dječjoj sobi. Karolina je i zabrinuta jer je trudna s petim djetetom. Osjeća da nešto nije u redu. Traži pomoć, no ona se gubi u moru beskonačnih popisa obveza protagonistice. Teret odgovornosti ostaje na plećima ispovijedi koju slušamo. Kao da nas moli da budemo nešto obazriviji, nešto nježniji jedni prema drugima.

 | Author: Osječko ljeto kulture Osječko ljeto kulture

Metaforika naslova vrlo se brzo iscrpljuje jer je želja za kontrolom podcrtana od početka, kao i jasna indicija da ona nestaje u sjećanjima, struji svijesti, slikama koje naviru, rečenicama koje su ostale. Pakalović upisuje nijansiranu emocionalnost, sitne drhtaje, potresenost, ranjivost usamljene žene bez podrške, bez prijatelja, posebno kad nam je na kraju predstave toliko blizu da joj osjetimo dah. No to nije dovoljno za nadmudrivanje jednoličnih prijelaza te davanja mesa krhkom kosturu jer sve što se događa u skučenosti s druge strane Drave zapravo je previše predvidivo. No ta predvidivost ne bi bila toliko očita da se zadnjih godina Osječko ljeto kulture u produkciji s Gradskim galerijama Osijek ne zatvara u sličnim mono i duodramskim ostvarenjima, intimnostima dovoljno površnim za širu publiku, no ipak nedovoljno snažnima za one nešto izbirljivije. 

 | Author: Osječko ljeto kulture Osječko ljeto kulture

U govoru povodom dobitka Nobelove nagrade Albert Camus 1957. ustvrđuje kako istinu uvijek treba nanovo osvajati jer ne postoje gotova rješenja. Sloboda je opasna, teško je u njoj živjeti. No baš je zato zanosna. Tremblay “Popis” temelji na vlastitom iskustvu bijega na selo s troje djece, gdje će biti svjedokom zajedničkog proživljavanja tragedije. Njezina kritika individualističkoga društva svodi se na formu kratkih, odrješitih i direktnih rečenica, koja bi s vještijim kazališnim tkanjem mogla biti mini studija ženskog prijateljstva, napetica poput “Vrata” Magde Szabó, a ne samo još jedna stvar s popisa koju treba odraditi pa prekrižiti. 

Komentiraj, znaš da želiš!

Za komentiranje je potrebno prijaviti se. Nemaš korisnički račun? Registracija je brza i jednostavna, registriraj se i uključi se u raspravu.