U tom projektu bavila sam se problemom diskriminacije i predrasudama prema ljudima koji boluju od duševnih bolesti i poremećaja, a rezultirao je izložbom i radionicom u Galeriji Forum. Projekt se sastojao od tri rada i bio je usmjeren na osnaživanje tih pacijenata s idejom da sami pacijenti budu akteri destigmatizacije, koja je veliki problem u njihovu ozdravljenju i resocijalizaciji. U zadnjem radu, 'Vrapčanski jastuci'. u projekt je bio uključen i dizajnerski tim Kunazlatica te voditeljica kreativnih radionica u bolnici Vrapče Vlatka Prstačić, a jastuke s vrapčićima i pisanim porukama izrađivali su sami pacijenti.
Oni su kroz te jastuke progovarali o svojoj situaciji, a posuđivanjem jastuka drugima imali su osjećaj da oni preuzimaju njihovu stigmu i time ih u društvu destigmatiziraju. Napravili smo Facebook stranicu na kojoj smo pokrenuli akciju 'Pozovi jastuk' tako da su zainteresirani mogli 'pozvati' jastuk k sebi na pet dana, hodati s njim naokolo i otvoreno pričati da je napravljen u Vrapču te fotografije objaviti na svom Facebook profilu. Radili smo i PR kampanju, a nekoliko poznatih osoba, poput Tamare Obrovac, podržalo je taj projekt. Projekt je snažno djelovao na senzibiliziranje javnosti i destigmatizaciju psihijatrijskih bolesnika.
U brojnim projektima bavili ste se pitanjem žene u današnjem društvu. Zašto je danas potrebno javno govoriti o pitanjima rodne ravnopravnosti, nasilju u obitelji i diskriminaciji žene u društvu?
Kapitalizam postavlja pred žene mnoge zadatke i obaveze, a one onda preuzimaju sve te uloge i odgovornosti bez otpora, što ih samelje i one se slamaju pod tim teretom. Osim u projektu 'NAMA: 1908 zaposlenika, 15 robnih kuća', pitanjem žena bavila sam se u videofilmu s radnicama 'Što je meni naša borba dala' te u instalaciji 'U krugu', u sklopu 'Destigmatizacije', gdje sam tijekom šest mjeseci istraživala uzroke depresije kod žena koje se liječe u Psihijatrijskoj bolnici Vrapče.
U Liverpoolu sam radila projekt s maloljetnim trudnicama, što je u to vrijeme bio velik problem jer je tad Velika Britanija imala najviši postotak maloljetničke trudnoće u Europi. U 'indexu.žene' ispitivala sam pomoću billboarda i anonimnih telefonskih intervjua položaj žene u raznim sredinama.
Kakve je rezultate pokazao projekt "index.žene" s obzirom na to da ste ga provodili u različitim sredinama kao što su Split, Napulj, Ljubljana i Beograd?
Tim sam projektom ženama htjela omogućiti da javno definiraju svoj položaj u društvu. Zato sam im postavila pitanje 'Kako se osjećaš?', što je po meni ključno pitanje u kapitalizmu. Da to otkrijem, ponudila sam im na plakatima tri mogućnosti: Osjećam se – zadovoljna, diskriminirana i zlostavljana, a bio je napisan i telefonski broj na koji su mogle anonimno nazvati i reći kako se osjećaju. Na glavnom digitalnom billboardu u središtima tih gradova građani su mogli zaključiti na temelju mijenjanja statističkih podataka kako se žene osjećaju.
Istraživali smo jesu li žene primorane na seksualni odnos s partnerom i onda kad to ne žele, mogu li samostalno raspolagati novcem i slično, dakle, ispitivali smo vrste psihičkog i emocionalnog zlostavljanja, pitanje neslobode unutar obitelji. Htjeli smo da mlade djevojke shvate da zlostavljanje nije samo fizičko nasilje i da osvijeste da u obitelji i društvu postoje fini oblici diskriminacije žena. Recimo, da su diskriminirane i onda kad ne rade posao za koji su kvalificirane, ili kad ne mogu napredovati jednako kao i njihovi kolege.
U svim gradovima rezultati su bili slični: najmanje je bilo zadovoljnih žena. Međutim, njihovo nezadovoljstvo se razlikovalo od sredine do sredine. Primjerice, u Italiji je u to vrijeme na vlasti bio Berlusconi i žena je bila potpuno objektivizirana, dok su u Beogradu, gdje je puno patrijarhalnija sredina, žene imale zbog naslijeđa socijalizma neke druge slobode kakve nemaju Talijanke.
Vjerujete li da socijalno angažiranom umjetnošću možete utjecati na osvješćivanje ljudi?
Pitanje bih postavila drukčije: čime uopće danas možemo utjecati na ljude? Ljudi će pročitati članak o nekom skandalu, angažirat će se u nekoj dobrotvornoj akciji, ali kad zatražite od njih da osvijeste određeni stereotip i problem u društvu, i preuzmu odgovornost za to, tad će se povući. Ja ipak vjerujem da se može nešto učiniti. Moji projekti neće promijeniti problem na razini politike, ali će senzibilizirati ljude na određeni problem i natjerati ih da razmisle o tome zašto, primjerice, okreću glavu od osobe koja nosi hidžab ili stisnu torbu i prijeđu na drugu stranu ulice kad vide Romkinju.
Puno ste radili i izlagali u inozemstvu. Kako kotiraju socijalno angažirani projekti u Europi?
Danas se u Europi radi puno projekata na, recimo, temu imigranata jer je to aktualni problem. Za mene je to, nažalost, često tek površna eksploatacija tuđe nesreće, što nije etično. Radije eksploatirajte svoje lice, svoga voljenog, ili nešto drugo, ali nemojte eksploatirati imigrante, homoseksualce ili, recimo, Afrikance, koji nisu prihvaćeni u Švicarskoj. Mnogi radovi koji se danas pokazuju u elitističkim galerijama svijeta nisu zapravo angažirani jer ne nastoje doista nešto promijeniti.
Ostaju u svojoj zoni komfora. Oni su uglavnom samo vizualni i simbolični, detektiraju problem i to je sve. Ja ne mogu pristati na takvu površnost. Želim podređenim skupinama dati oruđe i mogućnost da progovore i nešto promijene. Dakle, društveno angažirana umjetnost ima super mjesto na umjetničkoj karti Europe, ali je često tek čišćenje savjesti, kao kad neka velika naftna kompanija uloži novac u umjetnički ekološki projekt, ali i dalje onečišćava okoliš.
Da parafraziram vaš projekt "index.žene", kako se vi osjećate?
Privatno dobro, ali nezadovoljna sam društvenim kontekstom. Smeta mi što je društvo postalo tvrđe, ljudi su zatvoreniji i frustriraniji, ima puno više mržnje i agresije. Nema profinjenih odnosa, nestao je sistem koji će vas podržati kad počnete padati, a taj sistem smo svi mi. Bilo bi lijepo kad bismo shvatili da trebamo čuti drugoga, ponekad i promijeniti svoje mišljenje, a ne živjeti zakopani u rovovima i stalno voditi neke besmislene borbe. Mislim da jedino jačanjem osobne odgovornosti prema društvu u kojem živimo možemo nešto eventualno promijeniti.
Ispričavamo se čitateljima zbog neprimjerene omaške u opremi u tiskanom izdanju intervjua s Andrejom Kulunčić, koju smo ispravili u internetskom izdanju.
