Publika je na svojim mjestima. Predstava je u tijeku, negdje na početku. Vrata se otvaraju i Čovjek koji kasni proviri.
Čovjek koji kasni Počelo je, znao sam. Samo mi je to trebalo.
On uđe u dvoranu. Hoda polako po parteru.
Kasnim. Zašto ja uvijek kasnim? I saće svi počet okretat glave, da vide ko kasni i vidjeće da sam sam. Kad nemam s kim ići. Nisam ja kriv. Nemam s kim.
Spotakne se o torbicu Nervozne žene koja je na podu pored njenog sjedala.
Pardon. Oprostite.
Evo, sad svi gledaju. Sad svi vide kako sam nespretan.
Podigne torbicu i stavi je vlasnici u krilo.
Evo, tu vam je vaša torba, nisam vam ništa uzeo.
Nastavi hodati prema prvim redovima.
Di je moje mjesto? Nije valjda zauzeto?
Propinje se na prstima ne bi li vidio svoje mjesto.
Eno ga. Vidim ga. Naravno, netko se već sjeo. A to što sam ja kartu kupio prije tri mjeseca, to nikom ništa. A to mjesto mi je jako bitno. Iz tog reda se najbolje vidi, ni balkoni nisu loši, ali ja volim to mjesto. To je moje omiljeno mjesto. I šta da sad radim?
Ma nisam trebao ni dolazit.
Pa neću se sad valjda vraćat? A moje mjesto?
Ne, mislim da to neće ići. Kao prvo, morao bi dić sve one ljude, a to je već nezgodno. A kao drugo, šta ja znam ko je sjeo na to moje mjesto. Još mi samo fali da je neki agresivac. Ima takvih i u kazalištu.
Nema mi druge, moram se snaći. Moram nešto smisliti.
Ovi me i dalje gledaju. Da vidim, jel ima neko mjesto sa strane? Da se ne moram gurati.
Naravno, nema. I šta da sad radim?
Nabildani glumac se prodere sa scene. Čujemo mu samo glas, ne vidimo ga ni u jednom trenu.
Glas Nabildanog Daj, sjedi već jednom!
Čovjek koji kasni Evo, evo!
Znao sam. Opet imam problem. Kad su ljudi u pitanju, ja uvijek imam problem. Ljudi i ja, to ne ide skupa. A nije uvijek bilo tako.
Glas Nabildanog Pa oćeš ti više sjesti?
Čovjek koji kasni Evo, oprostite, evo.
On pogleda okolo pa spazi jedno slobodno mjesto u devetom redu. Krene prema njemu.
Eno, ima jedno slobodno. Gdje? U sredini reda. Normalno. Muka mi je. Saću morat dić sve ove ljude.
A moram ih dić. Nema mi druge. Onaj agresivac bi mogo nešto napravit. To mi ne treba. Da mi silazi sa scene. Ne. To ne. Nikako. Ne bi to podnio.
Krene se probijati do slobodnog mjesta.
Oprostite, ja bi, ako mogu, molim vas…
Publika se polako diže i propušta ga do slobodnog mjesta. On pokušava požuriti.
Pardon.
Ako sad padnem.
Pardon.
Samo da se ne spotaknem.
Pardon. Pardon.
Stane na nogu Ženi koja je uranila. Pored nje ga čeka prazno sjedalo.
Jao, mislim da sam joj stao na nogu.
Stvarno mi je žao. Pardon, hvala.
Napokon se dočepa slobodnog mjesta.
Evo ga, sad je gotovo. Sad sam miran. Ja sam sjeo. Dobro sam. Sve je napokon sređeno.
Malo kasnije Čovjek koji kasni se vrpolji u stolici, pokušava vidjeti šta se događa na sceni. Ne uspijeva mu baš jer ispred njega je čovjek s povećom glavom.
Čovjek koji kasni Pa ja stvarno nemam sreće. Evo, ovaj ispred mene, kolka mu je glava. Stvarno ima ogromnu glavu. Najveću koju sam ikad vidio u kazalištu. I sad, naravno, ja ništa ne vidim.
Šta da radim? Možda da se malo nagnem. Evo, ovako.
Sav se iskrivio od pokušaja da vidi šta se zbiva na sceni.
Ne, to neće ići.
Pa kud meni da se ovo desi? Uvijek mi se to desi, da sjednem ispred nekog glavatog.
A da sam sad s nekim, da nisam sam, sad bi ljepo zamjenili mjesta i sve bi bilo u redu. Ma nema veze, moram misliti pozitivno. Samo pozitivno. A kako?
Pa prošli tjedan sam pokopao majku. Nije to bilo iznenađenje, stara je žena bila, al kad ti ode zadnji prijatelj, teško je biti sam na ovome svijetu. Kako drugima to uspijeva?
Evo, ja se stvarno trudim. Počeo sam izlaziti prije pet mjeseci. Baš negdje kad me Jadranka ostavila. Jadranka je bila moja žena osamnaest godina. I onda je jedan dan samo otišla. Nije mi ni javila. Ništa. Jedan dan sam se vratio s posla i nje nije bilo. Ni njenih stvari. A ni mojih, kad smo toga. Sve je odnjela. Čak je i žarulje odšarafila. Ostao sam samo ja. I rupa od stana.
Ali nisam htio klonuti duhom. Rekao sam sam sebi, neću sad odustati. Život je lijep, jedan samo imaš, život je dar, ja ću ga živjeti.
Samo teško je živjet sam.
Opet pokušava vidjeti što se događa na sceni.
A šta se tamo događa? Šta rade sad? Ne znam. A kako ću znat? Pa ja ništa ne vidim. I šta da sad radim?
Ne mogu se premještat. To nema šanse. Svi bi me gledali, ne, to ne mogu. Ne dolazi u obzir.
Ništa, sjest ću i čekat da završi. Pa da. To ću napravit. Opustit ću se i sljedeći put se neću ovako zajebat. Kupiću kartu u prvom redu. To ću napravit. Pa da, doći ću opet, i to na vrijeme, i pogledat ću predstavu. Problem riješen.
Utone u sjedalo.
A sad, šta ću sad?
A, ništa. Gledaću malo ljude. Nije ni to loše. Da vidimo, koga ima.
Gleda oko sebe.
Naravno, ja sam jedini sam. Svi imaju nekoga. Svi. Osim mene. Ljudi imaju prijatelje, muževe, žene, djecu, ljubavnike. Samo ja, jadan, nemam nikoga.
A volio bi da je sad tu moja Jadranka.
E, da.
A ko zna, možda sljedeći put dođem s Jadrankom. Sve je moguće. Možda se ona vrati do tad. Jadranka je bila moja prva ljubav.
Ma koga ja lažem? Pa da se mislila vratit, ne bi žarulje skidala s plafona. Bar bi mi njih ostavila. A nije. Nije mi ni pismo napisala. Ništa.
Ta žena me nimalo ne poštuje. Uvjek mi je prigovarala. Da sam nesiguran. Znam, jesam. Ali ko da sam ja nesiguran jer mi se to sviđa? Pa to me ubija. Zbog toga imam
problema s ljudima. Uvijek mislim da me gledaju, da misle nešto o meni, nešto ružno, ne znam, mislim da se bojim ljudi.
Sad kad je mama otišla, sad sam stvarno prepušten sam sebi. Imam četrdeset i osam godina. Vrijeme je da se trgnem. Da, moram nešto poduzeti. Moram se više potruditi. Moram biti kao drugi ljudi. Moram se družiti. Svi se druže.
Okrene se oko sebe. Pogled mu zapne za ložu u kojoj se ljube jedan Muškarac i jedna Žena.
Eno, ono dvoje se ljube. I ja bi se ljubio. S Jadrankom bi to radio. Al Jadranka sad ima drugog. Jadranka je otišla s jednim Borisom.
Boris nije loš, vidio sam ga jednom prilikom, kad je došao po nju, išli su na službeni put. Visok je, ima oko četrdeset godina, a i glava mu je normalna. U svakom slučaju, ja se s Borisom ne mogu mjerit. Tog sam svjestan. Zato sam, kad je Boris taj put došao, otišao prošetat. Ostavio sam ga samog u kuhinji i izašao van. Nisam ni znao di idem, ali nisam mogao ostati tamo. Bojao sam se da će mi nešto reći, da ću se spetljati, da ću prolit kavu, bojao sam se s razlogom. Pa meni se uvijek nešto desi. Nešto loše.
Evo i sad mi se desilo.
Prdnuo sam.
Sav se ukoči. Krajičkom oka gleda Ženu koja je uranila.
Kako mi je neugodno. Evo, ova žena pored mene, već se okreće. Gleda me. Zna da sam ja. Koja blamaža. I šta da sad radim?
A, ništa. Nemam šta. Gotovo je.
Ma baš me briga, praviću se da nisam ja. Pa da, nisam ja. Mogo je bit bilo ko, šta ne?
Evo, i glavati se okreno. Gleda me.
Ništa, pravim se lud. Pa da, to je uvjek najbolje rješenje.
A kud mi se tako omaklo? I to pored ovakve dame.
Krajičkom oka opet škicne Ženu koja je uranila.
Uopće ne izgleda loše. Ali sumnjam da kod nje imam ikakve šanse. Pogotovo nakon ove sramote. Šteta.
Žena koja je uranila ga pogleda. On brzo skrene pogled.
Sad me gleda. Tko zna šta misli?
Bolje da ne znam. Još ako se sjetila da sam joj stao na nogu.
Najbolje da ja gledam u pod dok se zrak ne isčisti.
Pogne glavu.
Evo, izvjetrilo se. Bilo je i vrijeme.
Ma zašto se uvijek takve stvari meni dese? Uvijek nešto loše. Stvarno ne razumijem.
Ali ja ne odustajem. Borim se. Jednom će i moj će život biti dobar. Samo kad?
Nema mame, nema Jadranke, ostao sam sam. I šta sad?
Mislim da se Jadranka neće vratit. Mislim da je vrijeme da to shvatim. Ona sad živi s Borisom u stanu u kojem su naše žarulje. A ja, ja sjedim sam u kazalištu i ništa ne vidim.
Sljedeći put ću definitivno rezervirati kartu u prvom redu. A možda bi trebao rezervirati dvije. Za sebe i…
Za koga?
Gleda Ženu koja je uranila.
Moram upoznati nekoga. Neku ženu. Da, to je sad već sasvim jasna stvar.
Dakle, odlučio sam. Kupit ću dvije karte i to će mi biti zadatak. Moram naći nekoga da ide sa mnom. Jer nije dobro kad je čovjek predugo sam. To ja najbolje znam.
