Vukovar, taj nekoć prelijepi grad na Dunavu, postao je i ostao simbol ljudskog stradavanja i tragedije. Ali i simbol hrabrosti.
Te ratne 1991. grad je napadnut sa zemlje, iz zraka, s Dunava, ali i od svojih stanovnika. Istih onih koji su do tada u njemu živjeli i radili te sagradili domove. Nakon tromjesečne obrane, 21. studenoga 1991., posljednje je palo Borovo naselje. Iako se Vukovar doista branio životima branitelja i njegovih sugrađana, padom grada, protjerivanjem i ubijanjem hrvatskog stanovništva, u nekoć mirnom i lijepom gradu na Dunavu prestao je život. Gradom su carevale ruševine, pustoš i tuga.
Vukovar nikad više neće biti isti. Tragediju, egzodus i pokolj koji se tog studenoga 1991. događao na Ovčari, Veleprometu i u samom gradu nikakvo vrijeme nije uspjelo izbrisati, kao što nisu zacijelile rane i bol onih koji su u tim ruševinama izgubili svoje najmilije.
Vukovar je bio prvi veći europski grad potpuno uništen od Drugog svjetskog rata. Prije rata u Vukovaru je živjelo 44.600 stanovnika a od toga su 47 posto bilo Hrvati, a 32 posto Srbi.
Godine 1991. sravnjen je sa zemljom a punih 87 dana bio je pod opsadom 30 tisuća vojnika Jugoslavenske narodne armije, uz pomoć srpskih paravojnih snaga. U napadima je redovito sudjelovalo i Jugoslavensko ratno zrakoplovstvo, 400 tenkova, stotine minobacača i topova...Na hrvatskoj strani bilo je manje od 2.500 branitelja s lakim naoružanjem, zaštitara, policajaca i dragovoljaca.
Bombardiranja su potpuno uništila grad, na koncu je na grad padalo između 600 i 800 projektila dnevno. Velikosrpski agresor na grad je ispalio više od 6,5 milijuna projektila.
Točan broj vukovarskih žrtava još uvijek je nepoznat. Danas se govori da je u Vukovaru poginulo oko 1000 hrvatskih branitelja te oko 3000 civila. Prema hrvatskom generalu Antunu Tusu oko 1.100 vukovarskih branitelja je ubijeno, 2.600 branitelja i civila označeno kao nestalo, a drugih 1.000 hrvatskih vojnika ubijeno na prilazima Vinkovcima i Osijeku.
U svojoj knjizi "Hrvatska povijest", izdanoj 2004. godine, hrvatski povjesničar Ivo Goldstein je procijenio gubitke hrvatskih vojnih snaga u bitci za Vukovar na 2500 mrtvih. CIA je procijenila hrvatske žrtve na cca 4.000 - 5.000 mrtvih po istočnoj Slavoniji u tom razdoblju.
Prema specijaliziranom portalu o Domovinskom ratu "Domovinski rat On Line", ukupan broj stradalih vojnika Hrvatske vojske procjenjuje se na oko 2.500, od čega je oko 900 poginulo tijekom samih borbi u Vukovaru, oko njih 600 ubijeno je nakon pada grada, a ostalih 1.000 je stradalo u borbama na širem području Vukovara
Oko sedam tisuća osoba, civila i vojnika, završilo je nakon pada grada u logorima u Srbiji. Poginulo je oko tisuću i pol civila, od čega 86 djece, od kojih je najmlađe imalo 6 mjeseci. Beba se zvala Ivan Kljajić a poginuo je od krhotina velikosrpske granate dok ga je otac Pavle Kljajić držao u rukama. I on je ranjen u tom napadu i ubrzo je umro. Ranjeno je 2.500 osoba od čega su 570 ostali trajni invalidi. Bez jednog ili oba roditelja ostalo je 858 djece
Velikosrpski agresor je protjerao i prognao oko 22.000 ljudi. Osim toga, oko osam tisuća branitelja i civila je prošlo kroz srpske koncentracijske logore, oko 4.000 ih je ubijeno, poginulo ili nestalo, 306 se vodi kao nestali (stanje 18. studenoga 2011.). Na stratištu Ovčari pobijene su brojne nedužne obitelji, ukupno 260 ranjenika i civila.
Tijekom vukovarske ratne kalvarije je ubijeno 86 djece, od čega je 54 djece bilo mlađe od 10 godina. U Vukovaru je pronađena masovna grobnica u kojoj su pronađeni ostaci više od 1.200 osoba.
U tri mjeseca u vukovarsku bolnicu zaprimljeno je oko dvije i pol tisuće ranjenika i izvršeno je oko tisuću operativnih zahvata. Na dan pada grada u bolnici je bilo 396 ranjenika i bolesnika.
Najmlađi ranjenik imao je šest mjeseci, a najstariji 88 godina, dok je u bolnici tijekom tromjesečne opsade Vukovara rođeno 16 djece. Dnevno je na bolnicu padalo od 70 do 80 granata, a bilo je i dana kada je palo i do 700 projektila.
