Putin je utjelovljenje maksimalne neodgovornosti jednog birokrata

Na Festivalu svjetske književnosti u Zagrebu predstavljen je roman Hildegard Keller "Kakvima se činimo", koji je nedavno objavila Fraktura u prijevodu prof. dr. Nadežde Čačinović. Glavni lik je Hannah Arendt, jedna od najvažnijih filozofkinja 20. stoljeća, o kojoj je napisano mnogo stručnih knjiga i nekoliko dobrih biografija. Njezina su glavna djela prevedena na hrvatski jezik, u ZKM-u je nedavno igrao "Eichmann u Jeruzalemu", a neki se čitatelji sigurno sjećaju igranog filma "Vita Activa" Margarethe von Trotta, u kojem je Arendt, koju je sjajno utjelovila Barbara Sukowa, prikazana kao temperamentna intelektualka koja voli diskutirati, često utonula u misli i uvijek s cigaretom u ruci. Ali roman "Kakvima se činimo" Arendt predstavlja iz druge perspektive. Kroz dijaloge s bližnjima i prijateljima te kroz njezina pisma i pjesme upoznajemo je iz neposredne blizine, doznajemo kako su nastala njezina djela i kako joj se promijenio pogled na 20. stoljeće. Roman počinje posljednjim ljetom u švicarskome mjestu Tegna u Ticinu 1975. Ali naracija ne teče kronološki nego je isprepletena u dvije narativne linije, što priču čini dinamičnijom. Arendt se, naime, iz Švicarske prisjeća važnih događaja i ljudi u svojem životu. Granice između činjenica i fikcije su "bešavne". O romanu smo razgovarali s autoricom, prof. dr. Hildegard Keller, švicarskom spisateljicom, autoricom filmova, književnom kritičarkom i teoretičarkom književnosti, koja je, između ostalog, deset godina predavala u Sjedinjenim Američkim Državama, a danas živi u Zürichu.

Express: Što vas je potaknulo da napišete roman o Hanni Arendt? Odakle vaš osobni interes za nju?

Povezale su nas Sjedinjene Američke Države. Obje smo dugo predavale na američkim sveučilištima, Hannah Arendt već ranih 1960-ih godina u Chicagu, a ja od 2008. do 2017. na Sveučilištu Bloomington (država Indiana). Kao osobe iz njemačkoga govornog područja, obje smo bile pripadnice tamošnje manjine. Tijekom mojeg boravka u SAD-u posebno me se dojmio susret s Nijemcima rođenim u vrijeme rata. Tom su naraštaju pripadali i moji roditelji, koji su poslije emigrirali u Švicarsku. Ti stariji ljudi koji su živjeli u Bloomingtonu, uglavnom Židovi koji su kao izbjeglice iz Europe došli u SAD, odavno su postali Amerikanci. Uranjanje u njihove sudbine duboko me potreslo, kao da je to dio povijesti moje obitelji. Osjetila sam na koje sve načine nesmiljena ruka vremena može formirati ili deformirati nečiji život. U Švicarskoj takvo nešto ne bih nikad iskusila. Bila sam producentica filma "Whatever Comes Next", o jednoj Austrijanki iz Bloomingtona, koji se prikazivao na američkim festivalima, u kinima diljem SAD-a i u Europi te na austrijskoj televiziji. Annemarie je bila Bečanka, rođena 1926., baš kao Ingeborg Bachmann, čije djelo iznimno cijenim. Annemarie je u dobi od 12 godina stigla na Manhattan i postala Amerikanka, na što je bila ponosna, jednako kao Hannah Arendt. Rad na tom romanu, dakle, proizišao je iz mojeg života, što je i za mene bila novina jer su do tada likovi u mojim pripovijestima, radiodramama, filmovima ili performansima bili povijesne osobe iz srednjeg vijeka. Povijesna Hannah Arendt zazirala je od javnosti, no kad sam joj ponudila glavnu ulogu u svojem romanu, spremno je i odvažno uskočila u nju.

Poezija je za Hannu Arendt bila od suštinskog značenja. Izbjeglice u pjesmama nalaze utjehu i snagu za otpor. Tijekom pariškog egzila čitala je Brechtovu baladu 'Legenda o nastanku knjige 'Dao de jing' na putu Laozija u izgnanstvo'. Još četiri godine prije smrti Arendt hvali 'mudrost nenasilja', što dolazi do izražaja u toj pjesmi Ryohei Noda/CC BY 2.0 DEED

Express: Puno ste istraživali za ovu knjigu. Koliko dugo? Jeste li prilikom istraživanja naišli na neke neočekivane aspekte?

Istraživački dio posla protekao je iznimno dobro jer je Hannah Arendt svoju ostavštinu oporučno ustupila Kongresnoj knjižnici, pa je njezina dokumentacija (Hannah Arendt Papers) digitalizirana i uglavnom dostupna online. Istraživanje sam počela još 2015. u SAD-u, nakon završetka filma "Whatever Comes Next". Što sam otkrila? Bilo je mnogo iznenađenja. Naišla sam, primjerice, na jedno do tada nepoznato pismo majci i neobjavljenu bajku koju je napisala Hannah Arendt, ali i njezine su pjesme, o kojima javnost nije mnogo znala, bile dragocjene za moj roman. Postale su ključ za vrlo osoban i dobro čuvan svijet moje junakinje: žene bogatog unutarnjeg života, punog radosnih i bolnih iskustava koja su formirala njezino poetsko mišljenje i humanost. To je putovanje s Hannom Arendt za mene bilo iznimno uzbudljivo! Nadam se da će to sada doživjeti i hrvatski čitatelji zahvaljujući prijevodu Nadežde Čačinović.

Express: U roman ste ubacili mnogo biografskih detalja i vlastitih otkrića. Čitatelj bi morao satima pretraživati internet kako bi ustanovio je li liječnik dr. Cox lik iz stvarnog života ili ne. Možete li nam reći više o strukturi romana i propusnoj granici između fikcije i istine?

"Kakvima se činimo" je roman u kojem ćemo na posve nov način proživjeti neke događaje s glavnim likom. I stručnjacima koji dobro poznaju Hannu Arendt bit će teško razdvojiti činjenice od fikcije, što je sasvim u redu. Roman, naime, ne bismo trebali čitati kao da smo u kemijskom laboratoriju. Pretraživanje interneta ne pomaže jer će nas katapultirati izvan svijeta romana, u koji bi trebalo uroniti da bismo nešto doživjeli. Cjelina je ionako više od zbroja sastavnih dijelova. Hannah Arendt ostavila nam je svoja djela, na čemu smo joj zahvalni, ali nestala je kao osoba sa svojim gestama, glasom, senzibilnim pogledom na svijet, sve se to izgubilo. Kao autorica romana upravo sam to pokušala oživiti pomoću imaginacije i empatije. Bila mi je važna ta podloga sazdana od života. Kao što i dobro istarsko vino ne nastaje u zrakopraznom prostoru nego na padinama Istre s kojih pogled puca na more, slično je s djelima Hanne Arendt. Nisu nastala samo u njezinoj glavi, ne izviru iz čistog intelekta nego iz tijela i duše, a poseban pečat daju im njezina srčanost, njezin prkos i otpor te duge i precizne antene za povijest čovječanstva. Moglo bi se reći da je Arendt cijeli život istraživala sposobnost razvoja čovjeka u pozitivnom i negativnom smislu.

Express: U romanu Arendt ne prikazujete samo kao istaknutu intelektualku sklonu polemikama i bez dlake na jeziku nego i kao brižnu kćer i suprugu, o čijem ćemo karakteru saznati mnogo toga iz odnosa prema prijateljima i njezinih pisama, a prije svega iz dijaloga s dojmljivim osobama kao što su Heidegger, Jaspers, Blumenfeld, Benjamin i drugi. U jednoj zanimljivoj sceni upoznajemo je i kao kućanicu zainteresiranu za obične, svakidašnje stvari. Možete li nam reći nešto više o njezinom susretu s Ingeborg Bachmann?

U nekoliko poglavlja opisujem prijateljske veze između Arendt i Bachmann, koje počivaju na stvarnom susretu prilikom predstavljanja knjige Ingeborg Bachmann na Manhattanu, kad je Hannah Arendt sjedila u publici. Polazeći od tog susreta i nekih drugih naznaka htjela sam ih prikazati kao prijateljice. O njima danas postoji mnogo klišeja, obje su svojevrsne ikone, a ne stvarne, životne osobe. Slika o nekome, makar i blistava, neka je vrsta luđačke košulje koja čovjeka sputava. Osporava stvarnosti njezino mjesto, kao što su to na vlastitoj koži iskusile Arendt i Bachmann. Roman je slobodan prostor u kojem likovi, ali i čitatelji, imaju priliku predahnuti ili doći do nadahnuća. Takav je prostor slobode i fiktivan poziv na jedan brunch. Prilikom kuhanja i objeda dvije žene razmjenjuju misli o svemu što ih povezuje: muškarcima, potrazi za stanom u silno skupim gradovima, poeziji, poslijeratnom društvu u Njemačkoj i Austriji, Adolfu Eichmannu i njegovu načinu izražavanja.

Fraktura

Express: Na koricama njemačkog izdanja prikazane su ptice, roman počinje i završava ptičjim cvrkutom, a ptice igraju ulogu i u bajci "Djevojčica i guska", koju je napisala Hannah Arendt. Što znači motiv ptica? I kako biste protumačili bajku?

Ptice koje spominjete sjede na slovima te simboliziraju mene kao autoricu i čitatelja. Poput tih ptica, i ja sam, pišući roman, na neki način sjedila na ramenu glavnog lika, blizu glave i srca, da bih sudjelovala u njezinu životnom iskustvu i doživljaju svijeta. U tom romanu putujemo svijetom s nevjerojatno fascinantnom ženom, a što je strpljivije pratimo i slušamo, to će nam više toga otkriti. Mnogo toga za njezina života nije bilo poznato. Da, u romanu se javlja ptičji cvrkut, čak i stvaran, kojem se kao turistica poznih godina radovala u Ticinu, a ptice se pojavljuju i u bajci te prizorima iz snova. Bajka iz njezina pera, koju sam otkrila i uklopila u roman, nešto je predivno. Djevojčica kreće na put kako bi pronašla posebnu gusku, susreće se s mnogim mudrim životinjama i na kraju nalazi sreću. Ta priča nastala na Manhattanu sadrži neke elemente moderne bajke u stilu braće Grimm, ali i "Malog princa", koji je napisao Antoine de Saint-Exupéry. Mislim da je to bajka za djecu i odrasle koji promatraju svijet i žele ga spoznati.

Express: Hannah Arendt je mnogo čitala, prije svega njemačke i engleske pjesnike, klasike, starogrčke epove... Cijele je teke ispisala citatima iz svojih najdražih pjesama. Ali nismo znali da je i ona pisala pjesme, od kojih ćemo neke naći u vašem romanu. Na jednome mjestu Arendt kaže: "Poetry is closest to thoughts". I naslov romana zapravo je stih iz jedne od njezinih pjesama. Kako biste vi kao književna kritičarka ocijenili kvalitetu njezine poezije? Kakvu je ulogu lirika imala u njezinu životu? Kad je i zašto prestala pisati pjesme?

Kao autorica romana ne ulazim u vrednovanje pjesama svoje junakinje nego im pristupam s uvažavanjem. Cijenim ih kao ključ za ono što je bila i kakvom se činila na van. Poznato je da se Arendt divila pjesnikinjama i pjesnicima, a s nekima se i družila. Šira se javnost možda sjeća koliko je cijenila Waltera Benjamina, za kojeg je kazala da "razmišlja poput pjesnika". Poezija je za nju uistinu bila od suštinskog značenja. Izbjeglice u pjesmama nalaze utjehu i snagu za otpor. Tijekom pariškog egzila čitala je Brechtovu baladu "Legenda o nastanku knjige 'Dao de jing' na putu Laozija u izgnanstvo". Još četiri godine prije smrti Arendt hvali "mudrost nenasilja", što dolazi do izražaja u toj pjesmi. Činjenica je da Hannah Arendt nije samo uživala u tuđim pjesmama, premda nikad u javnosti nije spomenula da ih i piše. I sama je bila filozofkinja koji misli poetski i pjesnikinja. Kad sam počela raditi na romanu, morala sam je najprije i ja otkriti kao pjesnikinju jer njezine pjesme sve do danas nisu poznate široj javnosti. Pisanje poezije za nju je bilo nešto osobno, oblik intimnih misli, dijaloga sa sobom, a nekad i s mrtvima. Tako se i preminulih prijatelja, Waltera Benjamina i Ericha Neumanna, prisjeća u pjesmama koje im posvećuje. U jednom je trenutku prestala pisati pjesme. To me otkriće silno iznenadilo i postalo je nit vodilja mojeg romana. No morat ćete ga pročitati sami da saznate kad je napisala posljednju pjesmu, kakva je bila te zbog čega je i u kojim okolnostima utihnuo njezin unutarnji glas.

Express: "Misliti je bolno, a ničime nećete postati omraženiji nego time da ljude pokušate natjerati da misle" – to je navodno Einstein jednom zgodom rekao Hanni Arendt. I mnogo je istine u tome. Suđenje Eichmannu označilo je cezuru u njezinu životu. Reportaže koje je napisala za The New Yorker izazvale su ne samo burne reakcije nego i cijelu lavinu pisama punih animoziteta. Zbog toga je izgubila i neke od prijatelja, a mnogi su se distancirali od nje. U romanu prikazujete kako je kao senzibilna osoba koja misli svojom glavom s tim izašla na kraj. Zašto vam je to bilo važno?

Kontroverza oko knjige o Eichmannu za koju je Arendt smatrala da je od samog početka bila ciljana i organizirana "kampanja" protiv nje – u što sam i ja uvjerena – dovela je do odvajanja kukolja od žita. "Misliti vlastitom glavom deblja", napisala je Arendt jednom od svojih navodnih prijatelja. Empatija je za nju bila vrlo važna tema, posebice manjak empatije u totalitarnim sustavima. No nakon objavljivanja knjige "Eichmann u Jeruzalemu" ljudi prema njoj nisu pokazali nimalo empatije, kao ni godinama nakon njezine smrti. Upravo sam zato taj put htjela proći s njom u romanu "Kakvima se činimo". Upitala sam se: kakav je trag ta mržnja, koja nije presahnula ni do tvoje smrti, ostavila na tebi? Odgovore do kojih sam došla pronaći ćete u romanu.

Express: Vrijeme je pokazalo da je Hannah Arendt bila u pravu. Njezine procjene o banalnosti zla, kritika tadašnje situacije u Izraelu, gdje još danas manjina vlada većinom, što još vodi do neprestanih konflikata, pokazale su se točnima. Što je, prema vašemu mišljenju, najvažnije nasljeđe Hanne Arendt i koliko je još aktualna njezina misao?

Stvarna Hannah Arendt bila je nevjerojatno nepotkupljiva. Nije marila za pripadnosti uvjetovane podrijetlom, obrazovanjem ili društvenom klasom. Njezin je pogled bio potpuno nekorumpiran. Prije dvije godine predstavljala sam knjigu, a iz publike se za riječ javila osoba od koje smo čuli nešto nečuveno. Ta je čitateljica, naime, rekla da je Hannah Arendt u horoskopu Vaga i - vjerovali ili ne - da Eichmannov horoskop upućuje na duhovnu osobu. U prvi mah to me silno razljutilo, ali se, na svu sreću, nisam morala očitovati o tome. No činjenica je da se Arendt nije identificirala ni sa čime, pa tako ni s nečim pozitivnim, slično zahtjevu koji je Hajo Friedrichs svojedobno postavio za novinare u njemačkom govornom području: "Dobroga ćemo novinara prepoznati po tome […] da se neće identificirati ni sa čime, čak ni s nečime što je pozitivno". U romanu sam htjela prikazati kako je Arendt došla do tog stava te što je to iziskivalo od nje i drugih ljudi, bilo u privatnom bilo u javnom kontekstu. Sloboda ima svoju cijenu. U romanu ćete, prateći Arendt, ali i mnoge druge likove, uvijek iznova vidjeti što to zapravo znači. Čitajući roman, možemo naučiti što znači sloboda. Što je sasvim dobra ideja u doba digitalnog shitstorma.

Hildegard Keller Marcel Kaufmann

Express: Da je Hannah Arendt još živa, što bi mislila o Putinu? Je li i on birokrat koji zločine naređuje s pisaćeg stola?

Koliko ja to mogu sagledati, Putin je utjelovljenje maksimalne neodgovornosti jednog birokrata.

Putin se također rukovodi sasvim banalnim motivima, dok svjetska zajednica odvraća svoj pogled, baš kao nekoć …

Hannah bi brzo raskrinkala takve kreature.

Express: Hoće li i on jednog dana sjediti u staklenom kavezu i odgovarati za svoje zločine?

Da, hoće. Ako nakon rata još uopće bude postojao interes za njega.

Express: Kad biste bili pozvani na predstavljanje svoje knjige u Izrael, što bi bila vaša najvažnija poruka tamošnjoj publici?

Založila bih se za pomirenje s Hannom Arendt kao povijesno značajnom osobom. Animozitet prema njoj još je tvrdokoran, ali Hannah je itekako bila svjesna tekovina države Izrael. Uza svu svoju nepotkupljivost, kao promatrač svega što se za njezina života događalo na Bliskom istoku, u biti je imala afirmativan stav prema tom projektu. S prijateljem Kurtom Blumenfeldom, koji u romanu igra značajnu (i drugačiju!) ulogu nego u filmu Margarethe von Trotta, uvijek je strastveno raspravljala o tome.

Express: U romanu Simenonu, čuvenom autoru krimića, stavljate riječi u usta da Švicarska za njega nije porezna oaza nego mjesto na kojem je konačno pronašao svoj mir. Što je Švicarska značila Hanni Arendt?

Na taj sam citat naišla prilikom istraživanja za knjigu u nekom švicarskom časopisu iz onog doba. Riječ je, naravno, o koketiranju poreznog bjegunca sa Švicarskom. No kasnih su godina Hannah Arendt i njezin suprug uistinu razmišljali o tome da napuste Manhattan i presele se u Ticino, što se izjalovilo zato što je on umro. Hannah je obožavala ljepotu planinskih masiva koji se stapaju s jezerima i mir općenito. Švicarska, posebice Ženeva i Zürich, bile su joj odskočna daska za putovanja Europom, a ondje je živio i njezin možda najvažniji prijatelj, Karl Jaspers.

Express: Istraživali ste život i djelo poznatih i manje poznatih mističara, objavili ste i knjigu o književnosti i kulinarskim užicima, koji igraju određenu ulogu i u ovom romanu. Ide li književnost preko nepca? Volite li kuhati? Što radite u slobodno vrijeme?

Kućanski i kulinarski savjeti lika u romanu uistinu potječu od nje same, ali i ja rado kuham. Volim crtati i plivati. Razmišljanje bez poveznice s osjetilima bilo bi odveć apstraktno. To su najbolje znali mističari koji su neumorno tragali za slikama i metaforama kako bi mogli govoriti o Bogu, o onome apsolutnom i o bivanju s onu stranu vremena i prostora.

Express: Možete li nam na kraju reći nekoliko riječi o svom idućem projektu?

Pišem biografiju latinoameričke ikone Alfonsine Storni, koja će biti objavljena 2024. Tu su ženu još 30 godina poslije smrti 1938. uporno trpali u ladicu samoubojice i sasvim zaboravili na njezin pozamašan lirski opus i važnost njezinog rada kao novinarke i dramskog pisca. Prevela sam pet svezaka njezinih sabranih djela sa španjolskog jezika. Inače volim raditi na biografijama koje sama ilustriram. Moja je nova knjiga slikovnica za odraslu djecu.